Islamski obojena demokracija

Sve više i više Republikanska stranka postaje kršćanski fundamentalistički pokret s napadima na "sekularizam" i zahtjevima za školskim molitvama za učenike, ali mnogi od tih istih političara izražavaju šok kada se ljudi na Bliskom istoku okreću islamski orijentiranim strankama, Lawrence Davidson bilješke.

Autor Lawrence Davidson

Sada su na Bliskom istoku održana dva demokratska izbora kao posljedica Arapskog proljeća. Jedan je bio u Tunisu u listopadu 2011. i nedavni postupni izbori od prosinca 2011. do siječnja 2012. za donji dom parlamenta u Egiptu.

U oba slučaja najbolje su prošle islamističke stranke. U Tunisu, bila je islamistička al-Nahda (Renesansna) stranka koja je dobila 41 posto glasova. U Egiptu,Hizb al-hurriya wa al-adala (Stranka slobode i pravde), povezana s Muslimanskim bratstvom u zemlji, dobila je 47 posto glasova, dok je tvrdokorna selefijska skupina, stranka al-Nour (Svjetlost), dobila 29 posto. postotak.

Saladin, islamski zapovjednik koji se borio protiv kršćanskih križara

U Tunisu su liberalne stranke bile ukupno druge s 34 posto glasova, no u Egiptu su loše prošle. Liberalna koalicija Egipatskog bloka osvojila je samo 8.9 posto glasova.

Zapravo, najveće iznenađenje bio je dobar rezultat liberala u Tunisu, a ne činjenica da su relativno pošteni izbori doveli islamiste na pozicije moći. Nitko ne bi trebao biti iznenađen ovim rezultatom. Zašto? Ima veze s poviješću. Iako je ono što opisujem u nastavku pojednostavljeno radi sažetosti, daje u osnovi točnu sliku o tome kako nam je prošlost dala sadašnjost kojoj sada svjedočimo.

Bliski istok je bio dom islamske civilizacije koja se razvijala od sedmog stoljeća. Civilizacija znači više od same religije i vjerske prakse, ona znači vrijednosti, poglede, manire, navike mišljenja i ponašanja.

Dinamičnost ovakvog načina života bila je takva da je do, otprilike, 16^th Stoljeća svaki vanjski osvajač koji je probio svoj put na Bliski istok završio je "islamiziranim". Odnosno, bili oni Turci, Mongoli, križari, itd. većina je završila usvajanjem islamskog načina života. Ali to se promijenilo negdje u kasnim 1500-ima.

Otprilike tada se promijenila vojna i ekonomska ravnoteža snaga između islamskog svijeta i kršćanske Europe. Od tog trenutka nadalje, europska je sila dopustila upade zapadnih osvajača na Bliski istok koji su islam i njegovu civilizaciju vidjeli kao inferiorne. Pokazalo se da ti osvajači nisu podložni “islamizaciji”.

Zapravo, u tom su trenutku zapadnjački načini počeli odvlačiti barem određenu klasu stanovnika Bliskog istoka od njihova tradicionalnog načina života. Oni koji su postali pozapadnjačeni bili su uglavnom ljudi koji su politički, ekonomski, vojno i obrazovno bili u interakciji sa sve moćnijim Europljanima.

Mnogi od njih postali su sekularni u svojim pogledima, a neki su razvili načelna stajališta podržavajući liberalna, otvorena društva. Neki su nastojali spojiti zapadnu tehnologiju i obrazovne tehnike s islamskom tradicijom. Drugi su pak dobili rukovodeće položaje na kojima su se ponašali (i još uvijek se ponašaju) koruptivno i diktatorski.

Pogrešno je misliti da je ovaj proces duboko ušao u bliskoistočno društvo. Jedan način razmišljanja o rezultatu je u smislu vulkanskog krajolika.

Ovdje imate tanku koru površinskog materijala ispod koje je duboka lokva magne pod pritiskom izgradnje. Kad tlak postane dovoljno visok, magna se probija. Tanka kora predstavlja zapadnjačke elite, magna je velika masa ljudi s Bliskog istoka koji su se oduvijek identificirali s islamskom civilizacijom i sve više negoduju zbog prodora zapadne kulture u njihove zemlje. Povijesno gledano, rezultirajuće povremene vulkanske erupcije, ako hoćete, dogodile su se u obliku revolucije, a moderni primjer toga je Iran 1979. godine.

Naravno, Tunis i Egipat imali su svoje kratke revolucije koje su dovele do demokratskih izbora. O ovim izborima možete razmišljati kao o kontroliranim probojima islamske magne. S obzirom na stanje društva na Bliskom istoku, rezultati su bili predvidljivi.

Povijesno neznanje

Dana 22. siječnja, Juan Cole je napisao a otkrivajući komad na svom blogu Informirani komentar. Bio je naslovljen "Južna Karolina i Gingrich, Egipat i Muslimansko bratstvo". Ono što Cole primjećuje jest da veliki broj vjerskih fundamentalista može utjecati na primarne izbore u Južnoj Karolini, a mediji jedva da to smatraju događajem koji treba istražiti.

Ali neka vjerski fundamentalisti prođu dobro na izborima na Bliskom istoku i to automatski generira stereotipe i plitke, netočne analize. Stoga Cole primjećuje:

1. “Implicitno se smatra nelegitimnim da Egipćani budu religiozni ili glasaju za vjersku stranku. Ali legitimno je za Južne Karolince da budu religiozni, da glasaju na vjerskoj osnovi, da nastoje nametnuti svoje vjerske zakone svim Amerikancima.”

2. Što ako su Egipćani glasovali za vjerske stranke iz razloga koji nisu samo religija? S obzirom na plitkost američkog medijskog izvještavanja, kako bismo uopće mogli znati? Ipak, ankete u Egiptu pokazuju da su mnogi egipatski glasači odabrali Stranku slobode i pravde jer Muslimansko bratstvo ima reputaciju poštenja i predanosti socijalnoj pravdi.

3. I na kraju, “gotovo nijedan Egipćanin ne misli da je revolucija protiv [vojne diktature Hosnija] Mubaraka napravljena da se uspostavi vjerska država.”

Ništa od ovoga ne predstavlja veliku razliku za američke političare koji obično znaju malo ili nimalo relevantne povijesti i stoga su nesvjesni stvarnosti na Bliskom istoku. Oni su, međutim, duboko predani ideološki vođenim stereotipima i konvencijama. I ima mnogo posebnih interesa koji guraju islamofobičnu poruku.

Kako se pod ovim uvjetima uopće može stvoriti razumna i djelotvorna vanjska politika? Odgovor je, ne možete. Na kraju se mlatiš ovamo-onamo, bježiš uplašen i ugovaraš scenarije poput rata. Ovo je krajnje ludo i krajnje tipično.

Završimo s citatom vjerskog vođe koji ima prodoran osjećaj za povijest, sadašnjeg Dalaj Lame: "Gdje je neznanje naš gospodar, nema mogućnosti za pravi mir." Jao, to je stvarnost!

Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.