Vječno rotirajuća rotirajuća vrata

Banke s Wall Streeta možda su otpuzale natrag s litice 2008. i možda su malo smanjile svoje bonuse dok su se prilagođavale strožoj Americi, ali još uvijek mogu postavljati bivše zaposlenike na ključne državne poslove, blizu uha moći, kako primjećuju Bill Moyers i Michael Winship.

Autori Bill Moyers i Michael Winship

Već smo odabrali najbolji naslov godine do sada: “Citigroup mijenja JPMorgan na mjestu šefa osoblja Bijele kuće.”

Kad smo to vidjeli na web stranici Gawker.commorali smo se nasmiješiti — ali osmijeh nije dugo trajao. Jednostavno ima previše istine u tom naslovu; to govori mnogo o tome kako su se Wall Street i Washington dogovorili da stvore ekonomiju po kojoj pobjednik uzima sve koja nagrađuje malobrojne na račun svih ostalih.

Šef osoblja Bijele kuće Jack Lew

Priča iza toga je da je Jack Lew novi šef osoblja predsjednika Obame — vjerojatno najmoćniji ured u Bijeloj kući koji nije ovalnog oblika. Nekada je radio za divovski bankarski konglomerat Citigroup. Njegov prethodnik na mjestu šefa osoblja je Bill Daley, koji je radio u divovskom bankarskom konglomeratu JPMorgan Chase, gdje je bio maestro globalnog lobiranja te banke i glavna veza s Bijelom kućom.

Daley je zamijenio Obaminu prvi šef osoblja, Rahm Emanuel, koji je nekoć radio kao kiša za investicijsku banku sada poznatu kao Wasserstein & Company, gdje mu je u manje od tri godine plaćeno prijavljenih 18.5 milijuna dolara.

Novi tip, Jack Lew, kažu oni koji znaju, kao vješt i principijelan javni službenik vodio je hedge fondove i private equity u Citigroupu, što znači da je i on član bande s Wall Streeta. Njegov posljednji posao bio je voditelj Ureda predsjednika Obame za upravljanje i proračun, gdje je zamijenio Petera Orzaga, koji sada radi kao potpredsjednik za globalno bankarstvo na čekanju na potvrdi o uplati — Citigroup.

Još s nama? Zapanjujući je broj visokih Obaminih dužnosnika koji su se vrtjeli kroz rotirajuća vrata između Bijele kuće i svetih dvorana investicijskog bankarstva. Naravno, možete tvrditi da ima smisla da glavni izvršni direktor nacije traži od drugih rukovoditelja stručnost koju trebate izgraditi nakon katastrofalnog kolapsa banaka u posljednjoj godini Bushove administracije.

Upamtite - upravo su nas Bush i Cheney sa svojim pajtašima u velikom poslu pomogli uvesti ravno u visoku peć financijskog sloma, a zatim požurili spasiti banke novcem poreznih obveznika. Čini se da je ta mala činjenica zanemarena u trenutnim republikanskim predizborima.

Sve ovo budi sjećanja na Hanka Paulsona, zar ne? Hank Paulson, čovjek sa 700 milijuna dolara koji je postao ministar financija predsjednika Busha. Paulson je bio na čelu Goldman Sachsa, bogate investicijske banke. Kao svog nasljednika u Goldman Sachsu Paulson je izabrao Lloyda Blankfeina. Nekoliko puta, prema Bloomberg Newsu, Rolling Stone i Paulsonovih vlastitih memoara, ministar financija pobrinuo se da Blankfein i Goldman dobiju povlaštene povlaštene informacije.

Ali Bush i Cheney nisu jedini koji imaju slabu točku prema financijerima. Predsjednik Obama može bankare nazivati ​​"debelim mačkama" i dizati rulju protiv njih populističkom retorikom kada to služi njegovom interesu, ali nakon fiskalnog fijaska dopustio je krivcima da pobjegnu gotovo bez ikakvih šteta.

Kad je u New Yorku, često večera s njima i željno prihvaća njihove velike priloge. Kao i njegovi prethodnici, njegova administracija također im je osigurala milijarde dolara poreznih obveznika po niskim cijenama koje su koristili za visokoprinosna ulaganja kako bi ostvarili veliku zaradu. Najveće banke veće su nego što su bile kad je on preuzeo dužnost i u prve dvije i pol godine njegova mandata zaradile su više nego tijekom svih osam godina Bushove administracije. To potvrđuju podaci iz industrije.

I uzmi ovo. Ispada, prema The New York Times, da kako se unutarnji krug predsjednika Obame smanjuje, njegov "rijetki novi najbolji prijatelj" je Robert Wolf. Igraju košarku, golf i razgovaraju o ekonomiji kad Wolf ne skuplja novac za predsjedničku kampanju. Robert Wolf vodi američki ogranak divovske švicarske banke UBS, koja je sudjelovala u shemama pomoći bogatim Amerikancima da utaje porez.

Tijekom saslušanja 2009. godine, senator iz Michigana Carl Levin, predsjednik stalnog pododbora za istrage, opisao je neke od trikova koje je koristio UBS: “Švicarski bankari pomagali su i poticali kršenje američkog poreznog zakona putujući u ovu zemlju s kodnim imenima klijenata, šifriranim računala, obuka za protunadzor i sve ostalo, kako bi se stanovnicima SAD-a omogućilo skrivanje imovine i novca na švicarskim računima.

“Bankari su se potom vratili u Švicarsku i tretirali svoje ponašanje kao besprijekorno jer švicarski zakon kaže da utaja poreza nije zločin. Švicarska banka prije nas namjerno je ušla u Sjedinjene Države, aktivno tražila američke klijente i potajno pomogla tim američkim klijentima da prevare Sjedinjene Američke Države.”

I tako to ide, rotirajuća vrata između državnih službi i velikog novca u privatnom sektoru vrte se tako brzo da postaju neodoljiva sila koja tako potpuno spaja politiku i visoke financije da je nemoguće razlikovati jedno od drugog.

Bill Moyers je glavni urednik, a Michael Winship je stariji pisac novog tjednog programa o odnosima s javnošću, “Moyers & Company,” koji se emitira na javnoj televiziji. Provjerite lokalno vrijeme emitiranja ili komentirajte na www.BillMoyers.com.