Okupacijski strahovi o Iranu

U izbornoj godini, dok se mnogi američki političari natječu tko će nadmašiti jedni druge u borbi protiv novog rata s Iranom, malo je razmišljanja o tome snosi li američka strana vlastiti dio krivnje u ovim problematičnim bilateralnim odnosima, kao Winslow Myers promatra.

Winslow Myers

Ponašanje SAD-a davno je pružilo jedan uzročni kontekst za našu nelagodu zbog pretpostavljenih nuklearnih težnji Islamske Republike Iran: SAD i Britanija petljali su se s posljednjim autentično demokratskim izborima u Iranu 1953., iz straha od komunističkog utjecaja i nacionalizacije nafte.

Američke naftne korporacije, manji partner prije nego što je CIA svrgnula izabranog Mohammada Mossadegha i postavila diktatorskog šaha, tada su postale najveći profitabilni subjekt, čak i više od zemlje iz koje je nafta dolazila.

Svrgnuti iranski premijer Mohammad Mossadegh

Brzo naprijed od talačke krize 1979-81 do danas. Dinamika je uglavnom ista kakva je bila prije 60 godina: strateško nadmetanje za naftu i prirodni plin, sirovo vježbanje vojne konkurentnosti i sada razumljiv impuls da se nabavi nuklearno oružje od strane nacija koje se boje dominacije supersila.

Iranski su čelnici brzo primijetili da su Saddam Hussein i Moamer Gadafi ranjivi jer SAD i prijatelji ne moraju biti zabrinuti zbog nuklearne odmazde (iako su američki predsjednik George W. Bush i britanski premijer Tony Blair bili presretni što su koristili Sadamov pretpostavljene nuklearke kao zgodno casus belli).

To je prevladavajuća paradigma u svijetu, a oni koji su za alternative prisiljeni su se prilagoditi. Tisuće organizacija možda su uložile milijune sati u mirovni aktivizam, ali mi također nastavljamo plaćati poreze kojima se financiraju uzaludni ratovi u Vijetnamu, Iraku ili Afganistanu, a sada možda i s Iranom.

Ova paradoksalna paradigma, htjeli mi to ili ne, također definira naš osobni kontekst. Ljudi se rađaju, odrastaju do odrasle dobi, rade ili možda imaju obitelj, krcaju za novac ili prestiž, imaju moć nad drugima ili se ona vrši nad nama, i umiru, većinu puta, jedući psa.

Prošli i sadašnji duhovni vođe pozivaju nas prema drugoj priči, drugom skupu vrijednosti, gdje trebamo sazrijeti u suosjećajnoj identifikaciji s cijelom Zemljom i svim ljudima, svijetom koji radi za sve i hrani svu djecu.

Previše nas još uvijek odbija uvidjeti praktičnu važnost takvih vrijednosti bilo za međunarodnu ili osobnu politiku. Nazivamo ih naivnima, racionalizirajući naše ležerno zveckanje oružjem. Pretpostavljamo da se tisuće nuklearnih bojevih glava pod kontrolom demokratski izabranog vođe kvalitativno razlikuju od istog oružja u rukama diktatora, poričući stvarnost da bi padavine takvog oružja, bez obzira čijeg, zagadile kišu koja pada na i nepravedni, ratnici i bebe, podjednako.

“Naše” nuklearno oružje opravdava se našom potrebom za sigurnošću, dok “njihovo” ukazuje na neprihvatljivu agresivnost. Čak i unutar postojeće paradigme nacionalnog rivalstva oni su strateški zastarjeli, kao što su bivši visoki dužnosnici poput Henryja Kissingera, Sama Nunna, Georgea Schultza i Williama Perryja rječito pokazali.

U međuvremenu, kandidat Mitt Romney demagogizira pitanje sigurnosti zagovarajući veću "dominaciju punog spektra", ili kandidat Rick Santorum ratoboran o tome da učini više za zaustavljanje iranskog nuklearnog programa; Barack Obama prisiljen je održavati vlastiti kredibilitet sumnjivim iako popularnim pothvatima poput visokotehnoloških izvansudskih ubojstava.

Nuklearno oružje, potencijalno ili stvarno, postaje vrlo pogodno za održavanje ovih kružnih suparničkih sustava, izgrađenih na strahu, koji sprječavaju vođe da izađu iz okvira statusa quo, statusa quo koji nije statičan. Kako sve više i više nacija nabavlja ovo oružje, mogućnost pogreške ili namjerne zlouporabe (kao da postoji "ispravna uporaba") stalno raste.

Postojeća paradigma sukobljava vlade jedne s drugima pod zabludom da nuklearno oružje može proizvesti jasne pobjednike i gubitnike umjesto univerzalne katastrofe. Nova paradigma suprotstavlja promišljene, aktivne građane svake nacije samom ratu, pokazujući osobne i lokalne modele kako nacije mogu riješiti svoje neizbježne sukobe bez nasilja.

To je jedini put do prave sigurnosti. Njegov izvor je praktično, izvanpolitičko Zlatno pravilo, čije se varijante nalaze u svakoj većoj religiji, ali također i u zaključcima nemilosrdno realističnog psihološkog uvida.

Davne 1964. freudovski analitičar Erik Erikson, zabrinut zbog nuklearnog oružja, pozvao je na primjenu Zlatnog pravila na međunarodnoj sceni: “Današnje nacije su po definiciji jedinice različitih stupnjeva političke, tehnološke i ekonomske transformacije.

“U onoj mjeri u kojoj nacija o sebi razmišlja kao o kolektivnom pojedincu, tada može naučiti vizualizirati svoju zadaću kao zadaću održavanja uzajamnosti u međunarodnim odnosima. Čini se da je jedina alternativa oružanom natjecanju napor da se aktivirati u povijesnom partneru ono što će ga ojačati u njegovom povijesnom razvoju, kao što jača aktera u njegovom vlastitom razvoju, prema zajedničkom budućem identitetu.”

U ionako opasnom svijetu u kojem devet zemalja različitih političkih uvjerenja posjeduje bombu, malo je važno hoće li je imati deseta. Ono što je važno jest da ljudi u svijetu zauzmu i ožive duhom dobre volje umorne trupe ratobornosti, dobre volje utemeljene na zajedničkom razumijevanju zala rata, posebno nuklearnog rata.

80 milijuna građana Irana čezne za istim prosperitetom i slobodom koju uživa većina Amerikanaca, a mnogi od njih riskirali su život i tijelo kako bi pokazali svoju čežnju. Vodstvo supersile u inicijativama za razoružanje, zajedno s više razmjena među ljudima, učvrstilo bi sigurnost Irana i ojačalo našu vlastitu mnogo učinkovitije od vojnih prijetnji.

Winslow Myers, autor knjige "Living Beyond War: A Citizen's Guide", član je odbora Beyond War (www.beyondwar.org), neprofitna obrazovna zaklada čija je misija istraživati, modelirati i promovirati načine na koje čovječanstvo može živjeti bez rata.