Tajna strateškog sporazuma predsjednika Obame s afganistanskim predsjednikom Karzaijem je da će američke specijalne snage nastaviti s napadima kako bi ubile talibanske vođe koji ne žele sklopiti mir - čak i dok se novi sporazum prodaje američkoj javnosti kao završetak dugog rata, Gareth Porter izvještava za Inter Press Service.
Gareth Porter
Optika koja okružuje sporazum o “Trajnom strateškom partnerstvu” administracije Baracka Obame s Afganistanom i memorandumima o razumijevanju koji ga prate naglašavaju prijelaz na afganistansku odgovornost i kraj američkog rata.
Ali jedini suštinski sporazum postignut između SAD-a i Afganistana – dobro skriven u sporazumima – bio je da se moćnim američkim snagama za specijalne operacije (SOF) omogući nastavak jednostranih noćnih racija na privatne domove koji su univerzalno omraženi u paštunskim zonama od Afganistana.
Predsjednik Barack Obama stiže u Afganistan na svoj put 1. svibnja kako bi potpisao novi strateški sporazum s afganistanskim predsjednikom Hamidom Karzaijem. (Fotografija Bijele kuće Pete Souza)
Predstavljanje novog sporazuma o iznenadnom putovanju predsjednika Obame u Afganistan, s predsjedničkim obraćanjem u udarnom terminu i ponovljenim brifinzima za tisak, omogućuje Obami da krene u tijesnu predsjedničku izbornu kampanju na platformi okončanja nepopularnog američkog rata u Afganistan.
To također omogućuje predsjedniku Hamidu Karzaiju da tvrdi da je preuzeo kontrolu nad noćnim racijama SOF-a dok je dobio 10-godišnju obvezu američke gospodarske potpore. Ali stvarni tekst sporazuma i Memoranduma o razumijevanju (MOU) o noćnim napadima uključenim u njega referencom neće okončati američki rat u Afganistanu, niti će dati Karzaiju kontrolu nad noćnim napadima.
Uspjeh Obamine administracije u zamagljivanju tih činjenica stvarna je priča iza tobožnje priče o sporazumu. Obamine odluke o tome koliko će američkih trupa ostati u Afganistanu 2014. i kasnije te koja će biti njihova misija bit će donesene samo u “Bilateralnom sigurnosnom sporazumu” koji tek treba biti dogovoren.
Iako visoki dužnosnici u svojim izjavama za medije nisu dali nikakve konkretne informacije o tim pregovorima, u tekstu Strateškog partnerstva navodi se da će započeti potpisivanje sadašnjeg sporazuma “s ciljem da se zaključi u roku od godinu dana”.
To znači da Obama ne mora objaviti nikakve odluke o stacioniranju američkih snaga u Afganistanu prije predsjedničkih izbora 2012., što mu omogućuje da naglasi kako izlazi iz
Afganistanu i zaobići pitanje dugoročnog angažmana trupa u Afganistanu.
Bilateralni sigurnosni sporazum zamijenit će sporazum o statusu snaga s Afganistanom iz 2003. godine, stoji u tekstu. Taj sporazum daje američkim trupama u Afganistanu imunitet od kaznenog progona i ne nameće nikakva ograničenja američkim snagama u pogledu vojnih baza ili operacija.
Prošlomjesečni Memorandum o razumijevanju (MOU) o noćnim racijama nametnut je Sjedinjenim Državama Karzaijevom ponovljenom prijetnjom da će odbiti potpisati sporazum o partnerstvu osim ako Sjedinjene Države ne daju njegovoj vladi kontrolu nad bilo kakvim racijama na domove ljudi. Karzaijevo inzistiranje na prekidu američkih jednostranih noćnih racija i pritvaranja Afganistanaca mjesecima je kočilo sporazum o strateškom partnerstvu.
Ali Karzaijev zahtjev doveo ga je u izravni sukob s interesima jednog od najutjecajnijih elemenata američke vojske: SOF-a. Pod generalom Stanleyjem A. McChrystalom i generalom Davidom Petraeusom, američka ratna strategija u Afganistanu uvelike je ovisila o navodnoj učinkovitosti noćnih racija koje su provodile jedinice SOF-a u slabljenju talibanske pobune.
Službenici CENTCOM-a odbili su pristati na prekid noćnih racija ili davanje kontrole afganistanskoj vladi nad njima, kao što je IPS izvijestio prošle veljače. Dvije su strane tjednima pokušavale sklopiti sporazum koji bi Karzai mogao navesti kao ispunjavanje svojih zahtjeva, ali to bi zapravo vrlo malo promijenilo.
Međutim, na kraju je Karzai bio taj koji je morao popustiti. Ono što je učinjeno da se prikrije ta činjenica predstavlja novu razinu domišljatosti u krivom predstavljanju stvarnog značaja međunarodnog sporazuma koji uključuje američke vojne operacije.
O MOU-u su izvještavale kabelske vijesti kao o velikoj promjeni u vođenju vojnih operacija. CNN ga je, na primjer, nazvao "značajnim dogovorom" koji "afganistanskim vlastima omogućuje učinkovit veto na kontroverzne
racije specijalnih operacija." Ali pažljivije čitanje teksta Memoranduma o razumijevanju, kao i komentari američkih vojnih dužnosnika pokazuju da on predstavlja malu, ako ikakvu, suštinsku promjenu u odnosu na status quo.
Sporazum je ispregovaran između američkog vojnog zapovjedništva u Kabulu i afganistanskog ministarstva obrane, a odvjetnici američke vojske uveli su ključnu odredbu koja je iz temelja promijenila
značaj ostatka teksta.
U prvom odlomku pod definicijom pojmova, MOU kaže: "U svrhu ovog Memoranduma o razumijevanju (MoU), specijalne operacije su operacije koje je odobrila Afganistanska operativna koordinacijska skupina (OCG) i provode ih afganistanske snage uz potporu SAD-a Snage u skladu s afganistanskim zakonima.”
Ta pomno osmišljena rečenica znači da su jedini noćni napadi obuhvaćeni MOU oni koje zapovjednik SOF-a odgovoran za američke noćne napade odluči iznijeti afganistanskoj vladi. Ti napadi koje provode američke jedinice bez konzultacija s afganistanskom vladom ne spadaju u MOU. Pokrivenost Memoranduma o razumijevanju u glavnim medijima koji su sugerirali da će sudjelovanje američkih SOF jedinica ovisiti o afganistanskoj vladi jednostavno je zanemarila tu odredbu u tekstu.
Ali glasnogovornik Pentagona John Kirby je 9. travnja otvoreno rekao novinarima da Karzai neće imati pravo veta na noćne racije. "Ne radi se o tome da SAD prepusti odgovornost Afganistancima", rekao je. Kirby nije želio komentirati hoće li MOU utjecati na jedinice SOF-a koje su djelovale neovisno o afganistanskim postrojbama, čime je implicitno potvrdio da neće.
Kirby je objasnio da je sporazum samo "kodificirao" ono što je već učinjeno od prosinca 2011., a to je da su afganistanske specijalne snage bile u vodstvu u većini noćnih racija. To je značilo da će izvršiti pretragu unutar kompleksa. Međutim, američke snage nastavile su hvatati ili ubijati Afganistance u tim racijama.
Nesrazmjer između stvarnosti sporazuma i optike koju su stvorili tiskovni brifinzi administracije podsjeća na Obamine izjave iz 2009. i 2010. o povlačenju američkih borbenih trupa iz Iraka i prekidu tamošnjeg američkog rata, te na stvarnost da su borbene jedinice ostale u Iraku i nastavio se boriti dugo nakon što je prošao 1. rujna 2010., rok koji je Obama postavio za povlačenje. Nakon tog roka 2010. i 2011. u Iraku je ubijeno XNUMX američkih vojnika.
Ali postoji temeljna razlika između te dvije vježbe u oblikovanju medijske pokrivenosti i percepcije javnosti: sporazum o povlačenju iz Iraka iz 2008. iračkoj je vladi politički otežao, ako ne i onemogućio, da zadrži američke trupe u Iraku nakon 2011. (kada su američke trupe konačno lijevo).
U slučaju Afganistana, međutim, upravo potpisani sporazumi ne nameću takva ograničenja američkoj vojsci. I iako Obama hvali politiku okončanja američkog rata u Afganistanu, američka vojska i Pentagon javno su rekli da očekuju da će zadržati tisuće vojnika SOF-a u Afganistanu još mnogo godina nakon 2014.
Obama se nadao namamiti talibansko vodstvo na mirovne pregovore koji bi mu olakšali prodaju ideje da on odlazi iz Afganistana dok nastavlja rat. Ali talibani nisu surađivali.
Obamin govor u Kabulu nije mogao zaprijetiti da će ih američke SOF jedinice nastaviti loviti u njihovim domovima sve dok ne pristanu sklopiti mir s Karzaijem. To bi odalo tajnu koja je još uvijek skrivena u američko-afganistanskom sporazumu o "trajnom strateškom partnerstvu".
Ali Obama mora pretpostaviti da talibani razumiju ono što američka javnost ne zna: američke noćne racije nastavit će se i nakon 2014., unatoč činjenici da osiguravaju trajnu mržnju prema američkim i NATO trupama.
Gareth Porter je istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za politiku nacionalne sigurnosti SAD-a. Meko izdanje njegove najnovije knjige, Opasnosti dominacije: neravnoteža moći i put u rat u Vijetnamu, objavljen je 2006. [Ovaj se članak izvorno pojavio na Inter Press Serviceu.]
Super što si uočio tu spretnost. To ima smisla, budući da je motivacija SAD-a ostati i TAPI plinovod izgraditi Unocal ili neka druga američka tvrtka, a također i nastaviti s talibanima, pogotovo jer su se teško cjenkali oko udjela Afganistana u TAPI-ju dok je Unocal prije pregovarao s njima 9/11. NATO i EU su također toliko motivirani jer se plin ne bi transportirao ruskim plinovodom. (Izrael to također želi budući da Mehrav, izraelska tvrtka koju kontrolira bivši član Mossada ima kontrolu ili snažan utjecaj na razvoj nekih ili svih plinskih polja u Turkmenistanu)
Nadalje, SAD ne želi izgradnju IPI-ja (Iran Pakistan India pipeline) osim ako prvo ne dođe do promjene režima u Iranu koja je zadovoljavajuća za SAD.
Prošlog mjeseca objavljeno je da je potpisan sporazum o dijeljenju TAPI-ja s Afganistanom kao jednim od potpisnika, ali bez dobivanja udjela u plinu. Razlog nije objašnjen, ali možda Karzai dobiva novac umjesto toga, ili oni rezerviraju u slučaju da talibani preuzmu vlast?
Sljedeći korak koji treba tražiti: pokušaj promjene režima da se Baluchistan (pakistanska pokrajina) odvoji od Pakistana, budući da bi to bio pakistanski krak TAPI-ja, a IPI bi također bio malo vjerojatan. Specijalne jedinice možda već postoje, a Pakistan bi u propagandnom smislu bilo lako demonizirati u američkoj javnosti (baš kao i Srbe u Bosni i na Kosovu, Iraku, Libiji i Siriji). Međutim, ako je Pakistan zadržao svoje veze s talibanima, možda će Baluchistan biti teže izbaciti. Također bi pomoglo kada bi Pakistan konačno učinio nešto za Balučije - i s plinovodom bi konačno zaradili dovoljno da imaju što dati.
U međuvremenu se čini da se Kina i Rusija prilično dobro snalaze u središnjoj Aziji, iako bi bile bolje i zaradile beskrajnu zahvalnost Irana da su izbacile Azerbajdžan iz okvira i pritom izbacile Izrael.
Naposljetku, Kina nastavlja trčati u Afganistanu i drugdje u središnjoj Aziji, a SAD živi od posuđenog vremena (bez obzira na dugoročne baze) budući da nisu učinili (i čine) ništa za afganistanski narod kada su imali dovoljno prilika.
Sve su ovo prazne špekulacije, ali možda se ponešto pokaže točnim.
Kao progresivac po prirodi, ako ne i po izboru, manje-više naivno sam se nadao da će se Obama više okrenuti miru i građanskim pravima za ljude, a ne za korporacije, ali moram reći da moja izvorna procjena njegove političke spretnosti ostaje na mjestu. On je najbolji političar od Clintona, a možda i od FDR-a, po mom mišljenju.