U pregovorima s Iranom, tko je nepopustljiv?

Washington Post i drugi neokonski mediji zahtijevaju još tvrđu liniju prema Iranu u pregovorima oko njegova nuklearnog programa. Ipak, do sada je Zapad ponudio malo u zamjenu za iranske ustupke, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Odgovori na prošlotjedne pregovore između Irana i P5+1 padaju u poznate obrasce. Iz toga se mogao naslutiti ishod ove runde pregovora što je svaka strana iznijela na stol prvog dana.

Iran je jasno dao do znanja da je spreman učiniti ključni ustupak ukidanja obogaćivanja urana na zabrinjavajuću razinu od 20 posto, ali da će očekivati ​​nešto značajno zauzvrat, a očito je nešto olakšanje od sve strožih sankcija koji su nametnuti zemlji.

Osim ponude rezervnih dijelova za avione, P5+1 nije popuštao u sankcijama. Iako cjelokupni zapis o onome što se dogodilo za konferencijskim stolom nije javan, čini se da P5+1 nikada nije naznačio što bi Iran morao učiniti da dobije bilo kakvo značajno olakšanje od sankcija.

Ova šutnja, povrh sveukupne nefleksibilnosti onoga što čuju od svojih sugovornika, daje Irancima dovoljno razloga da dovedu u pitanje dobru volju druge strane i, posebno usred svih razgovora o promjeni režima i ulasku u rat, da se zapitaju je li , bez obzira što učinili, sve s čime se mogu suočiti je pritisak i još veći pritisak.

Spinovanje koje je bilo dobro vidljivo prije pregovora u Bagdadu nastavlja, zajedno s iskrivljenim pogledima na međunarodne pregovore koji su, bez obzira jesu li dio namjernog spiniranja ili ne, gadno pogrešni. Dobar primjer je uvodnik ovog vikenda u The Washington Post. Naslovljen u tiskanom izdanju "Iranska nepopustljivost", uvodnik zapanjujuće tvrdi da je "Teheran tražio nešto za ništa", potpuno zanemarujući gore navedene činjenice o razinama bogaćenja i sankcijama.

Daljnja tvrdnja je da razgovori "nisu uspjeli pokazati da je režim vrhovnog vođe Alija Khameneija donio stratešku odluku o sklapanju pogodbe", zanemarujući brojne dokaze koji govore suprotno, od Khameneijevih izjava o nemoralnosti nuklearnog oružja do iranskih pregovarača prijedloge za uključivanje u niz pitanja od zajedničkog interesa uz nuklearno pitanje.

Uvodnik pogađa poznatu temu o tome da Iran prema Ugovoru o neširenju nuklearnog naoružanja nema "pravo" na preradu urana, kao da to što nije izričito nabrojano pravo znači da je zabranjeno.

Obogaćivanje urana nije zabranjeno prema NPT-u, naravno, iu više od desetak drugih zemalja ono je glavni dio nuklearnih programa, uključujući miroljubive nuklearne programe koji su doista pravo prema ugovoru. (Ovdje se ne spominje proizvodnja plutonija u nekim od tih istih zemalja, kao i u drugim, uključujući Izrael.)

Tu je i poznato pozivanje na rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o iranskom nuklearnom programu. Pitam se jesu li iranski pregovarači, dok su preko stola gledali dio P5 P5+1, spomenuli kako je neobično koristiti kao navodnu pravnu referencu radnje koje su sami P5 poduzeli, a koje se svode na ugovor o izvršenju protiv Irana . [“P5+1” odnosi se na pet članica Vijeća sigurnosti, plus Njemačku.]

Uvodnik Posta također uključuje poznatu temu da je potrebno još više sankcija kako bi se izvršio još veći pritisak na Iran, utjelovljujući zabludu da ako je neki pritisak pomogao izmamiti neke ustupke onda će veći pritisak izmamiti još ustupaka, unatoč malom broju ustupaka od pritiska. strana.

Ova linija razmišljanja ide dalje u previše poznatom smjeru da se nešto naziva pregovorima, ali da se to zapravo tretira kao prisila na pokoravanje. Pisci uvodnika kažu da prihvaćanje bilo kakvog iranskog bogaćenja uopće treba doći "tek na kraju pregovaračkog procesa", tj. nakon što je druga strana priznala sve što želimo.

Čak i tada, trebali bismo samo "razmotriti" prihvaćanje bogaćenja, a čak i tada bi takav ustupak bio, kao naznaka kome je dopušteno postavljati granice u cijelom ovom pothvatu, "vjerojatno neprihvatljiv za Izrael".

Nedostatak svega ovoga jedan je od bitnih sastojaka uspješnih pregovora, a to je puno uvažavanje perspektive druge strane. Nešto od toga može se pronaći negdje drugdje u pošta prošlog vikenda, u Kolumna Davida Ignatiusa, što zauzvrat odražava neka zapažanja Seyeda Hosseina Mousaviana, bivšeg iranskog pregovarača koji je sada gostujući znanstvenik na Princetonu. “Korisno je gledati noviju povijest pregovora kroz oči Irana,” kaže Ignatius:

“Evo što ova optika otkriva: 2005. Khamenei je ukinuo zabranu pregovora s Amerikom; 2009. Iran je ponudio SAD-u izvoz svog urana obogaćenog do 20 posto, a 2010. i 2011. obnovio je tu ponudu s većom specifičnošću; Iran je prošlog srpnja prihvatio ruski prijedlog da obustavi daljnje kapacitete za obogaćivanje i prihvati 'dodatni protokol' Međunarodne agencije za atomsku energiju za intruzivnu inspekciju. Iranci misle da su za ove poteze dobili samo još sankcija.”

Ignacije ispravno primjećuje: “Uspješni diplomatski pregovori uvijek su proces u kojem svaka strana može tvrditi da ima neki uspjeh, a ne proces zahtjeva i kapitulacije.” Očigledna gluhoća na ovo na strani P5+1 donijela je neiznenađujući rezultat: "Što je Zapad više pokušavao stisnuti Iran, to su više Iranci radili upravo stvari koje bijese Zapad."

Što Iran može učiniti suočen s nepopustljivošću Zapada? Pa, može nastaviti s obogaćivanjem urana do 20 posto, kao Izjavio je šef iranskog nuklearnog programa Fereydoon Abbasi u nedjelju. I kao što svi znamo, Iran je sposoban igrati gadnije verzije tvrđe lopte. Igra gadnu verziju kada drugi igraju protiv Irana.

Vezano za ovo, New York Times članak o Abbasijevoj izjavi navodi da je Abbasi “bivši nuklearni znanstvenik koji je preživio pokušaj atentata prije dvije godine za koji se vjeruje da ga je organizirao Izrael.”

Sada dolazi riječ o navodnoj zavjeri s iranskim vezama za ubijanje Amerikanaca, Izraelaca i Saudijaca u Azerbajdžanu. Linije odgovornosti, uključujući bilo kakvu moguću povezanost s iranskim režimom, vrlo su nejasne i trebali bismo biti oprezni kad bilo što od ovoga činimo. Ali ako je iranski režim bio upleten, motive ne bi trebalo biti teško dokučiti.

Navodni azerbajdžanski vođa zavjere rekao je istražiteljima "da su planirani napadi bili namijenjeni kao osveta za smrt iranskih nuklearnih znanstvenika, napade koje Iran javno povezuje s Izraelom i Sjedinjenim Državama".

Aktivnosti povezane s zavjerom odvijale su se prošle godine i očito su prestale ove godine kako su se približavali nuklearni pregovori. Jedan zapadni diplomat komentirao je: "Što će se dogoditi ako pregovori propadnu, to može samo nagađati."

Ponašanje koje je uključeno ne samo da razbjesni Zapad; nešto od toga je žalosno. Ali sve dok Zapad i Izrael nastavljaju sa svojim sadašnjim stavovima o iranskom nuklearnom pitanju na koje su se fiksirali, ponašanje je također predvidljivo.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)