Demokracija se bori protiv štednje

Velik dio Europe progutao je gorak lijek štednje po nalogu konzervativnih ekonomskih teoretičara, samo da bi otkrio da je navodni lijek pogoršao stvari. Sada, izbori u Francuskoj i Grčkoj pokazuju da Europljani žele novi pristup koji potiče rast, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Općeprihvaćena priča o izborima u Francuskoj i Grčkoj u nedjelju je da je ishod odbijanje birača štednje koju europski donositelji odluka kojima dominira Merkozy nameću eurozoni. Rezultat je, kako bi to neki kritičari mogli izraziti otvorenije i negativnije, poraz disciplinirane ekonomske politike od strane kratkovidnog populističkog sentimenta.

Općenito, zamjena discipliniranog donošenja odluka sirovim narodnim gnjevom nije dobra. Ali sa stajališta europskog ekonomskog zdravlja i njegovog učinka na zdravlje globalnog gospodarstva, odustajanje od mjera štednje glavna je stvar koja je trenutno potrebna. Da biste razumjeli zašto, pročitajte bilo koji od Paul Krugmančestih upada u tu temu.

Novoizabrani francuski predsjednik Francois Hollande. (Fotografija: Jean-Marc Ayrault)

Ideja da štednja rađa povjerenje koje zauzvrat rađa inicijativu privatnog sektora i prosperitet jednostavno se nije pokazala valjanom tamo gdje je isprobana. Stimulacija potražnje je potrebna kako bi se spriječilo da Europa padne u duboku dvostruku recesiju.

Rezultati izbora daju razloga za zabrinutost. Dijelovi platforme Françoisa Hollandea izgledati nedomišljeno. Koristi od odbijanja glavnih stranaka koje su prihvatile mjere štednje od strane grčkih birača imaju krajnje ljevica i krajnja desnica; u tom pogledu grčki je rezultat uznemirujući pomak prema ekstremizmu. Što se tiče osnovne dimenzije štednje naspram stimulacije, birači su pokrenuli europsku ekonomsku raspravu u pravom smjeru, čak i ako je većina njih to učinila iz pogrešnih razloga.

Opća lekcija koju treba izvući iz ovoga je da samo zato što se pozicija političkog vođe može uskladiti s nekim neplemenitim željama stanovništva ne ipso facto znači da je to loša politika. Što čini dobru ili lošu politiku često je predmet rasprave čak i među ljudima dobre volje, kao što je to slučaj s današnjom ekonomskom politikom u Europi, iako me više uvjeravaju oni koji zagovaraju potrebu poticanja potražnje nego oni koji se zalažu za štednju.

Štoviše, rijetko je da jedna strana ima monopol na pozicijama koje bi se mogle smatrati podilaženjem kratkovidnim narodnim željama. Njemački stavovi su ukorijenjeni u neposrednim njemačkim vlastitim interesima koji, kako objašnjava Andrew Moravcsik u tekućem Vanjski poslovi, nisu ništa bolji za ekonomsko zdravlje kontinenta od južnoeuropske rasipnosti koju su njemačke banke i investitori pomogli financirati. Njemačka je profitirala od neravnoteža koje je čine, Moravcsikovim izrazom, "Kinom Europe", iako je članstvo u eurozoni izolira od vrste kritika koje se redovito upućuju protiv Kine u vezi s valutnim tečajevima i trgovinskim suficitima.

Slična načela vrijede za raspravu o ekonomskoj politici u Sjedinjenim Državama. Tijekom vikenda prisustvovao sam događaju na Sveučilištu u Chicagu na kojem su razmišljanja Čikaške škole ekonomije prožimala rasprave. Bilo je to okruženje u kojem su ljudi razgovarali o tome znači li ekonomska politika Baracka Obame da ne razumije kako ekonomije funkcioniraju ili, vjerojatno dominantno stajalište, da razumije, ali je svoje razumijevanje podredio populističkoj političkoj agendi.

Glavni problem koji sam imao s onim što sam čuo jest da, iako vjerujem koliko i bilo tko drugi u učinkovitost slobodnih tržišta, neke ekonomske strukture i prakse za koje sam čuo da se brane (kao što su one koje uključuju korporativno upravljanje) razlikuju se bitno od slobodnog tržišta i razlikuju se iz razloga koji nemaju nikakve veze s uplitanjem vlade.

Štoviše, činjenica da bi Obamin stav mogao privući neke od nižih emocija glasačke javnosti ne sprečava da bude dobra ekonomska politika, mjerena standardima, kao što je makroekonomski rast, koja bi bila jednako važna pristašama čikaške škole kao i bilo tko drugi. Kao iu Europi, populistička tendencija da se kreće u smjeru u kojem birači žele ići više nije karakteristična za Obamu nego što je to njegovog protivnika.

Podilaženje masi doista je uobičajen i nedostojan politički obrazac, a često i potiče lošu politiku. Ali ulagivanje i kreiranje politike različite su dimenzije. Utvrđivanje u kojoj se mjeri to dvoje međusobno presijeca u bilo kojem slučaju zahtijeva pomnije ispitivanje dotične politike.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)