Zahlađenje u arapskom proljeću u Egiptu

Raspuštanje egipatskog parlamenta i sumnje u vezi s predstojećim predsjedničkim izborima potkopali su nekoć obećavajuću tranziciju zemlje prema demokraciji. Sada se postavlja pitanje može li bilo koji mogući ishod opravdati nade prošlogodišnjeg Arapskog proljeća, pita bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Ulaskom u ovaj tjedan politička situacija u Egiptu već je bila, blago rečeno, kruta.

Sastav ustavotvorne skupštine koja bi napisala novi ustav još uvijek je bio sporan i nedorečen. Prvi krug predsjedničkih izbora donio je ono što većina promatrača smatra najpolariziranijim mogućim rezultatom, u kojem su preostali kandidati bili Ahmed Shafik, posljednji premijer Hosnija Mubaraka i pretpostavljeni favorit vojske i kontrarevolucionara, te Mohamed Morsi, službeni kandidat muslimanskog bratstva.

Prosvjednici ispunjavaju trg Tahrir u Kairu u veljači 2011. tijekom Arapskog proljeća kao izazova egipatskoj diktaturi. (Fotografija: Jonathan Rashad)

Zatim su u danima dolazila dva dodatna potresa. U srijedu je ponovno uvedeno izvanredno stanje. U četvrtak je Ustavni sud, podupirući Shafikovu kandidaturu, poništio izbor trećine zakonodavnog tijela i proglasio da se cijelo zakonodavno tijelo mora raspustiti.

Ovaj dvostruki udarac, posebno raspuštanje parlamenta, činilo se kao takav preokret u odnosu na ono što je postignuto u prethodnih 16 mjeseci da promatrači unutar i izvan Egipta govore u nekim od najpesimističnijih izraza koji su se čuli od početka prosvjeda početkom prošle godine. Razumno je sumnjati može li se ono čemu svjedočimo u Egiptu još uvijek opisati kao prijelaz u demokraciju.

Bez obzira na to je li sav pesimizam opravdan ili ne, drugi krug predsjedničkih izbora uskoro će se održati usred okolnosti koje su sigurno najmanje pogodne za bilo koju zemlju za izbor šefa države. Uz sve polarizirajuće napetosti koje su već bile očite otkako je natjecanje postalo jedno od Shafika protiv Morsija, pobjednik će preuzeti dužnost u nedostatku novog ustava i stoga ne znajući koje bi ovlasti njegova ureda trebala biti.

Čini se da u ovom trenutku nitko ne zna tko će ili što obnašati zakonodavnu vlast nakon raspuštanja Sabora. Također je neizvjesno kakav će učinak, ako ikakav, imati sudsko poništavanje zakonodavnog tijela na status manje ustavotvorne skupštine.

Sljedeće kratkoročno poglavlje ove priče ovisit će o ishodu drugog kruga predsjedničkih izbora. Shafikova pobjeda ima najveći potencijal da izazove porast nemira i nasilja, ako je mnogi Egipćani počnu smatrati potvrdom da je očekivana revolucija zapravo poništena.

Priča se da bi Morsi možda mogao postati premijer pod Shafikovim predsjedanjem, iako bi to ovisilo o dogovorima koji tek treba postići između Bratstva i Vrhovnog vijeća oružanih snaga. Vjerojatno bi pobjeda Shafika bila prvi korak prema strukturi moći sličnoj onoj u Alžiru, u kojoj je predsjednik važan igrač, ali ima samo djelomičnu autonomiju od vojske kojom dominira snaga, što više-manje odgovara onome što se u Egiptu češće naziva dubokom državom.

S Morsijevom pobjedom bila bi manja vjerojatnost nasilja i teške nestabilnosti, ali to bi bila samo prva faza u dugom procesu pregovaranja i manevriranja između Bratstva i vojske.

Dok zbunjeno i fascinirano promatramo kako se ova priča odvija, trebali bismo imati na umu nekoliko općih točaka. Prvo, bilo bi glupo temeljiti nade ili očekivanja, a kamoli politiku, na bilo kojoj prognozi o tome kamo Egipat dalje ide. Samo ovaj prošli tjedan bio je dovoljan podsjetnik na temeljnu nepredvidivost onoga što se tamo događa.

Drugo, ne bismo trebali pretpostaviti da akcije glavnih igrača odražavaju koherentne i čvrste strategije i ciljeve. Igrači smišljaju strategije dok idu. To vrijedi za SCAF, čiji članovi vjerojatno nisu sigurni što žele tijekom nadolazećih godina izvan više parohijalnih interesa same vojske. To vrijedi i za Muslimansko bratstvo, čak i bez uzimanja u obzir razlika u gledištima unutar Bratstva.

Treće, u onoj mjeri u kojoj još uvijek postoji osnova za nadu u nešto što bi se moglo nazvati demokratskom tranzicijom, takva bi tranzicija bila vrlo dugotrajan proces razvoja nove političke kulture. Postojao je nadrealni aspekt većine rasprava o nedavnim događajima koji su bili usredotočeni na pravno razmišljanje i na to što jest ili nije ustavno, nadrealno u tome što je ono što bi ustavni poredak u Egiptu trebao izgledati dio onoga što je neizvjesno i sporno. Prava tranzicija podrazumijevala bi godine polaganog razvijanja novih navika povjerenja i kompromisa.

Četvrto, postoji vrlo malo toga što bilo tko izvana može učiniti kako bi utjecao na događaje u Egiptu, bez obzira na stalnu veliku važnost koju će nadolazeća politička povijest te zemlje imati za interese Sjedinjenih Država i drugih. Najvažnija stvar za autsajdere je izbjeći pogrešne korake koji bi nepotrebno spalili mostove prema bilo kojem od glavnih egipatskih političkih aktera.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)