Izraelska javnost manje nastrojena prema Iranu

Nova anketa pokazuje da Izraelci imaju skeptičniji stav prema bombardiranju Irana nego neki od njihovih vođa, a da ne spominjemo jastrebove neokonzervativaca u Sjedinjenim Državama, zaključak za koji bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar kaže da bi trebao ojačati otpor predsjednika Obame izraelski udar.

Paul R. Pillar

Shibley Telhami sa Sveučilišta Maryland, u suradnji s Dahaf institutom iz Izraela, upravo je objavio rezultati ankete snimljeno tijekom prošlog tjedna izraelskog mišljenja o Iranu i američkoj politici. Izraelski stavovi prema učinkovitosti vojnog napada na iranski nuklearni program paralelni su s rasponom stajališta koja se o toj temi mogu čuti u Sjedinjenim Državama.

Ako postoji ikakvo iznenađenje, to je da izraelski pogledi nisu više jastrebovi nego što jesu, bez obzira na ratnu retoriku koju Netanyahuova vlada širi mjesecima. (Svatko tko sumnja u sposobnost vladinog udaranja u bubanj da izgradi javnu potporu za rat, trebao bi se prisjetiti ogromnog učinka na američko javno mnijenje koje je administracija Georgea W. Busha imala na Irak.)

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu na sastanku s predsjednikom Obamom 1. rujna 2010. (fotografija Bijele kuće Pete Souza)

Samo 22 posto Izraelaca vjeruje da bi vojni napad Izraela odgodio sposobnost Irana da razvije nuklearno oružje za najmanje pet godina; drugih 22 posto procjenjuje kašnjenje od tri do pet godina. Devet posto Izraelaca vjeruje da bi odgoda bila samo jednu ili dvije godine. Trideset posto ispitanika vjeruje da napad ili ne bi imao učinka na iranski program ili bi ga ubrzao.

Na pitanje kakav bi učinak izraelskog napada imao na iransku vladu, ispitanici su bili podjednako podijeljeni između onih koji vjeruju da bi napad oslabio iranski režim i onih koji vjeruju da bi on ojačao.

Na ključno pitanje bi li Izrael trebao pokrenuti takav udar bez obzira na činjenicu da Sjedinjene Države i sile savjetuju protiv toga, samo 19 posto Izraelaca podržava napad čak i usprkos protivljenju SAD-a. Trideset i četiri posto protivi se štrajku bez obzira na sve. Većina, 42 posto, poduprlo bi štrajk samo ako bi imao barem potporu Sjedinjenih Država.

Taj posljednji rezultat trebao bi predstavljati osnovu za glavnu točku razgovora predsjednika Baracka Obame kada se sljedeći tjedan sastane s premijerom Netanyahuom. Predsjednik bi trebao jasno dati do znanja da ako izraelska vlada pokrene rat, neće imati potporu SAD-a. To bi značilo da bi takav čin strateške gluposti također bio čin političke gluposti za Netanyahua, s obzirom da bi se suprotstavio stajalištima velike većine Izraelaca.

Ovaj se savjet doduše kosi s uobičajenim načinom gledanja na odnose između Izraela i Sjedinjenih Država, u kojima smo se, čini se, pomirili s tim da prva zemlja igra politiku druge zemlje poput violine. Ali supermoćni pokrovitelj, a ne samo velikodušno podržani klijent, također bi trebao moći igrati.

U tom smislu, Telhamijeva anketa nudi dodatnu podršku predsjedniku Obami. Upitani koga bi voljeli pobijediti na ovogodišnjim predsjedničkim izborima u SAD-u, Izraelci su se ravnomjerno podijelili u utrci između Obame i Romneya, i jasno im je draži Obama u dvobojima protiv svakog od ostalih kandidata koji su još uvijek u republikanskoj predizbornoj utrci. (Najveća sklonost Obami je prema Ricku Santorumu, kandidatu koji je zvučao najratobornije u vezi s Iranom.)

Kakav god učinak republikanskih kandidata da nadmaše predsjednika kao ljubitelja Izraela ima na tvrdokornu republikansku bazu u Sjedinjenim Državama, čini se da neće pridobiti mnogo Izraelaca.

Kada se predsjednik Obama sljedeći tjedan obrati AIPAC-u, trebao bi, i nedvojbeno hoće, izraziti kontinuiranu snažnu podršku SAD-a sigurnosti Izraela. Također bi trebao, ali vjerojatno neće, raspravljati o posljedicama mogućeg vojnog napada na Iran u smislu koji odražava izraelska stajališta izmjerena u ovotjednoj anketi.

Trebao bi govoriti o tome kako je najviše što se može postići napadom kratkotrajna odgoda iranskih aktivnosti i da bi napad postavio pozornicu za beskrajni vojni sukob s Irancima. Također bi trebao govoriti o tome kako bi politički učinak u Iranu barem jednako mogao ojačati omraženi režim u Teheranu koliko i oslabiti.

Zašto bi predsjednik SAD-a trebao imati problema s AIPAC-om govoreći izrazima koji odražavaju stavove izraelskog naroda? Ako se nađe u nevolji, to će samo iznova pokazati kako AIPAC ne predstavlja stavove ili interese izraelskog naroda u cjelini.

Naravno, kad bi predsjednik govorio takvim riječima, američki kritičari bi ga osudili u zboru koji je već tvrdio da se o vojnoj opciji treba raspravljati, a ne ponižavati, i da je zveckanje oružjem najbolji način da dobiti iransku pozornost i iranske ustupke. Ali politički i psihološki imperativi znače da će odgovor vrhovnog vođe Khameneija ili drugih iranskih vođa na zveckanje oružjem vjerojatnije biti da će se zabiti i biti svjesniji nego ikad potrebe da ne pokažu slabost.

Nedavni doprinos Amitaija Etzionija na ovim prostorima sasvim je točno da pregovori predstavljaju jedini izlaz iz ovog opasnog ćorsokaka, a da otvoreno promicanje promjene režima u Teheranu samo smanjuje šansu da se o bilo čemu pregovara s Irancima. No nije u pravu da je prijetnja ratom način za promicanje pregovora.

Ideja da je američka invazija Iraka 2003. bila neka vrsta poticaja za pregovore nije ništa više valjana s Iranom nego što je, kako su neki tvrdili, bila s Libijom. (Kadafijeve odluke da izađe iz terorizma, prekine svoje programe razvoja oružja i pregovara o novom odnosu sa Sjedinjenim Državama donijele su nekoliko godina ranije.)

Vrhunac iranske suradnje sa Sjedinjenim Državama bio je krajem 2001. i početkom 2002. prije Busheva je administracija Irancima zalupila vrata pred nosom i proglasila Osovinu zla. Invazija 2003. bila je podsjetnik na predanost Washingtona promjeni režima, a ne pregovorima.

Pregovori su doista izlaz iz moguće katastrofe, a put do pregovora, čak i s najtežim i najtežim režimima, vodi kroz strpljiv angažman. The najnoviji razvoj u rješavanju sjevernokorejskog nuklearnog programa još jednom pokazuje tu istinu.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao post na blogu na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)