Američki neokonzervativci dugo su kritizirali arapske zemlje zbog nedostatka demokracije, ali sada se žale da neke od novih arapskih demokracija biraju stranke s islamskim opredjeljenjem. Bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar smatra da su neki od tih alarma nepotrebni.
Paul R. Pillar
Dok se arapske zemlje, a posebno Egipat, i dalje bore na putu ka novom i, nadajmo se, demokratskijem političkom poretku, uporna tema u komentarima u Sjedinjenim Državama o ovoj priči bila je sumnja prema bilo kojem političkom akteru poistovjećenom s političkim islamom.
Neki takvi akteri opravdavaju takvu sumnju. Tu je, primjerice, Abdel Hakim Belhadj, šef vojnog vijeća Tripolija u Libiji. Belhadj je također jedan od osnivača Libijske islamske borbene skupine, koju Sjedinjene Države još uvijek službeno vode kao stranu terorističku organizaciju.
Belhadj naglašava svoju usredotočenost na svrgavanje režima Moamera Gadafija, ali njegova karijera međunarodnog džihadista uključivala je nasilne aktivnosti drugdje, posebno u južnoj Aziji. Netko poput Belhadja zaslužuje sumnju, ne zato što je islamist, već zbog svoje povijesti.
Sada razmislite o povijesti političkog islamističkog aktera koji ovih dana vjerojatno dobiva više pozornosti nego bilo koji drugi: egipatsko Muslimansko bratstvo. Ta je povijest jedna od desetljeća izuzetne snošljivosti i izdržljivosti u suočavanju s različitim stupnjevima represije od strane različitih egipatskih režima.
Bratstvo ima dugu povijest predanosti nenasilju, evidenciju koja ga je učinila metom žestokog osuđivanja od strane poput Al-Qaide. Što postoji u Bratstvu, osim njegove islamističke obojenosti, što bi ga trebalo učiniti predmetom sumnje više nego druge stranke, pokreti i skupine koje se bore za utjecaj u novom Egiptu? Kako bi se inače trebao ponašati da bismo bili manje sumnjičavi?
Također se zapitajte zašto se stranke kao što je Bratstvo (ili točnije, Stranka slobode i pravde, koja je politički ogranak Bratstva) koje imaju islamski identitet trebaju promatrati drugačije od stranaka s nekim drugim vjerskim identitetom. Demokršćanske stranke su prihvaćeni dio političkog mainstreama u mnogim europskim zemljama. Po čemu se kršćansko-demokratske stranke razlikuju od muslimanskih demokrata?
Lako je zamisliti vjerski identificirane političke stranke koje su uzrokovale probleme za stabilnost, za zdravu politiku i za samu demokraciju, ali one nisu samo islamističke. U važnim aspektima, hinduistička nacionalistička stranka Bharatiya Janata u Indiji, na primjer, nije bila dobra vijest za miroljubive odnose u zajednici u toj zemlji, baš kao što neke vjerski identificirane židovske stranke u Izraelu nisu bile dobra vijest za bilo kakvu nadu u rješavanje izraelskog problema. - palestinski sukob.
David Pollock iz Washingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku imao je mišljenje komad u The Washington Post u petak, što je primjer automatske sumnje koja se usmjerava na skupinu kao što je egipatsko Muslimansko bratstvo, što je predmet njegovog članka.
Pollock nas želi upozoriti na nasjedanje na ono što on opisuje kao "nove znakove umjerenosti" od strane Bratstva, što je pogrešna Pollockova formulacija s obzirom da ono što je novo nije smjer Bratstva, već političko okruženje u kojem je sada djeluje.
Glavna bit članka uključuje usporedbu onoga što Bratstvo kaže na arapskim i engleskim verzijama svojih web stranica. Neki predmeti koji dobivaju značajnu pozornost na jednoj verziji ne dobivaju na drugoj. Ne postoje nedosljednosti, samo razlike u pažnji i naglasku.
Pollock priznaje da bi "neki mogli primijetiti da sve političke stranke, barem u određenoj mjeri, sudjeluju u miješanim porukama." Pa to je sigurno. Zapravo, mješovite poruke Bratstva koje on opisuje izgledaju prilično blage u usporedbi s, recimo, oglašavanjem republikanskih kandidata na engleskom i španjolskom jeziku na Floridi.
Pollock prima druge udarce na Bratstvo za stvari koje stvarno odražavaju širu političku stvarnost u današnjem Egiptu. Spominje stajalište organizacije o pitanju “nadustavnih” jamstava individualnih sloboda, što je zapravo dio sveukupne ravnoteže s kojom se moraju boriti svi egipatski politički igrači u pokušaju kombiniranja liberalnog i demokratskog dijela liberalne demokracije. Zapravo, za stav Bratstva moglo bi se reći da je najbeskompromisniji prodemokratski stav.
Pollock također prikazuje rastući skup ambicija Bratstva o tome koje urede želi zauzeti kao da je to neka vrsta skrivenog plana, dok se to najbolje opisuje kao logičan odgovor na popularnost organizacije i usklađenost s uvjerenjima drugih Egipćana.
Taj konformizam je ono što je uključeno u Pollockovo netočno spominjanje “neprijateljstva Bratstva prema politici i interesima SAD-a”. Kao potporu toj frazi navodi dio u platformi Stranke slobode i pravde koji odbacuje pristup Mubarakova režima koji "podupire okupatore i kolonizatore, kroz njegovu prisutnost u takozvanoj osi umjerenosti, koju sponzoriraju Sjedinjene Države".
Ovo ne odražava nikakav neobičan stav od strane Bratstva. Odražava stavove većine Egipćana, koji Sjedinjenim Državama još uvijek daju povoljne ocjene od samo oko 20 posto. Problem nije u tome što egipatska stranka odražava ta stajališta; problem je u okupatorima i kolonizatorima iu neutemeljenoj ideji da bi podrška okupaciji i kolonizaciji mogla biti temelj za nekakvu umjerenu osovinu na Bliskom istoku.
Argumenti kao što je Pollockov djelomično odražavaju stavove izraelske vlade, koja (suprotno vlastitim dugoročnim interesima Izraela) boji se arapske demokracije, posebno u Egiptu, više nego pozdravlja. Više demokracije znači otvorenije protivljenje izraelskoj politici, više pozornosti na nepostojanje narodnog suvereniteta za Palestince i manje zahtjeva Izraela da dobije izvanredan tretman od strane Sjedinjenih Država jer je to "jedina demokracija" u regiji.
Izvan ovog utjecaja, teško je zamisliti takve argumente utemeljene na bilo čemu drugom osim na islamofobiji. Kao test te tvrdnje, razmotrite kako bi zvučali argumenti da je dotična organizacija (tj. Bratstvo) povezana s bilo kojom religijom osim islama.
Ovi stavovi i argumenti važni su kao ohrabrenje mogućim američkim politikama koje bi bile štetne za interese SAD-a. Ostrakizam ili odbacivanje pokreta koji su ostali miroljubivi, postupali po demokratskim pravilima kada su imali priliku postupati po njima i zadobili značajnu potporu naroda bila bi pogreška, osobito utoliko što je odbacivanje bilo samo zbog islamističke obojenosti. grupa.
Bila bi to pogreška dijelom i zato što bi bilo antidemokratski. Bilo bi to ohrabrenje za odustajanje od demokratskih metoda. To bi ometalo važne odnose SAD-a s važnim zemljama poput Egipta. A to bi stavilo Sjedinjene Države na pogrešnu stranu onoga što se događa na Bliskom istoku.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio u časopisu The National Interest.)
Zapanjen sam sličnošću između "loga" MB-a i zastave Saudijskog kraljevstva...ah, ali pokret koji je utemeljio Ibn Wahab bio je 'Ikhwan al-Muselmeni', soooo, pretpostavljam da sličnost nije slučajan.
I trebao sam uključiti Egipat u prethodni popis vjerski raznolikih arapskih država. Zaboravlja se da bi Egipat bio izravno povezan s bivšim otomanskim Bliskim istokom da nije bilo zaraženog odlomka koji ih razdvaja: židovske Rodezije.
Bila bi velika tragedija ako bi reakcionarni teokratski islamizam uzurpirao legitimni antiimperijalni pokret arapskog nacionalizma. Ne izdvajam islam kao nešto goru od bilo koje druge religije. Svi politički sustavi koji se temelje na vjerskom identitetu inherentno su reakcionarni. Jednakost nije moguće postići ni u jednom teokratskom ili sektaškom sustavu.
Islamizam je posebno štetan za arapsku naciju – posebno Siriju, Libanon, Palestinu, Jordan i Irak – jer je jedan od aspekata tog područja koji je najvrijedniji divljenja njegova vjerska raznolikost. U teokratskom sustavu ta raznolikost dovodi do sektaštva, a sektaštvo pomaže strategiji "podijeli pa vladaj" koja je bila primarni alat kojim se zapadni imperijalizam koristio za održavanje kontrole nad mineralnim bogatstvima i političkim bogatstvom Bliskog istoka.
Mislim da muslimani dobivaju više pažnje nego što su očekivali - i čini se da uživaju u tome. Zašto bi super sila trčala tako uplašena od nekih 'nazadnih nitkova'?
Istina je da bi islam mogao biti jedina ideologija koja je preostala nakon kolapsa socijalizma i tekućeg sprovoda kapitalizma.
Omar
Kršćanske vrijednosti ili islamske vrijednosti nisu spojive s vrijednostima sekularne demokracije.
Sve su religije organizirane da kontroliraju uvjerenja putem prisile i straha od odmazde.
Sve političke stranke su organizirane da kontroliraju ekonomiju putem ekonomske manipulacije.
Sjedinjene Države pokušale su odvojiti zakon od vjerske i političke dominacije ograničavajući vladu na neutralnost Prvog amandmana. Sloboda mišljenja i uvjerenja sigurna je sve dok se ne koristi za nanošenje štete uvjerenja u zaštitu građanskih sloboda.
Uzmite bilo koju grupu ljudi i imat ćete postotak onih koji se zapravo nadaju da će učiniti dobro, onih koji se nadaju da će biti dobri (profit), onih koji se nadaju da će imati kontrolu, onih koji se nadaju da će zadržati kontrolu, onih koji plaćaju pozornost na pokretače, one čiji se svakodnevni život odriče mogućnosti da imaju interes kako bi prehranili svoje obitelji, i one koji slijede najglasnije u raspravi. Nema ničeg lošeg u zapovijedima američke vlade, to su zdrave fluidne ideje. Kao i uvijek, osobe koje primjenjuju ta pravila griješe, kao što upravo sada griješe u Sjedinjenim Državama. Trebaju nam bolji ljudi u vladi. Oni ne trebaju biti bolji kršćani, ili katolici, ili bilo koja skupina uopće. Potreban im je bolji moral u pogledu zakonodavstva. Nisu, i poput onih koji slušaju najglasniji glas, raspiruju vatru dezinformacija svojom bukom, svojim strahom od gubitka kontrole. U ovom slučaju međunarodna kontrola sudbine drugih naroda. To nije ni mudro ni moralno. Bez obzira koje ste vjere ili ne, ono što radite, u mraku kada nitko ne gleda, je ono što uistinu jeste. Na svakoj je naciji da vlada, nije potrebno da svi izgledaju isti, da izgledaju, da budu slični. Političarima bi možda bilo ugodnije promatrati sve ostale kao satelite svoje velikodušnosti, ali njihova bi buka bila najglasnija, razdražljiva kada bi se neka druga nacija ponašala slično prema nama. Trenutno nisam toliko ponosan na svoje kršćanske vođe, odmaknite se – postoje drugi putevi koji vode u istu oazu.
Naravno, upravo je to bila reakcija kada je Hamas pobijedio na slobodnim i poštenim palestinskim izborima 2006. godine. Nije mu data nikakva prilika da pokaže da može vladati; čak se ni druge palestinske frakcije nisu htjele udružiti s njom u vladi. Izrael i SAD urotili su se da zaustave vladu nacionalnog jedinstva kada je Hamas surađivao s Fatahom. Izrael je "uhitio" 23 izabrana političara Hamasa i mislim da su još uvijek u zatvoru.
Egipat je puno veći i suverena je država, ali stav SAD-a i cionista je isti.
štoviše, sama američka demokracija nije baš zavidan oblik demokracije; gdje političari trebaju ogromne svote novca da bi se natjecali na izborima i taj novac dolazi od posebnih interesnih skupina koje onda prisiljavaju te političare da se drže njihove linije. kao rezultat toga, američka demokracija uglavnom služi interesima gornje kore. kada je takvo stanje stvari u njihovoj zemlji onda ljudi poput Pollocka nemaju argument protiv drugih nacija koje se bore i podnose goleme žrtve za promjenu diktatorskih i despotskih sustava u svojim zemljama. neka prakticiraju ono što većina njihove populacije želi; tek tada biste mogli usporediti njihove sustave s vašima. preventivna kritika izaziva sumnju u zlonamjernost.
tvoje opsesivno sranje me čini umornim. Hamas je predan razdoblju uništenja Izraela.