Putovanje sina izraelskog generala

Izraelsko-palestinska kriza jedan je od najproblematičnijih svjetskih sukoba, pogotovo jer su je iskorištavali ekstremisti s obje strane kako bi opravdali niz nasilnih akcija širom svijeta. Knjiga sina izraelskog ratnog heroja stavlja spor u ljudski kontekst, piše David Swanson na warisacrime.org.

David Swanson

Miko Peled napisao je savršenu knjigu za ljude, uključujući i Izraelce, koji su uvijek čuli da izraelska vlada ne može učiniti ništa loše.

Generalni sin: Putovanje izraelskog u Palestini dijelom je prikaz života autorova oca. Njegov otac Matti Peled bio je izraelski general, ratni heroj, vojni guverner pojasa Gaze, član parlamenta, profesor i kolumnist koji se okrenuo protiv okupacije Palestine. 

Međutim, knjiga je velikim dijelom prikaz života Mike Peleda i evolucije njegova razmišljanja o Izraelu. Ova autobiografska pripovijest vrlo simpatičnog i moralnog autora korak po korak vodi nas od neupitnog cionizma do osude izraelskih ratnih zločina. Za one koji bi osudili moralnost ovog intelektualnog putovanja, postoje dva očita odgovora:

Prvo, pročitajte. Drugo, lažne optužbe za mržnju prema Izraelu koje često proizlaze iz bilo kakvog razumnog prijedloga da se Izrael zaštiti od njegove vlade ne mogu se lako primijeniti ovdje, po vlastitoj logici optužbi, jer je autor poslušno služio svoju izraelsku vojnu službu, a njegov otac je ubio ogroman broj ljudi u ime Izraela.

Takvim plitkim predrasudama nema mjesta u ovoj knjizi, koja s poštovanjem i bez sukoba uvjerava čitatelja postupno, kroz samopreispitujuću životnu priču, da je mnogo toga što se uobičajeno pretpostavlja o Izraelu zapravo suprotno od stvarnosti.

Vojna povijest obitelji Peled manje je zanimljiva kao površni imunitet od lažnih optužbi, nego kao polazište za svađu koja se proteže od nužnosti brutalizacije Palestinaca sve do nužnosti da Izraelci i Palestinci žive zajedno kao prijatelji i obitelj.

Miko Peled odrastao je u Jeruzalemu vjerujući da je Izrael uvijek bio mali David koji se časno borio protiv arapskog Golijata. Njegov djed, Avraham Katznelson, bio je važna osoba u osnivanju Izraela. Njegov otac, Matti Peled, 1948. borio se ili u ratu za neovisnost ili u katastrofi, ovisno o tome koja etiketa se preferira. Matti Peled također je bio vođa Šestodnevnog rata 1967., kada je Miko — rođen 1961. — bio dijete.

Ali Matti Peled je 1967. vjerovao da vodi trupe u ograničeni rat s Egiptom, a ne u rat za osvajanje teritorija. Matti Peled je na prvom tjednom sastanku Glavnog stožera nakon rata predložio da Palestinci dobiju vlastitu državu. Rekao je da bi okupacija Zapadne obale, Gaze i Golanske visoravni ugrozila, a ne zaštitila, izraelsku demokraciju, da bi zapravo Izrael pretvorila u brutalnu okupacijsku silu.

Ostali generali su tvrdili da se Palestinci nikada neće zadovoljiti Zapadnom obalom i Gazom. Dakle, Peled je iznio dokaze da bi velika većina Palestinaca doista prihvatila taj dogovor. Šef stožera Yitzhak Rabin rekao je Peledu da to pusti.

Matti Peled počeo je pisati kolumnu u izraelskim novinama Ma'ariv 1967. Odmah je odbacio popularnu propagandu koja je tvrdila da je Izrael bio žestoko napadnut. Naprotiv, napisao je, Izrael je vidio priliku da ošteti egipatsku vojsku i iskoristio ju je.

Peled je predložio da se Palestincima na Zapadnoj obali iu Gazi omogući održavanje izbora i osudio je uobičajenu tvrdnju da Izrael ne može pregovarati s Palestincima jer oni nemaju predstavnike. Uostalom, naglasio je Peled, Izrael im zabranjuje da biraju zastupnike.

Ranije ove godine, 2012., bivši predsjednik američkog Kongresa i sadašnji lakrdijaš Newt Gingrich ustvrdio je da su Palestinci "izmišljeni narod". Kada je izraelska premijerka Golda Meir iznijela ovu tvrdnju 1973., Matti Peled je napisao:

“Kako ljudi u svijetu govore o stanovništvu koje živi na Zapadnoj obali? Kako su se zvale izbjeglice 1948. prije progonstva? Zar doista nije čula za palestinski narod prije 1967.? U razgovorima koje je sigurno vodila tijekom godina u svojstvu veleposlanice, a zatim kao ministrice vanjskih poslova, kako je govorila o tim ljudima? Ipak, ona kaže da nije čula za palestinski narod prije 1967.? Zaista nevjerojatno!”

Miko Peled i njegova braća i sestre odrasli su sa shvaćanjem koje je možda bilo na pola puta protiv rata, shvaćanjem koje su dijelili sa svojim ocem. Bilo je vrijeme za rat, a sada je došlo vrijeme za mir. (Za svaku stvar, okreni, okreni, ima svoje doba...) Možda bi napredovali dalje, ranije, da im je otac rekao više o tome što zna i što pokušava učiniti u vezi s tim.

Godine 1973. Matti Peled, Uri Avnery i Yaakov Arnon, između ostalih, osnovali su Izraelsko vijeće za izraelsko-palestinski mir. Na desetu godišnjicu rata 1967., u televizijskoj diskusiji 1977. s cijelim generalštabom iz 1967., Peled je podsjetio sve da vlada nikada nije odobrila vojno zauzimanje Zapadne obale.

Peled se počeo sastajati s palestinskim čelnicima i razgovarati o mogućim sporazumima. On i Yassera Arafatovog povjerenika Issam Sartawi razgovarali su o dvodržavnom rješenju, dok je stav palestinske političke stranke Fatah bio podržavati samo jednu sekularnu demokratsku državu za Arape i Židove zajedno.

Godine 1982., kada je Izrael napao Libanon, Matti Peled je govorio na antiratnom skupu u Tel Avivu. Bio je to prvi put da su Izraelci protestirali protiv rata dok je bio u tijeku. Umiješanost Ariela Sharona u brutalne masakre u Sabri i Shatili prisilila ga je na ostavku i držala ga izvan politike 18 godina.

Godine 1984. Matti Peled pomogao je u osnivanju zajedničke židovsko-arapske političke stranke pod nazivom Progresivna lista za mir (PLP). Stalno je iznova pozivao Sjedinjene Države da podrže Izrael prestankom davanja novca i prodaje oružja, korumpiranog utjecaja za koji je Peled tvrdio da je Izrael sasvim dobro prošao bez njega. (Pokušajte to reći američkom Kongresu čak i sve ove godine kasnije!)

Do 1997. mlađi Peled, Miko, napustio je Izrael kako bi proveo vrijeme u Engleskoj, Japanu i Sjedinjenim Državama, nastanivši se u području San Diega, Kalifornija. Miko Peled je i dalje imao obitelj u Izraelu koju je često posjećivao, uključujući i 13-godišnju nećakinju po imenu Smadar. Nju je 1997. godine ubio palestinski bombaš samoubojica, a Peled je odletjela u Jeruzalem na sprovod. Gradonačelnik i budući premijer Ehud Barak bio je među prisutnima. Barak je u to vrijeme vodio kampanju za premijera.

Peled se prisjeća: “Ovdje je sjedio među nama i pokušavao uvjeriti ljude da se mora kandidirati da bi doista sklopio mir, a da ne izgleda kao da želi mir kako ne bi izgubio glasove zato što je mirotvorac. Tiho sam sjedio pitajući se vjeruje li itko doista u takve gluposti. Na kraju nisam mogao više izdržati i rekao sam, 'Zašto ne reći istinu?'

“U sobi je nastala tišina. 'Zašto ne reći ljudima da se ova i druge slične tragedije događaju jer okupiramo drugu naciju i da je ispravno prekinuti okupaciju i pregovarati o pravednom miru s našim palestinskim partnerima kako bismo spasili živote?' . . . Barak me pogledao mrzovoljno, a kad se spremio otići i rukovao se, sve što sam dobio bilo je hladno rame.”

Godine 2000. Miko Peled se, vrativši se u San Diego, pridružio skupini Židova i Palestinaca koji su se sastajali kako bi razgovarali i proširili jedni drugima horizonte. Peledina supruga isprva je bila zabrinuta da bi mogao biti ubijen, a ni sam Miko nije bio siguran da neće. Tolika je bila novost za ovog Izraelca u susretu s Palestincima, a toliki je bio strah i nerazumijevanje. Ali Peled je napredovao u tim dijaloškim grupama, stekao prijatelje i naišao na iznenađujuće perspektive.

Palestinski prijatelj spomenuo je tijekom jednog sastanka da su 1948. godine Palestinci išli u bitku s 10,000 boraca, dok su Židovi imali utrostručen taj broj, ili više. Peled je bio bijesan, jer je uvijek vjerovao da su Židovi bili manja sila, gubitnici, Davidovi protiv Golijata. No, držao se za zube jer je uvažavao mišljenje svog prijatelja. Istraživao je i učio. Otkrio je da su židovske milicije zapravo upotrijebile nadmoćnu snagu da unište Palestinu i prisilno protjeraju njezin narod.

Nepovjerenje i nerazumijevanje išli su u oba smjera. Palestinac po imenu Nader Elbanna, pri prvom susretu s Peledom, pretpostavio je da mora raditi za Mossad, izraelsku obavještajnu agenciju. Ali Nader i Peled su se sprijateljili i počeli zajedno govoriti u Rotary klubovima, kao i prikupljati sredstva kako bi Palestincima i Izraelcima osigurali invalidska kolica.

Što je Peled više učio, to je više želio znati. Počeo je putovati u Palestinu. Smatrao je da su ljudi, kojih se u početku bojao, prekrasno otvoreni i velikodušni. Otkrio je da poznaju njegovog oca i nazvao ga je Ebu Selam, što znači Otac mira.

Sam Peled nije znao da su njegovom ocu to ime dali Palestinci. Peled se susreo s nenasilnim aktivistima u Bil'inu i drugdje u Palestini. Saznao je da je, suprotno medijskim prikazima, većina palestinskog otpora bila i uvijek je bila nenasilna.

Izraelska okupacija, s druge strane, bila je i uvijek je bila brutalnija nego što je Peled znao. Od časnika izraelskih mornaričkih specijalnih snaga naučio je taktike koje se koriste u patroliranju obalom Gaze:

“Naišli bi na ribarske brodove Gaze i s vremena na vrijeme izdvojili bi neki brod, naredili ribarima da skoče u vodu i digli bi brod u zrak. Zatim su pod prijetnjom oružja rekli ribarima da broje od jedan do sto, a kad su završili, da počnu ispočetka. Tjerali bi ih da broje iznova i iznova sve dok jedan po jedan ribari više nisu mogli gaziti vodu i utopili bi se.”

Prijatelj Palestinac po imenu Bassam Aramin, dvije godine nakon što ga je Peled upoznao, 16. siječnja 2007., izgubio je kćer. Njegove dvije kćeri, od 10 i 12 godina, išle su kući iz škole, držeći se za ruke, kada je izraelski vojnik nanišanio i pucao mlađoj u glavu.

Peled se sve više posvećivao palestinskom mirovnom pokretu, u kojem je radio s onima koje je Izrael zatvarao i mučio. Pritom je naučio povijest Izraela i Palestine, te povijest vlastite obitelji.

Saznao je za izraelski masakr civila u Gazi 1967., te da je njegov otac to istražio i da je to vjerojatno promijenilo očeve poglede. Stariji Peled 1967. ne samo da je proricao brutalnu okupaciju za budućnost, nego je i priznavao da ona već postoji.

Mlađi Peled također je odustao od ideje o dvodržavnom rješenju, kakvom se zalagao njegov otac. Miko Peled je vidio kako Izraelci i Palestinci žive zajedno kao najbliži prijatelji. Njegovo je uvjerenje da će samo jedna država, sekularna država, demokratska država, u kojoj su svi dobrodošli i poštovani, zaustaviti nasilje i patnju.

Narod Izraela i Palestine visoko je obrazovan. Savršeno su sposobni živjeti u miru. Da bi to učinili, morat će naučiti ono što Peledova knjiga pomaže u tako dobrom poučavanju: Nikada, ni pod kojim okolnostima, bez obzira na kontekst, bez obzira na poetsku pravdu, bez obzira na prošlost viktimizacije, bez obzira na namjeru ili želju, nikada je li rat uvijek prihvatljiv instrument javne politike.

Zapravo, sretni smo ako nas najbolji ratovi ne osude na stoljeće ili više krvoprolića i ljutnje.

Knjige Davida Swansona uključuju Rat je laž, On blogova http://davidswanson.org i http://warisacrime.org i radi za online aktivističku organizaciju http://rootsaction.org, On je domaćin Razgovarajte o radijskoj zemlji, Slijedite ga na Twitteru: @davidcnswanson i Facebook.