Što nije u redu s Floridom?

Proteklih godina Florida je bila poprište političkih i pravnih skandala visokog profila, od izbora 2000. do odgođene pravde u slučaju ubojstva Trayvona Martina. Ali poznato je i kao mjesto netolerantno prema neistomišljenicima, pogotovo ako netko hvali Fidela Castra ili kritizira Izrael, kaže Lawrence Davidon.

Autor Lawrence Davidson

Početkom 1500-ih, španjolski konkvistadori došli su do obale onoga što je danas poznato kao Florida (ili "cvjetna zemlja" na španjolskom). U to su vrijeme to područje naseljavale skupine Paleo-Indijanaca čiji su se životi trebali drastično promijeniti nagore.

Konkvistadori su bili u potrazi za zlatom i drugim bogatstvima te su porobili domoroce da pomognu u potrazi. Uz vojnike i pustolove dolazili su i španjolski svećenici čiji je cilj bio strogo ideološki: obraćenje domorodaca na katoličanstvo. O ovome domoroci također ne bi imali izbora.

Od tog se vremena sunčana i cvjetna zemlja Floride pokazala mjestom bogatstva i ideološke netolerancije. Čak i kad su Španjolci izgubili kontrolu nad teritorijem, prvo u ruke Britanaca, a potom Sjedinjenih Država, ta se dvojnost zadržala.

U prvim desetljećima 19^th Stoljeća, na primjer, ti dosadni Indijanci ostali su problem. Dakle, Andrew Jackson, kruti momak ako je takav ikada postojao, mislio je da ima odgovor na ovaj problem kad je poveo rat protiv Indijanaca Seminola koji su imali smjelosti oduprijeti se bijelom naselju i pružiti utočište odbjeglim crnim robovima.

Na kraju se pokazalo da je bio u pravu. Dobro naoružani rasizam je pobijedio i od 1830-ih do 1850-ih proces prisilnog iseljavanja i klanja domorodaca tekao je velikom brzinom. Do 1845., kada je Florida postala 27^th države Unije, stvari su bile relativno pod kontrolom s većinom preostalih Seminola potisnutih natrag u Everglades.

Tijekom godina zlato koje su konkvistadori tražili pretvorilo se u agrume i turizam. Danas turističko poslovanje dovodi više od 77 milijuna ljudi godišnje na Floridu i vrijedi više od 57 milijardi dolara godišnje za državno gospodarstvo.

Tri četvrtine američkih naranči dolazi s Floride, kao i 40 posto svjetskog soka od naranče. Ipak, nad svim tim bogatstvom, baš kao i nezdravi ten, upornost je ideoloških opsesija Floride. U suvremenom smislu, postoje dva koja se ističu, a mi ćemo započeti pogledom na jedan koji je ponovno u vijestima.

Opsesije

1. Kuba – Florida ima vrlo visok postotak kubansko-amerikanci. Jedna trećina stanovništva Miamija ima kubanske korijene, au najmanje 18 drugih gradova i velikih mjesta u državi postotak se približava polovici. Velik broj tih ljudi nepokolebljivo je protiv Castra. Kod starije generacije takav stav graniči s fanatizmom.

Može se vidjeti da se to odražava u ponašanju državnih političkih predstavnika u Kongresu koji se zubima i noktima bore protiv bilo kakve umjerenosti američkih sankcija protiv kubanske nacije unatoč činjenici da te sankcije pomažu osiromašiti narod u zemlji, stanje u kojem kubansko-američki zatim okriviti Castrovu vladu.

Da bi se ovo stajalište održalo, desničarski kubanski Amerikanci morali su pristupiti povijesti na vrlo selektivan način. Kad je Fidel Castro preuzeo vlast na Kubi 1959., zemlja je bila ekonomska i socijalna olupina.

Njome je vladao diktator Fulgenacio Batista koji je uspostavio veze s američkim mafijaškim obiteljima. Kockanje i prostitucija bile su glavne industrije u razvoju pod njegovim režimom. Siromaštvo se produbilo, nepismenost je bila široko rasprostranjena, kriminal je bio raširen, no unatoč tome Batista se smatrao saveznikom Washingtona. To je zato što je vodio antikomunistička tajna policija, obučeni i naoružani od strane SAD-a, koji je djelovao kao režimski Gestapo i SS zajedno.

Kad je Castro preuzeo vlast 1959. godine, ti su se uvjeti promijenili. Ali da bi to učinio, morao je nacionalizirati resurse, a tom koraku usprotivila se mala viša klasa i dio srednje klase. Upravo je ta skupina isprva pobjegla u SAD. Kasnije su odlučili zaboraviti veći dio kubanske povijesti prije Castrove revolucije.

Ovi kubanski prognanici također imaju smrtnu ogorčenost prema onima koji zastupaju drugačije mišljenje. Redovito pokušavaju upropastiti svakoga tko ima drskosti javno se s njima ne složiti. Tako se ponašaju fanatici.

Uzmimo nedavni slučaj Ozzieja Guillena, otvorenog menadžera bejzbolskog tima Miami Marlins. Guillen je pogriješio rekavši da on poštovani Fidel Castro u nedavnom intervjuu za magazin Time. Rezultat je bila "politička oluja" u Miamiju.

Za nekoliko sati političari južne Floride (zvučeći kao svećenici konkvistadora) tražili su njegovu glavu. Momčad ga je suspendirala na pet utakmica, a sam Guillen se javno ispričao za “izdajući latinsku zajednicu” i molio za oprost na krajnje puzljiv način.

Bez obzira na to, elementi kubansko-američke zajednice upali su u orgije mržnje i zaprijetili bojkotom (a time i ekonomskim uništenjem) bejzbolskog tima Miamija ukoliko Guillen ne bude otpušten.

2. Izrael – Florida, a posebno južni dio države, ima drugi najveći Židov stanovništva u SAD (prvi je u New Yorku). Naime, većina njih su stariji umirovljenici strastvenih cionističkih uvjerenja.

Jedna od glavnih ulica Miamija je Yitzhak Rabin Boulevard. Pored pitanja mirovina, Izrael je ono što zapovijeda njihov interes. Zato su svi republikanski primarni kandidati (osim Rona Paula) koji su posjetili državu pali unatrag u svojoj podršci Izraelu.

Nijedan istaknuti židovski stanovnik Floride još nije bio dovoljno blesav ili dovoljno hrabar da izađe u javnost s anticionističkim izjavama ili, možda, izjavama divljenja Yasiru Arafatu. A nakon što je napravljen primjer Ozzieja Guillena, vjerojatnost da će itko to učiniti morala se smanjiti. To je zato što su desničarski elementi ovih dviju zajednica povezani i hrane se jedni od drugih.

U 1980-ima, kada su čelnici kubansko-američke zajednice odlučili osnovati službeni lobi, izvorno poznat kao Kubansko-američka nacionalna zaklada, otišli su u Američko-izraelski odbor za javne poslove, inače poznat kao AIPAC, po savjet i smjernice. Od tada se taj odnos nastavio. [Za više informacija pogledajte moju knjigu, Foreign Policy Inc.]

Živi prikaz ovog saveza koji je u tijeku Ileana Ros-Lehtinen, američki predstavnik za Floridu 18^th Kongresni okrug i trenutno žena s najdužim stažem u Kongresu. Taj ju je status također učinio predsjednicom Odbora za vanjske poslove Zastupničkog doma.

Ros-Lehtinen sebe opisuje kao "snažnu pristašu Izraela", uključujući njegova ilegalna naselja, i naporno je radila na smanjenju sredstava bilo kojoj agenciji Ujedinjenih naroda koja priznaje palestinsku državnost. Naravno, mrzi i Fidela Castra.

Pretjerano izlaganje ovom "sunčanom stanju" očito vam može donijeti teške opekline, osobito ako ste otvorenog uma i cijenite načelo slobode govora. Ali tako to ide kada se zajednice formiraju oko odvratnih ideoloških jezgri koje onda počinju obilježavati sam njihov identitet.

Za mnoge kubanske Amerikance na Floridi, imati nešto dobro za reći o Castrovom režimu, čak i ako se to može povijesno potkrijepiti, isto je što i izdati svoju zajednicu. Za mnoge Amerikance Židove u istoj državi, imati nešto kritično za reći o Izraelu i cionizmu, čak i ako je utemeljeno na činjenicama, isto je što i proglasiti se antisemitom ili možda “Židovom koji mrzi samog sebe”.

Ono što je posebno zastrašujuće u svemu ovome je to što cijeli predrasudni način razmišljanja neupitno i ukorak provode milijuni ljudi.

Nekada su Amerikanci često upirali prstom u Sovjetski Savez ili kineske komuniste (a sada u “muslimanski svijet”) zbog ove vrste totalitarnog stila razmišljanja i netolerancije prema neistomišljenicima. I sve to vrijeme rasla je u sunčanom dvorištu Amerike.

Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.