Misterija zašto Amerika trpi toliko ubojstava u malim i velikim brojevima i dalje prkosi lakom odgovoru. Ali različita objašnjenja sama po sebi mogu biti trag, budući da Sjedinjene Države imaju određenu mješavinu čimbenika koji mogu mnogo toga objasniti, piše Michael Minch.
Autor Michael Minch
Može li se išta reći nakon najnovije ubojite erupcije, ovaj put u Aurori, Colorado? S jedne strane, mnogi brzo iskaču s novim jadikovkama, pozivima na veću kontrolu oružja, apelima protiv te kontrole i, iskreno, svime što smo već toliko puta čuli.
Druge, pak, vrijeđa sama pomisao da bismo pokušali odgovoriti na pitanje zašto dolazi do ovakvog nasilja. Sugerirati da bi objašnjenja mogla postojati za njih se čini pomakom prema pripisivanju krivnje negdje blizu vlastitih vrijednosti, interesa i stilova života. To su ljudi koji nam govore da su za ubojstva krive samo ubojice. Razdoblje. Ovo je gledište preventivni napad na pozive i kriterije odgovornosti i moralne zrelosti.
Predsjednik Barack Obama grli Stephanie Davies, koja je pomogla da njena prijateljica Allie Young ostane na životu nakon što je upucana u kinu u Aurori, Colorado, 20. srpnja 2012. Obama je posjetio žrtve pucnjave i njihove obitelji 22. srpnja 2012. (fotografija Bijele kuće Pete Souza)
Vjerujem da postoji šest varijabli koje postoje u jedinstvenoj kombinaciji u Sjedinjenim Državama koje kolektivno čine oružano nasilje nacionalnom sramotom kakvo je postalo. Ove varijable su blisko povezane, ali različite. Zajedno čine smrtonosni koktel smrti i tuge.
Imamo jezivo visoku stopu posjedovanja (još uvijek više oružja nego ljudi) u usporedbi sa svim društvima koja nisu uključena u eksplicitni poddržavni rat. Oružje je također bizarno lako nabaviti u SAD-u. Većina Amerikanaca želi bolju (i da, to znači "više") kontrolu oružja. “Vođe” NRA-a, radikalni fanatici i retoričari koji nas uvlače dublje u kulturu smrti, nisu u korak s ovom zemljom.
Naljepnica na braniku, naravno, glasi: “Pištolji ne ubijaju ljude. Ljudi ubijaju ljude.” Ali drugi glasi s jednakom istinom i jasnoćom: "U stvari, oružje ubija ljude." Ne znam za vas, ali ja bih radije da psihopat krene na mene s palicom ili nožem, nego s pištoljem. Čak bih se radije suočio s bočnim oružjem s malim držačem umjesto vojnim jurišnim oružjem. Ovaj zdrav razum bi mogao biti sve češći, usprkos radikalima pod utjecajem NRA-a.
Drugo, ne samo da živimo u društvu s mnogo oružja i lakim pristupom do njega; ali ugrađeni smo u kulturu koja nam svakodnevno govori da oružje ima slavnu povijest služenja kao alata za rješavanje problema i da je nasilje često potrebno za rješavanje naših problema.
Sjedinjene Države su poznate po svom nasilju. Progonili smo, pridružili se i promovirali mnoge ratove u našoj kratkoj povijesti, vodeći smo u svijetu u proizvodnji i trgovini oružjem, trošimo gotovo isto toliko na našu vojsku nego ostatak svijeta zajedno, i imamo otprilike 1,000 vojnih postrojenja izvan SAD širom svijeta. U našu je kolektivnu svijest ugrađeno da oružje rješava probleme, a da smo mi Amerikanci pragmatični, rješavamo probleme, "možemo!" narod.
Treće, i uvelike povezano s gornjom varijablom, valoriziramo nasilje. Nasilje ne samo da rješava probleme, kako nam govore naši učitelji, udžbenici, spomenici i političari, mi se bavimo posebnim oblicima veličanja nasilja (jedno je koristiti alat, a drugo je hvaliti se njegovim korištenjem).
Pozivam se na hebrejski i biblijski koncept "slave" koji u svojoj srži znači "prisutnost". Činimo da si nasilje predstavljamo na različite načine, gdje ta prisutnost nije prisutnost jadikovke, nužnosti, rizika ili žaljenja; ali karakterizira ga slavlje, čak i zabava. Puno je o tome napisano, malo je potrebno raspakirati poantu. Video igre. Filmovi. Televizija. Priče o junaštvu i žrtvi u našim nacionalnim mitovima.
Chris Hedges nas je snažno podsjetio na to Rat je sila koja nam daje smisao. Politički teoretičari i akteri od davnina znaju da je moćan način za stvaranje jedinstva u plemenu ili društvu identificiranje zajedničkog neprijatelja i poticanje straha od njega. To jednostavno čini da se osjećamo bolje u vezi samih sebe.
I vratimo se na videoigre, nije iznenađenje da mladi ljudi koji sjede za konzolama u SAD-u s joysticcima u rukama, vodeći dronove u njihovim ubojitim misijama, upravljaju opremom dizajniranom da izgledaju i osjećaju se baš kao igračke igrajući se kojih su odrasli. Zamagljivanje granice između virtualnog ubijanja ljudi i stvarnog ubijanja samo je jedan od načina na koji su naši porezi djelovali.
Četvrto, mi smo (i to možda sve više) kultura anomije. Christopher Lasch je pisao o našoj kulturi "opadajućih očekivanja", a Walker Percy nam je rekao, nakon objavljivanja Thanatosov sindrom, da upravo zato što možemo ući u bilo koju knjižaru i pronaći police s knjigama koje afirmiraju život, trebamo znati da oko nas ima jako puno smrti.
Mi Amerikanci smo sve više očajni, depresivni, rastreseni i lutajući. Svoju bolest rješavamo različitim oblicima uspavljivanja, zabave i nasilja okrenutog prema unutra i prema van. Jednom riječju, manje smo sretni i manje sposobni izdržati nego većina drugih naroda koji žive iznad očajničkog siromaštva.
Sveučilište Columbia 2012 Izvješće o svjetskoj sreći svrstava SAD na 23. mjesto planetard najsretnija zemlja (pošto sami sebi govorimo da se sreća može kupiti, a mi smo najbogatija zemlja na svijetu, naša nesreća otkriva laž o konzumerizmu=sreći).
Peto, mi smo kultura straha. Mi smo stvorenja koja se temelje na strahu jednako kao i na ugljiku. Pročitajte Postanak 3, iskonsku Legendu o našem padu, i primijetite koliko su naši prvi roditelji bili potaknuti strahom. Primijetite središnju ulogu koja je dana našem strahu u konstrukciji Hobbesova društvenog ugovora u njegovom temelju Levijatan.
U svojoj sadašnjoj iteraciji, Republikanska stranka je temeljno Stranka straha. U GOP-u strah dolazi ispred i dublje je od predanosti fiskalnom razumu, što se lako može dokazati oštrim pozivom na smanjenje potrošnje svugdje osim u "obrani". Strah stvara razočarenje, užas i uništenje. Rađa ogorčenost, ljutnju, netrpeljivost, plemenski stav, ksenofobiju, pohlepu i razne centrifugalne i centripetalne oblike ružnoće.
U ovo vrijeme ekonomske nesigurnosti i gubitka nade u vlasti i institucije, desničari nam neprestano govore koliko se trebamo bojati, a njihovi pozivi na strah se prečesto slušaju.
Na kraju, u našem društvu, kao iu svim ostalima, ima mnogo osoba koje pate od mentalnih, psiholoških i emocionalnih nedostataka. Ovdje, kao i drugdje, mnogi žive živote obilježene patologijom, bolešću, dezintegracijom i raznim vrstama mentalnih, emocionalnih i duhovnih gubitaka. Mnogima disfunkcionalno nedostaje cjelovitost i zdravlje.
Ove su varijable usko povezane i u određenim kombinacijama unose izravno nasilje u naše živote putem oružja. Milijuni mentalno bolesnih osoba ne provode nasumično nasilje kao što smo vidjeli u Aurori. Druga društva imaju labave zakone o oružju i visoku razinu posjedovanja oružja. Možemo proći kroz varijable i pronaći druga mjesta gdje se neke od njih izgovaraju. No čini se da su svi oni suštinski ili snažno prisutni u SAD-u, i to jedinstveno.
To je, nažalost, ono što se nikad ne govori nakon Columbinea, Jonesboroa, Virginia Tech-a, Tucsona ili Aurore, a kamoli u vezi s uobičajenim nasiljem koje nas svakodnevno muči, osobito u našim urbanim središtima. Ovi grčevi ubojitog nasilja vrh su sante leda.
Ali ono što izaziva grč su struktura i sustav, ono što stručnjaci za mir i sukobe nazivaju strukturalnim ili neizravnim nasiljem. Ove varijable su strukturne i sistemske. Naravno da je pojedini strijelac kriv (na neki način, ovisno o njegovom mentalnom zdravlju). Ali postoji mnogo krivnji za sve.
Kad strijelac uđe u kazalište i ubije, mora odgovarati, ali nemojmo se pretvarati da kao kultura nemamo ništa s tim.
Michael Minch predaje mirovne studije na Sveučilištu Utah Valley.
Oružje u Americi je jeftino, ima ga u izobilju i uglavnom je legalno. Volimo svoje oružje i tako mi Boga nitko ne uzima moje. Ovu su državu stvorili i još uvijek je vode ljudi s najviše oružja. Problem nastaje kada imate toliko oružja u optjecaju da ga svatko može nabaviti. Međusobno ubijanje je nusprodukt previše oružja. Možemo li se ubijati bez oružja, naravno da možemo, ali to je jako teško i zahtijeva mnogo veću predanost nego povlačenje okidača.
“Misterij zašto Amerika trpi toliko ubojstava – i u malim i velikim brojevima – i dalje prkosi lakom odgovoru.”
Naprotiv, odgovor je jednostavan i jasan kao nos na našem zajedničkom licu. Pokušajte živjeti u Europi desetljeće ili dva. Bit ćete iznenađeni razlikom. Tamo je gotovo nemoguće živjeti kao “anonimni†pojedinac. Susjedstva su stabilna, ljudi odrastaju, žive svoje živote i umiru unutar nekoliko četvornih kilometara. Malo je mjesta gdje ljudi mogu ostati stranci. Ne postoji zatvorsko-industrijski kompleks u koji ljudi idu kako bi stekli diplomu magistra kriminalnog ponašanja. Postoji nekoliko iznimaka. Tamo postoji jedna kulturna tradicija koja njeguje anonimnost. Djeca se prenose iz obitelji u obitelj kako bi se potaknula odanost kultu, a ne odanost obitelji ili širem društvu. Imena se rutinski mijenjaju. Ta se sekta neprestano bavi kriminalom. Ali ni tada, ne u mjeri nasilne američke sorte. Imaju mrežu socijalne podrške. U Americi je lako biti Wayne Williams ili David Berkowitz ili Ted Kaczynski ili Tim McVey. Lako je biti devetnaest otmičara koji ne izazivaju dizanje obrva. Dakle, kada inicijative Tea Party zatvore škole u susjedstvu kako bi smanjili poreze, a korporativni interesi zatvore cijele proizvodne okruge vanjskim suradnicima, sjetite se dijaspore koju stvaraju. Stvaraju anonimne izbjeglice, od kojih neki polude. Ali svi se iznenade kad to učine. A vijesti uvijek intervjuiraju nekoga tko kaže: “Bio je tako tih. Uvijek se držao za sebe. Nikada ga zapravo nisam upoznao''. Itd., itd., itd., itd., itd. Kad sam ja išao na koledž, svi su morali pohađati barem jedan predmet društvenih znanosti. Jesu li eliminirali taj zahtjev ili su današnji društveni komentatori samo hrpa morona? Ozbiljno.
Objavio sam ovo negdje drugdje prošli tjedan i nije dobio previše prosvijetljenih komentara ili prijedloga. Ali ima sličnosti s ovim člankom, pa ću ga objaviti ovdje:
Smatram važnim da toliko (relativno govoreći) ljudi (obično bijelaca ili dječaka) odluči ili planira koristiti oružje kada (privremeno ili trajno) izgubi kontrolu nad razumom. Drugim riječima, ovdje je u pitanju više od razumne kontrole oružja.
Amerikance treba razoružati u glavama. I to ne oslobađa NRA s udice, budući da je NRA ta koja drži umove Amerikanaca zaključanima, čak i kada ne posjeduju nikakvo oružje. Dovoljno je loše što je Washington objavio rat većem dijelu planeta, drmajući nebom i iskrcavajući projektile paklene vatre na svadbama i pogrebima — kakav izvrstan uzor za nadahnuće problematičnih adolescentskih fantazija!
Ali kada se stanovništvo ohrabri da prihvati nacionalni mit o Americi kao herojskom kauboju s oružjem, a NRA iskorištava taj mit da iskvari značenje Drugog amandmana - i kada Amerikanci gledaju na te užasne masakre kao na priliku da sami sebi čestitaju o tome koliko su jaki, hrabri i suosjećajni suočeni s tragedijom — onda su svi uvjeti pravi za ponavljanje masakra.
Jedina stvar koju Amerika treba više od racionalnih zakona o oružju je terapija.
Moja kći je ubijena nožem u Dallasu 1992., pištolj u njezinoj ruci mogao je napraviti veliku razliku. Biti sveden na nošenje čekića u svom automobilu radi zaštite nije baš obećavajući scenarij. Oružje ne nestaje u ovoj zemlji kao što ne nestaju ni droge.
"Imamo jezivo visoku stopu posjedovanja (još uvijek više oružja nego ljudi) u usporedbi sa svim društvima koja nisu uključena u eksplicitni rat između država."
Osim Švicarske, naravno, gdje je posjedovanje oružja raširenije od SAD-a, zbog čega koristite besmislenu statistiku.
Ali ta statistika nije besmislena u kombinaciji drugih faktora koje je Minch spomenuo.
Patriotizam je beskoristan bez oružja. Ova se zemlja pobunila protiv majke Engleske ne zbog knjižice, nego zbog pucnjave i baruta. Okorjeli kriminalci koji kontroliraju Ameriku trebali bi dobiti rundu ili dvije kada vode otvoreni rat protiv nevinih i lojalnih poreznih obveznika. U krajnjem slučaju, giljotina bi trebala ući u igru.
Sjajan članak koji govori o više od uobičajenih reakcija trzaja koljena na oružje.
Moglo bi se dodati nekoliko stvari: SAD se može pohvaliti najnejednakom raspodjelom prihoda i bogatstva u G20, pa čak iu usporedbi s mnogim zemljama u razvoju. Kad sam prije mnogo godina pohađao tečaj razvojne ekonomije, postojala je fraza "Brazilifikacija ekonomije". Ova se fraza više ne može koristiti jer prema IBRD-u (Svjetska banka) Brazil sada ima ravnomjerniju raspodjelu prihoda i bogatstva od SAD-a (GINI koeficijent itd.)
Kada imamo veliku populaciju zaglavljenu u siromaštvu, dok smo okovani snom koji nikada ne mogu ostvariti i okruženi vulgarnim prikazima bogatstva, to ne može biti dobro za (u žargonu EU) "društvenu koheziju".
Što se tiče republikanaca kao stranke straha: to jednostavno nije točno. D frakcija koristi izazivanje straha. Diskurs se uopće nije promijenio, ako je išta pojačano situacijom u Siriji i Iranu. Ove dvije zemlje ne predstavljaju nikakvu prijetnju SAD-u ili Izraelu.
Čak i da Iran ima bojevu glavu, oni nemaju sredstva da je isporuče. Bivši Shit Bet, CIA, Mossad (uz američki NIE) rekli su da Iran nema nuklearni program. Ipak, Bijela kuća i medijski kartel pokazuju da jesu. Ovo je besramna laž i utjerivanje straha. Sugerirati da su izazivanje straha i izdaja povezani samo s jednom frakcijom duopola nije potkrijepljeno činjenicama i djelima, samo percepcijom i retorikom.