Neokoni koji su požurili Sjedinjene Države u rat s Irakom, pokušavaju isto s Iranom, iako s manjim utjecajem na predsjednika Obamu nego na predsjednika Busha. Ipak, krnja rasprava o Iranu izaziva povratne misli među nekim političkim stručnjacima koji se boje ponavljanja Iraka, kao što primjećuje bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Leslie Gelb ima članak vrijedan čitanja at Daily Beast o sklonosti Amerikanaca da sačuvaju svoja teška pitanja o američkim prekomorskim vojnim pustolovinama dok se takve ekspedicije ne poduzmu i ne propadnu, umjesto da postavljaju pitanja prije nego što ekspedicije počnu.
"Radimo ovu užasnu stvar iznova", kaže Gelb. "Kao i prije, dopuštamo hrpi neukih, aljkavo razmišljajućih političara i ispolitiziranih stručnjaka za vanjsku politiku da nas brzo odvedu u rat." Gelbova trenutna briga je poriv za rat protiv Irana, ali on opisuje obrazac koji je bio previše poznat u prošlosti.
Gelb je dobro kvalificiran za takva opažanja, na temelju svog iskustva u vođenju pisanja filma Pentagon Papers kao i njegov kasniji rad kao novinar, službenik State Departmenta i predsjednik Vijeća za vanjske odnose.
Interna razmatranja, opisana u Pentagon Papers, o intervenciji u Vijetnamu sredinom 1960-ih zapravo su bili prilično temeljiti u većini pogleda, iako su bili nadmašeni slikama padajućih domina i fatalističkim uvjerenjem da se čak i izgubljeni rat mora pokrenuti kako bi se održao netaknut kredibilitet SAD-a.
Rasprave izvan vlade nisu bile ni približno temeljite. Rezolucija Zaljeva Tonkin, koja je postala odobrenje Kongresa za rat, usvojena je brzo nakon samo kratkih saslušanja.
Gotovo četiri desetljeća kasnije, vanjska razmatranja pokretanja rata protiv Iraka bila su još površnija. Ovaj put, kongresna rezolucija kojom je odobrena je donesena Ne rasprave. Što se tiče rasprava unutar Busheve administracije, nije ih bilo.
Za razliku od Vijetnamskog rata, postojao je zapanjujući nedostatak bilo kakvog političkog procesa za utvrđivanje je li rat dobra ideja. Mnoga od pitanja koja su se od tada postavljala u javnom prepucavanju oko rata u Iraku o tome tko je što rekao u to vrijeme gotovo su irelevantna, jer rijetko tko je obraćao pozornost na stvari koje su izrečene, a koje su se pokazale važnima.
Gelb iznosi neka pitanja koja bi se trebala postaviti o bilo kakvoj vojnoj akciji protiv Irana. I ja sam postavljao takva pitanja. Zapravo, podigao sam veliki broj njih prije gotovo pet godina u op-ed u The Washington Post pod naslovom “Što pitati prije sljedećeg rata”.
Par mojih pitanja je sada zastarjelo. S dovršenim povlačenjem američkih trupa iz Iraka, na primjer, srećom se više ne moramo pitati što bi Iran učinio tim trupama kao odmazdu. I pitajući se što bi rat protiv Irana učinio cijeni nafte, moguća brojka koju sam postavio od 150 dolara po barelu sigurno podcjenjuje gdje bi cijena otišla kao odgovor na današnja neprijateljstva. (Kad sam pisao u veljači 2007. nafta se prodavala za oko 60 dolara po barelu; ovaj tjedan Brent Crude koštao je oko 111 dolara.)
Ali većina pitanja je jednako relevantna kao što je bila 2007. Ako sam postavljao takva pitanja prije pet godina, to znači da smo trebali imati dovoljno vremena da ih proučimo, posebno za nešto tako drastično kao što je pokretanje još jednog ofenzivnog rata.
Pozivam vas da pogledate pitanja i zapitate se je li ih javna rasprava adekvatno razmotrila, a kamoli dala odgovore primjerene da opravdaju još jednu takvu avanturu. Ta su pitanja uključivala:
“Koja bi bila hitnost poduzimanja snažne akcije, s obzirom na to da je najavljena procjena da Iran ima još nekoliko godina od nabave nuklearnog oružja? Kad bi Iran nabavio nuklearno oružje, kako bi to promijenilo njegovo ponašanje i utjecalo na interese SAD-a? Konkretno, zašto odvraćanje, koje je održavalo nuklearni mir s drugim protivnicima, ne bi funkcioniralo s Iranom?
“Koliko bi se iranski nuklearni napori unazadili, posebno s obzirom na to da bombe nisu baš dobre u uništavanju znanja i stručnosti? Bi li iranski odgovor bio značajno drugačiji od iračkog nakon što je Izrael bombardirao njegov nuklearni reaktor 1981. (Irak je udvostručio svoje nuklearne napore dok se okrenuo različitim metodama za proizvodnju fisibilnog materijala)?
“Kako bi Teheran odgovorio na ratni čin? Kakav bi terorizam mogao pokrenuti protiv Sjedinjenih Država? Koja bi druga vojna akcija mogla biti potrebna, s rizikom šireg rata u Perzijskom zaljevu? Ostali učinci tiču se iranske politike. Koliko bi izravna tvrdnja američkog neprijateljstva ojačala iranske tvrdolinijaše, čija se politika djelomično temelji na takvom neprijateljstvu? Koliko bi to doprinijelo popisu povijesnih pritužbi Iranaca protiv Sjedinjenih Država i nepovoljno utjecalo na odnose s budućim vladama?
“Neki bi mogli tvrditi da je najgori slučaj koji bi mogao proizaći iz iranskog nuklearnog oružja toliko loš da nadmašuje sva druga razmatranja. Ali nema više razloga nego što je bilo s Irakom da se u najgorem slučaju razmatra samo jedna strana političke jednadžbe. A najgori slučaj koji bi mogao proizaći iz američko-iranske borbe je prilično zastrašujući.”
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio u časopisu The National Interest.)
Glupi smo što se opiremo skretanju prema ratu s Iranom. Koji je bolji način za okončanje Empire America?
Neokonzervatori su još uvijek u igri. http://www.youtube.com/watch?v=9LTdx1nPu3k
Dok se naša nacija priprema za ono što se čini vjerojatnim ratom protiv Irana, ne smijemo zaboraviti utjecaj naše ekstremno militarističke nacionalne političke kulture.
Na primjer, u popularnoj televizijskoj masovnoj medijskoj promociji ružne svađe između republikanskih predsjedničkih kandidata i njihovih navijačkih skupina, Ron Paul, jedini kandidat koji je čak bio financijski kritičan prema našim bankrotiranim trilijunskim ratovima, bio je stalno izviždan od strane publike jer je protiv rata.
Ako bi bilo koja od zaraćenih strana na Bliskom istoku iznenada izazvala rat, zamislite koliko bi borba postala dominantna većina onih koji utjeruju mišljenje naše nacije na svim razinama društveno-ekonomskih klasa. Bili bi ljuti netolerantni trijumfalisti.
Građani koji su makar malo bili poput Chrisa Hedgesa bili bi glasno klevetani i žigosani kao izdajice i prijatelji naših neprijatelja.
Gnjev patrijarhalno-terorističkih religija rasplamsao bi se i izmakao kontroli od obale do obale.
Žrtveni jarac “osovine zla” i “prijetnje nacionalnoj obrani” ušutkao bi sve osim male, hrabre, ali bespomoćne antiratne manjine.
Ta je situacija ugrađena u eksplozivan emocionalni život naše nacionalne politike i industrije zabave.
Bilo bi onih koji su upozoravali na razorne poremećaje u našim međunarodnim energetskim sustavima. Ali to se ne bi očekivalo kao dio zahtjeva naših imperijalističkih globalno-genda većina za odlazak u rat.
Prije nego što bude prekasno, sada je vrijeme da podržimo antiimperijaliste poput Rona Paula, iako njegove libertarijanske društvene ideje vole ekonomske klase na vrhu našeg društva vođenog bogatstvom.
“…ne smijemo zaboraviti utjecaj naše ekstremno militarističke nacionalne političke kulture. …”
-
Izostavili ste; “… narcisoidni lažni osjećaj patološke samovažnosti …”. Barry i Hilary trebali bi zajedno napisati knjigu pod nazivom; “Kako steći neprijatelje i izgubiti svaki utjecaj.
Ali možemo biti uvjereni da će svi grijesi biti optuženi jer će biračko tijelo SAD-a izabrati upravo onakvog banksterskog šupljikavog čovjeka kakvog zaslužuje, i dobit će sve što zaslužuju, i više.
Pitanja su postavljena prije operacije Oslobađanje Iraka. Dobiveni odgovori bili su hrpa laži, ali nikoga nije bilo briga. Ratna groznica zahvatila je zemlju od predsjednika do građana. Ratna groznica je splasnula. Ovaj put predsjednik sluša, brine ga i neće ga pokolebati nova gomila laži, koje dolaze od mnogih istih ljudi koji su bili uključeni u prijašnju jurnjavu u rat. Predsjednik Obama utvrdio je činjenicu da neće biti naveden da započne rat. Što će se dogoditi u budućnosti? Jedno je sigurno, neokonzervativci i Izraelci će se vratiti da još jednom požure u rat. Postavljanje pitanja je najbolji način da ih zaustavite.
“Ratna groznica zahvatila je zemlju od predsjednika do građana.”
Sve kao rezultat PNAC-a koji je pozvao na događaj "Pearl Harbor" 9. rujna.
Dr. Alan Sabrosky, direktor studija na Ratnom fakultetu američke vojske i mnogi koji su proučavali činjenice tvrde da američka vojska zna tko je počinio 9. rujna.
http://socioecohistory.wordpress.com/2011/09/28/dr-alan-sabrosky-the-us-military-knows-israel-did-911-it-was-a-mossad-operation/
Sve dok SAD ne okuse vlastitu medicinu, nikada je neće razumjeti. Na teritoriju SAD-a nije bilo rata 200 godina i SAD nije dobio niti jedan rat od 2. svjetskog rata, tako da nemaju pojma o čemu se zapravo radi u ratu, mogu samo američki veterani, ali njih nitko ne sluša.
Rat u Iraku uspostavio je demokraciju u muslimanskom svijetu. Prerano povlačenje naših trupa moglo bi dovesti do rane smrti te demokracije. Imamo obvezu braniti Izrael ako ga napadne Iran. Ta bi situacija natjerala Hamas i druge antižidovske organizacije da također napadnu Izrael. Naš glavni cilj trebao bi biti naoružati Izrael da zapravo bude naš čuvar. Postavljanje pitanja koja imaju odgovore samo u vjerojatnosti je čisto nagađanje. Povijest je, kao što kažete, jedini učitelj. Provokacija od strane Irana može potaknuti vojnu akciju koju bi trebao voditi dobro naoružani saveznik, poput Izraela. Budući da je Bliski istok žarište neprijateljstava protiv nas, bilo kakva vojna akcija mogla bi eskalirati u rat koji uključuje muslimanske zemlje na cijelom Bliskom istoku.
“Rat u Iraku uspostavio je demokraciju u muslimanskom svijetu.” – Mora da se šališ? Rat u Iraku naučio je Iračane da mogu napasti i okupirati bilo koju zemlju koju žele bez ikakvog opravdanog razloga. Ako rezultat 10 godina okupacije ostavi 1.4 milijuna mrtvih, 2 milijuna raseljenih, a njihove gradove uništene. To je demokracija? – Koliko drugih 'domoljuba' ispranog mozga zapravo vjeruje u to?
Kakva demokracija u Iraku nakon rata? Sve što je Washington postigao jest postavljanje autoritarnog sektaškog šijitskog fundamentalističkog režima odgovornog za masovna ubojstva i masovno raseljavanje Iračana pod nadzorom Busheve administracije, da ne spominjemo nasumični terorizam u toj zemlji od američke okupacije koji je postao stalan s ta golema beskorisna tvrđava veleposlanstva koju štiti vojska privatnih plaćenika.
Kako je to bolje ili drugačije od Saddamova režima koji je počinio svoje zločine protiv Iračana kada je imao punu potporu Reaganove administracije?
A kad govorimo o Izraelu, cijeli arapski i muslimanski svijet ostavit će ga na miru kada se pridržava međunarodnog prava i provede opipljivo rješenje za Palestince koje se tiče granica i razumnog pravednog rješenja za izbjeglice od 1948. Čak je i Saudijska Arabija najnatražniji režim u tome regija je na to pristala, uključujući i činjenicu da će službeno priznati židovsku državu i uspostaviti otvorene diplomatske i gospodarske odnose, a sve ostale države će to slijediti.
Ako se to dogodi, zajedno s uzajamnim priznanjem, ja ću biti prvi koji će braniti Izrael ako bude napadnut bez opravdanja, bez obzira na njegova djela počinjena u prošlosti.
jacobuse, ne možeš čak ni imati završenu srednju školu kada ovo JAKO pogrešno shvatiš. Povlačenje naših trupa neće napraviti nikakvu razliku, osim što će možda ublažiti mržnju prema američkim imperijalistima među objema stranama građanskog rata u Iraku koji su potaknule SAD.
Čuli ste za Indoneziju, zar ne? Jedina najveća muslimanska zemlja na svijetu u kojoj su njeni ljudi sami odlučili zahtijevati demokratske reforme iz korijena i grane, 1998. i 1999. godine... bez bombardiranja ili okupacijskog klanja u ime phweedoma, libarteeja i žutih štenaca.
Tu je i Malezija... gdje vrijedi isto.
Vi dečki koji forsirate ovu opscenost demokracije putem rata zvučite kao povratci iz drugog doba gdje su silovanje, pljačka i opće barbarstvo bili norma.