Bush's My Lai

Iz arhive: Prošlotjedna odluka američkog vojnog suda da ne odredi zatvorsku kaznu naredniku koji je bio zadužen za postrojbe u masakru 24 nenaoružana Iračana u Hadithi znači da nema ozbiljnih kazni za sve koji su povezani s onim što je 2006. Robert Parry nazvao "Bushov moj lai".

Robert Parry (Objavljeno 30. svibnja 2006.)

Čini se da će navodno ubojstvo dvadesetak Iračana od strane marinaca željnih osvete u gradu Haditha slijediti tijek drugih slučajeva ratnih zločina u Iraku, poput skandala zlostavljanja zatvorenika u Abu Ghraibu, neki vojnici niže ili srednje razine bit će izveden na vojni sud i odmarširao u zatvor (iako se pokazalo da se do 2012. ni to nije dogodilo).

George W. Bush ponudit će neke bromide o tome kako kazna pokazuje da Sjedinjene Države poštuju vladavinu zakona i kako je kazna dodatni dokaz američkog civiliziranog ponašanja u usporedbi s neprijateljskim barbarstvom. Također je vjerojatno da američki mediji neće previše kriviti Busha.

(Ažuriranje: pet godina kasnije, čak ni ti bromidi nisu bili potrebni jer je osam marinaca umiješanih u ubojstva, samo je stožerni narednik Frank Wuterich uopće kažnjen i to samo za zanemarivanje dužnosti što je dovelo do smanjenja čina, ali ne i do zatvora .)

Ali zajednička nit od krvave invazije na Irak 2003. preko Abu Ghraiba do Hadithe je da je Bush kavalirski poslao mlade Amerikance u složen i zastrašujući sukob s lažnom i alarmantnom retorikom koja im je odzvanjala u ušima.

Putem pametnog suprotstavljanja, Bushovi su govori povezali iračkog diktatora Saddama Husseina s terorističkim napadima 11. rujna 2001. i kasnije zamaglili razlike između iračke domaće pobune i relativno malog broja terorista al-Qaide koji djeluju u Iraku.

Iznova i iznova, 2002.-2003., Bush je retorički spajao imena Sadama Huseina i Osame bin Ladena, dok je Bush gurao Sjedinjene Države u rat. Zatim, u jesen 2005., otprilike u vrijeme navodnog zločina u Hadithi 19. studenoga 2005., Bush je sukob u Iraku zamislio kao rat kako bi spriječio teroriste u stvaranju "radikalnog islamskog carstva koje se proteže od Španjolske do Indonezije", koje bi ugrozilo američko kopno.

Iako tim tvrdnjama nije bilo vjerodostojnih obavještajnih podataka, Hussein i bin Laden bili su ljuti neprijatelji, a al-Qaeda je i dalje sporedni igrač u muslimanskom svijetu, Bushove su poruke očito ušle u dojmljive mlade vojnike i marince koji su pokušavali shvatiti zašto su morali ubijati Iračane. [Pogledajte Consortiumnews.com's “Najnovije Bushove laži o ratu u Iraku„.]

Kao rezultat Bushove neprekidne propagande, anketa među 944 pripadnika američke vojske u Iraku provedena u siječnju i veljači 2006. pokazala je da 85 posto vjeruje da je američka misija u Iraku bila uglavnom "osveta za Saddamovu ulogu u napadima 9. rujna". Sedamdeset i sedam posto reklo je da je glavni ratni cilj bio "zaustaviti Sadama da zaštiti Al-Qaidu u Iraku".

Bush nije samo doveo u zabludu američku javnost, već je zbunio i američke trupe koje su dobile zadatak da izvrše kompliciranu okupaciju Iraka, nacije s poviješću, jezikom i kulturom koji su strani velikoj većini američkih vojnika. Preuveličavanjem prijetnje koju je Irak predstavljao Sjedinjenim Državama, Bush je također postavio uvjete za zločine.

Miloševićev presedan

Iako je svaki vojnik odgovoran za vlastite postupke u ratu, dužnost je najviših razina lanca zapovijedanja, uključujući vrhovnog zapovjednika, poduzeti sve moguće mjere opreza kako bi se osiguralo da postrojbe na terenu ne počine ratne zločine .

Doista, zapovjednici i političari koji postavljaju temelje za zlostavljanje često se smatraju odgovornima zajedno sa stvarnim počiniteljima. Pokojnom jugoslavenskom čelniku Slobodanu Miloševiću suđeno je u Haagu ne za izravno sudjelovanje u pokolju bosanskih Muslimana i Hrvata 1990-ih, već za pomaganje i podržavanje zločina.

Miloševićeva nasilna retorika i obmanjujuća propaganda dva su čimbenika navedena u njegovu optužnicu. Jedna točka navodi da je vatreni srpski vođa “kontrolirao, manipulirao ili na drugi način koristio srbijanske državne medije za širenje pretjeranih i lažnih poruka o etnički utemeljenim napadima bosanskih Muslimana i Hrvata na Srbe s namjerom stvaranja atmosfere straha i mržnje među Srbima. ”

U Bushevom slučaju Iraka, njegova pravna odgovornost je paralelna, iako su činjenice daleko od identičnih. Sukob u Jugoslaviji bio je u biti sektaški građanski rat koji je uključivao etničko čišćenje i masakre.

Bushova invazija na Irak prekršila je međunarodno pravo i dugotrajna načela, uključujući Nürnberšku zabranu agresivnog rata i sličnu zabranu u Povelji Ujedinjenih naroda čiji su osnivački potpisnici Sjedinjene Države.

Međutim, 2002. godine, pozivajući se na jednostrano američko pravo da izvrši invaziju na bilo koju zemlju koja bi u budućnosti mogla predstavljati prijetnju sigurnosti SAD-a, Bush je uzeo zakon u svoje ruke. Odbacio je zahtjeve saveznika, čak i britanskog premijera Tonyja Blaira, da dobije odobrenje od Vijeća sigurnosti UN-a prije pokretanja invazije.

Bush i njegovi neokonzervativni savjetnici ocijenili su da ih je američka vojna nadmoć u svijetu nakon Hladnog rata stavila izvan dosega međunarodnog prava i da bi javno priznanje za uspješno osvajanje Iraka ušutkalo sve preostale kritičare.

Ali Bushovi postupci doveli su američke trupe u posebno tešku i opasnu situaciju. Ne samo da bi cijeli američki zapovjedni lanac bio uključen u nezakoniti agresivni rat, nego bi bilo manje pravnih jamstava u slučaju da civili budu ubijeni, što je sigurno s obzirom na razinu vatrene moći.

Iako su je glavni američki mediji rijetko spominjali, ovu dodatnu opasnost za američke trupe primijetili su neki internetski mediji, uključujući Consortiumnews.com, koji je objavio uvodnik 17. ožujka 2003., dva dana prije invazije, rekavši:

“Ako George W. Bush naredi američkim snagama da pokrenu svoj 'šok i strah' napad na Irak bez sankcije Ujedinjenih naroda, izložit će američke vojnike svojevrsnoj dvostrukoj opasnosti. Prvo, riskirat će svoje živote u borbenoj strategiji daleko riskantnijoj nego što se javno priznaje. Drugo, svako značajno oduzimanje života civila moglo bi dovesti do toga da i časnici i vojnici budu odgovorni za buduće optužbe za ratne zločine.”

Pokolj civila

Nije iznenađujuće da je bilo kršenja pravila ratovanja od samog početka, kao što je zračno bombardiranje civilnog bagdadskog restorana gdje su pogrešni američki obavještajci sugerirali da bi Hussein mogao večerati. Kako se pokazalo, Husein nije bio tamo, ali je u napadu ubijeno 14 civila, uključujući sedmero djece. Jedna majka se srušila kada su spasioci iz ruševina izvukli odsječenu glavu njezine kćeri.

Druga američka bombardiranja nanijela su užasnu smrt i razaranje civilima. U jednom napadu Saad Abbas (34) je ranjen, ali ga je njegova obitelj nastojala zaštititi od većeg užasa. U bombardiranju su poginule njegove tri kćeri Marwa, 11; Tabarek, 8; i Safia, 5 koja je bila središte njegova života. “Nije to bila samo obična ljubav”, rekla je njegova supruga. “Bio je lud za njima. Nije bio kao drugi očevi.” [NYT, 14. travnja 2003.]

Strahote rata također su prikazane u sudbini 12-godišnjeg Ali Ismaeela Abbasa, koji je izgubio svoje dvije ruke kada je američki projektil pogodio njegovu kuću u Bagdadu. Alijev otac, Alijeva trudna majka i njegova braća i sestre su ubijeni. Dok je evakuiran u kuvajtsku bolnicu, postavši simbol američkog suosjećanja za ozlijeđene iračke civile, Ali je rekao da bi radije umro nego živio bez ruku.

Pokolj se proširio na bojno polje gdje se nadjačana iračka vojska ponekad herojski iako beznadno borila protiv tehnološki nadmoćnijih snaga SAD-a. Reporterka Christian Science Monitora Ann Scott Tyson intervjuirala je američke trupe s 3^rd Pješačke divizije koji su bili duboko uznemireni svojim zadatkom da pokose iračke vojnike koji su se borili čak i u samoubilačkim situacijama.

“U nedostatku bolje riječi, osjećao sam se gotovo krivim zbog masakra”, rekao je privatno jedan vojnik. “Potrošili smo puno ljudi. Pitate se koliko je bilo nevinih. Oduzima dio ponosa. Pobijedili smo, ali po koju cijenu?”

Komentirajući uništenje iračkih snaga u ovim jednostranim borbama, potpukovnik Woody Radcliffe rekao je: “Nismo to htjeli učiniti. Čak i moron s mrtvim mozgom može shvatiti da smo vojno toliko nadmoćni da nema nade. Čovjek bi pomislio da će to vidjeti i odustati.”

U jednoj bitci oko Najafa, američki zapovjednici naredili su zračne napade kako bi masovno ubili Iračane, umjesto da ih američki vojnici nastave ubijati jednog po jednog. “Bili su valovi i valovi ljudi koji su dolazili na (američke trupe) s AK-47 iz ove tvornice, i (američke trupe) su ubijale sve”, rekao je Radcliffe. “Zapovjednik je nazvao i rekao: 'Ovo nije u redu. Ovo je ludo. Napadnimo na tvornicu uz blisku zračnu podršku i uništimo ih sve odjednom.'” [Christian Science Monitor, 11. travnja 2003.]

Krvava okupacija

Tri tjedna nakon invazije, Husseinova vlada je pala, ali Bushov kratkovidni plan za okupaciju ostavio je američke snage iscrpljene dok su pokušavale uspostaviti red. Ponekad su nervozni američki vojnici otvarali vatru na demonstracije, nanoseći civilne žrtve i ogorčujući stanovništvo.

U Falluji je oko 17 Iračana ubijeno u demonstracijama nakon što su američki vojnici tvrdili da je na njih pucano. Fallujah je ubrzo postala središte antiameričkog otpora.

Kako se iračka pobuna počela širiti i Amerikanci počeli umirati u većem broju, vojni obavještajni časnici poticali su zatvorske čuvare da omekšaju zarobljene Iračane stavljajući ih u stresne položaje na dulje vrijeme, uskraćujući im san i izlažući ih ekstremnoj vrućini i hladnoći.

Neki od slabo obučenog zatvorskog osoblja poput onih u noćnoj smjeni vojnika Lynndie England u Abu Ghraibu dodali su neke od svojih bizarnih ideja za ponižavanje zarobljenih Iračana, poput tjeranja golih u piramide.

Ali čak i neke od tih čudnih tehnika, kao što je kićenje iračkih muškaraca ženskim donjim rubljem, mogle bi se pratiti do šire prakse protiv drugih zatočenika. Vojni satnik Ian Fishback i dva narednika naveli su da su zatvorenici bili podvrgnuti sličnom tretmanu od strane 82^nd Desantan u kampu blizu Falluje i to su viši časnici znali. [Vidjeti Izvješće Human Rights Watcha.]

Fishback je za obrazac zlostavljanja okrivio nejasne naredbe Bushove administracije o tome kada i kako se zaštite Ženevske konvencije primjenjuju na zatvorenike, problem koji se proširio od zatvoreničkog logora u zaljevu Guantanamo na Kubi do mreže tajnovitih američkih zatvora diljem svijeta.

"Nismo postavljali uvjete za uspjeh naših vojnika", rekao je Fishback, 26, koji je služio na turnejama u Afganistanu i Iraku. "Nismo uspjeli postaviti jasne standarde, komunicirati te standarde i provesti te standarde." [NYT, 28. rujna 2005.]

Sobe za silovanje

Čak je i Bushevo hvalisanje da je zatvorio Husseinove komore za mučenje i “sobe za silovanje” izgubilo moralnu jasnoću.

Klasificirano vojno izvješće na 53 stranice, koje je napisao general bojnik Antonio M. Taguba, otkriva da su zlostavljanja u Abu Ghraibu od listopada do prosinca 2003. uključivala korištenje kemijskog svjetla ili štapa od metle za seksualno zlostavljanje jednog Iračanina. Svjedoci su također rekli vojnim istražiteljima da su zatvorenike tukli i da im je prijećeno silovanjem, strujnim udarima i napadima pasa. Najmanje jedan Iračanin je umro tijekom ispitivanja.

“Brojni incidenti sadističkih, očiglednih i bezobzirnih zločinačkih zlostavljanja naneseni su nekolicini zatočenika,” stoji u Tagubinom izvješću. [Pogledajte izdanje The New Yorkera od 10. svibnja 2004.]

Bushov prijezir prema međunarodnom pravu dugo je bio javna tajna. Dana 11. prosinca 2003., kada ga je europski izvjestitelj upitao o potrebi da međunarodno pravo upravlja američkom okupacijom Iraka, Bush se našalio: “Međunarodno pravo? Bolje da nazovem svog odvjetnika.”

Godine 2004. Fallujah se ponovno pojavila u vijestima nakon što su irački pobunjenici ubili četiri američka zaštitara, a rulja osakatila tijela. Bush je naredio marincima da "umire" grad od 300,000 ljudi.

Američki napad na Falluju pretvorio je jedno nogometno igralište u masovnu grobnicu za stotine Iračana, od kojih su mnogi bili civili ubijeni kada su američke snage bombardirale pobunjenički grad bombama od 500 funti i zasule njegove ulice vatrom iz topova i mitraljeza. Prema nekim izvještajima, više od 800 građana Faludže je poginulo u napadu, a 60,000 je pobjeglo kao izbjeglice.

U napadu na Falluju iu drugim operacijama protiv pobunjenika, Bushova administracija ponovno je pribjegla mjerama za koje su kritičari tvrdili da predstavljaju ratne zločine. Ta je taktika uključivala provođenje kolektivnog kažnjavanja civilnog stanovništva u Falluji, hvatanje tisuća iračkih mladića na temelju najmanjih sumnji i držanje zatvorenika u izolaciji bez optužbi i podvrgavanje nekih zatočenika fizičkom maltretiranju.

Ali skandal u Abu Ghraibu, sa svojim slikovitim fotografijama golih Iračana poziranih u lažnim seksualnim položajima, postao je ikonski prikaz američkog maltretiranja Iračana. Kada su se fotografije pojavile 2004. godine, potaknule su antiamerikanizam na Bliskom istoku i diljem svijeta.

Još u Washingtonu, Busheva je administracija pokušala ublažiti međunarodni bijes okrivljujući nekoliko "loših jabuka". Bush je rekao da je "dijelio duboko gađenje što se prema tim zatvorenicima postupalo onako kako su postupali".

Skandal u Abu Ghraibu doveo je do vojnih osuda protiv devetorice rezervista koji su osuđeni i odmarširali u okovima. Lynndie England, 22-godišnja samohrana majka koja je bila fotografirana kako drži Iračanina na uzici i pokazuje na penis zatvorenika, osuđena je na tri godine zatvora.

Bush je nastavio citirati slučaj Abu Ghraib kao jednu od nekolicine pogrešaka za koje će priznati da su se dogodile tijekom rata u Iraku. Na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s Tonyjem Blairom 25. svibnja 2006., Bush je rekao: "Plaćali smo za to dugo vremena."

Haditha Atrocity

Sada dolazi Haditha zločin u kojem je nekoliko marinaca navodno krenulo u ubilački pohod u gradu kojim dominiraju pobunjenici 19. studenog 2005., nakon što je jedan marinac poginuo od improvizirane eksplozivne naprave.

Prema objavljenim izvješćima američkih vojnih istraga, marinci su uzvratili za bombaški napad tako što su izvukli pet muškaraca iz taksija i ustrijelili ih te ušli u dvije kuće u kojima su pogubljeni civili, uključujući žene i djecu. Neke od žrtava su se navodno molile ili preklinjale za milost kada su upucane.

Marinci su zatim pokušali zataškati ubojstva tvrdeći da su civilne smrti uzrokovane prvotnom eksplozijom ili kasnijom paljbom, prema istragama američke vojske i skupina za ljudska prava. Jedan visoki dužnosnik Ministarstva obrane rekao je za New York Times da je od 24 mrtvih Iračana broj ubijenih od bombe bio "nula". [NYT, 26. svibnja 2006.]

Ubojstva u Hadithi vjerojatno će povući usporedbe s masakrom u My Laiu tijekom Vijetnamskog rata 16. ožujka 1968., kada je okrvavljena jedinica Američke divizije američke vojske upala u selo poznato kao My Lai 4 i zaklala 347 vijetnamskih civila, uključujući i bebe.

Iako je broj mrtvih u Hadithi manji od jedne desetine žrtava u My Laiju, scenariji su jezivo slični: američke trupe koje se bore u zbunjujućem sukobu protiv mračnog neprijatelja napadaju civilno stanovništvo, ubijajući nenaoružane muškarce, žene i djecu.

Ako se marinci u Hadithi proglase krivima za počinjenje zločina, može se očekivati ​​da će dobiti strogu kaznu za ubojstvo, što bi prema vojnim statutima moglo uključivati ​​njihova vlastita pogubljenja. Ipak, dok se ovi marinci mogu suočiti s ozbiljnom kaznom za kršenje zakona rata, političko vodstvo u domovini, uključujući i Georgea W. Busha, ostaje imuno na bilo kakvu značajnu odgovornost.

[Ažuriranje: Kako se ispostavilo, slučajevi protiv šest marinaca su odbačeni, jedan je oslobođen, a narednik. Wuterich je priznao relativno mali prekršaj i tako izbjegao zatvorsku kaznu.]

Sa svoje strane, predsjednik Bush je čak pridobio simpatije nekih komentatora jer se pridružio Blairu na konferenciji za novinare 25. svibnja 2006. u Bijeloj kući na kojoj su dvojica čelnika naizmjenično priznavali nekoliko pogrešaka u ratu u Iraku. Bush je svoju samokritičnost usredotočio na nekoliko žestokih komentara, uključujući njegovo ismijavanje iračkih pobunjenika 2003. da ih je "doveo".

New York Times je zabilježio da je Bush, kada je spomenuo skandal u Abu Ghraibu, “glas bio težak od žaljenja”. [NYT, 26. svibnja 2006.]

Ali vaga pravde može zahtijevati više od Busha i Blaira od nekoliko ograničenih isprika koje ignoriraju izvorni zločin pokretanja rata kršeći međunarodno pravo protiv zemlje koja nije prijetila njihovim nacijama.

Kao glavni ratni huškač, čini se da Bush snosi najtežu krivnju. Kako bi opravdao rat, također je potaknuo emocije Amerikanaca, kako civila tako i vojske lažnim tvrdnjama o iračkom oružju za masovno uništenje, Husseinovim vezama s 9. rujnom i vezama između Husseinova sekularnog režima i al-Qaidinih islamskih fundamentalista.

Bushove laži također nisu prestale nakon pada Husseinova režima. Dana 18. lipnja 2005., nakon više od dvije godine rata, Bush je u radio obraćanju rekao američkom narodu da smo "otišli u rat jer smo bili napadnuti", nastavljajući subliminalne veze: Saddam/Osama, Irak/rujan. 11.

Lažna retorika

Bushovi retorički ekscesi, iako prvenstveno osmišljeni da izgrade i održe politički konsenzus iza rata kod kuće, imali su predvidljivi učinak okretanja temeljito propagirane i teško naoružane američke vojne sile na iračko stanovništvo.

Potaknuti Bushovim lažnim tvrdnjama koje povezuju Irak s 9. rujnom i njegovim kasnijim upozorenjima o al-Qaidinoj shemi za stvaranje globalnog terorističkog carstva, američki vojnici upali su u iračka mjesta i gradove s osvetom u glavi. Bush je tako doveo u opasnost i američke vojnike i irački narod.

U prve tri i više godina rata (od svibnja 2006.), gotovo 2,500 američkih vojnika umrlo je zajedno s desecima tisuća Iračana. Tisuće drugih teško su osakaćene.

Kako ratni zakoni zahtijevaju kažnjavanje svakog pojedinog vojnika koji ubija civile, međunarodna načela također zahtijevaju pozivanje na odgovornost svojih nadređenih, vojnih i političkih, koji doprinose zločinu.

U tom smislu, zločin u Hadithi i deseci tisuća drugih nepotrebnih smrti u Iraku mogu se staviti pred vrata službenog Washingtona, gdje su neki demokrati i gotovo svi republikanci glasovali za odobrenje invazije i gdje su vodeće novinske kuće nekritički prenosile administrativnu propagandu američkom narodu.

Ali glavna krivnja mora biti na nogama Georgea W. Busha, samoproglašenog "ratnog predsjednika" koji sebe smatra izvan granica svakog zakona. U tom širem smislu, Haditha i svi ostali pokolji u Iraku mogu se promatrati kao Bushov My Lai.

[Više o srodnim temama potražite u Robertu Parryju Izgubljena povijest, tajnost i privilegija i Neck Deep, sada dostupan u kompletu od tri knjige po sniženoj cijeni od samo 29 USD. Za detalje, kliknite ovdje.]

Robert Parry objavio je mnoge priče o Iran-Contrama 1980-ih za Associated Press i Newsweek. Njegova najnovija knjiga, Neck Deep: Katastrofalno predsjedništvo Georgea W. Busha, napisan je s dvojicom njegovih sinova, Samom i Natom, i može se naručiti na neckdeepbook.com. Njegove prethodne dvije knjige, Tajnost i povlastice: Uspon dinastije Bush od Watergatea do Iraka i Izgubljena povijest: kontraši, kokain, tisak i 'Projekt Istina' također su tamo dostupni.