Nakon godina američkih sankcija nakon kojih je uslijedila američka invazija i duga okupacija, Irak je razbijeno društvo sa sektaškim napetostima ponovno u porastu, ali Ivan Eland iz Nezavisnog instituta kaže da bi se Sjedinjene Države trebale oduprijeti impulsu da se vojno vrate.
Autor Ivan Eland
Iako je povećano sektaško nasilje u post-američkom Iraku dobilo većinu publiciteta u međunarodnim medijima, postoje drugi znakoviti znakovi da bi se tamo mogao dogoditi krvavi građanski rat.
U većinskim sunitskim područjima postoji mnogo raspoloženja, nepovjerljivo prema sve autokratskijem i beskompromisnijem šijitskom režimu premijera Nourija al-Malikija, da se formiraju regionalne vlade s više autonomije od središnje vlade.
Zapravo, većina pokrajinskog vijeća pokrajine Diyala kojom dominiraju suniti zatražila je da središnja vlada održi referendum o tome treba li pokrajina formirati poluautonomnu regiju.
28. lipnja 2004. američki prokonzul Paul Bremer potpisao je ograničeni suverenitet nad Irakom
irački ustav dopušta pokrajinama stvaranje regionalnih vlada. Kurdi u sjevernom Iraku desetljećima su živjeli autonomno, uživajući u vlastitoj parlamentarnoj demokraciji, prosperitetu, sigurnosti, miru i kontroli nad vlastitim prirodnim resursima, uključujući naftu.
Kurdi zapravo ne žele biti dio Iraka, ali ih drže autokratske iračke vlade, američka vojna okupacija i strahovi da će Turska izvršiti invaziju ako proglase svoju neovisnost (što bi možda nadahnulo Kurde u jugoistočnoj Turskoj da im se pridruže).
Sklonost autonomiji ili odvajanju u Iraku dolazi od previše centralizirane vlade za zemlju podijeljenu između šijitskih, sunitskih i kurdskih etno-sektaških skupina i brojnih plemena. Iako ustav dopušta decentralizaciju kroz stvaranje autonomnih regionalnih vlada, Sjedinjene Države i sada središnja vlada koju kontroliraju šijiti obeshrabruju takvu decentralizaciju.
Unatoč zagovaranju potpredsjednika Josepha Bidena, dok je bio predsjednik Odbora za vanjske odnose Senata SAD-a tijekom iračkog građanskog rata 2006. i 2007., da se Irak podijeli na tri savezne države kako bi se suzbilo nasilje, američke vlade Georgea W. Busha i Barack Obama su obeshrabrili ovu ideju.
Sjedinjene Države, kao sila status quo, vjerojatno su vjerovale, kao i Britanci prije njih, da se kontrola nad naftom može najbolje postići kroz suradnju s jakom središnjom vladom u Bagdadu. Ipak, Kurdistan već prekida naftne poslove sa stranim tvrtkama bez provjere s Ministarstvom nafte u Bagdadu.
S obzirom na iračku povijest jedne skupine, obično sunita, koja koristi jaku središnju vladu za ugnjetavanje drugih skupina, nastavak bilo kakvog značajnog stupnja vlasti u Bagdadu dovest će do sukoba među skupinama za dominaciju te vlade.
Šijiti žele kontrolirati središnju vladu kako bi spriječili povratak tradicionalne autoritarne sunitske dominacije. Suniti su uplašeni da će ih Malikijeva vlada kojom dominiraju šijiti izvršiti represiju kao odmazdu za eru Sadama Huseina, što je dobra oklada budući da je Maliki nedavno uhitio ili pokušao uhititi mnoge sunite, uključujući iračkog potpredsjednika, i pročistiti druge , uključujući i njegovog potpredsjednika vlade.
Kurdi, tradicionalno potlačeni narod, boje se represije bilo koje vlade u Bagdadu. Čak su i neki šijiti zagovarali autonomnu regiju za sebe u južnom Iraku. Prijenos vlasti u Iraku smanjio bi i vjerojatno eliminirao sektaško nasilje, koje je obično povezano s nervozom oko toga tko kontrolira središnju vladu.
Ali kad bi lokalne vlasti dobile kontrolu nad vlastitim sigurnosnim snagama, pravosuđem i financijama, ne bi li to pružilo utočište za al-Qaidu i druge militantne skupine, kako tvrde Malikijevi pristaše? Ne, nasilje u Iraku je oslabljeno nakon 2007. sunitskim pokretom Buđenja koji se zasitio pretjeranog nasilja svojih kolega sunita u al-Qaidi i radeći protiv skupine.
Lokalni borci Sunitskog buđenja imali su bolje obavještajne podatke o skupini io tome kako se ona može desetkovati od daleke iračke središnje vlade ili američkih snaga.
Ali neki tvrde da, budući da etno-sektaške granice u Iraku nisu uvijek jasne, pretvaranje zemlje u labavu konfederaciju triju autonomnih regija još uvijek može ostaviti podjedinice s miješanim stanovništvom. Na primjer, pokrajina Diyala je 60 posto suniti, 20 posto šiiti i 20 posto Kurdi.
Pošteno, ali u mojoj knjizi Podjela za mir: Izlazna strategija za Irak, primijetio sam da bi stvarnu podjelu trebalo prepustiti samim Iračanima i da bi se moglo stvoriti mnogo više regija od tri.
Akademska istraživanja pokazuju da regionalne granice ne moraju savršeno dijeliti etno-sektaške skupine (a one koje jesu mogle bi se sukobiti s plemenima koja imaju više od jedne etno-sektaške skupine), ali ne mogu ostaviti veliku manjinu unutar granične crte koja će ugroziti većinu unutar njih. Samo male manjine, recimo 10 posto ili manje, mogu se ostaviti "na cjedilu" bez pozivanja na represiju od strane većine.
Što je sa stvaranjem premalih podjedinica da bi bile ekonomski održive? Akademska istraživanja pokazuju da je ta mogućnost mit. Osim toga, bilo koja vlada konfederacije u Bagdadu mogla bi biti zadužena samo za održavanje područja slobodne trgovine i možda zajedničke valute.
Nakon što su se njihove snage povukle, zašto bi Sjedinjene Države trebale biti zabrinute zbog prijenosa vlasti u Iraku? Jer ako se vlast ne decentralizira, Irak je sklon degeneraciji u građanski rat koji će sukob 2006. i 2007. učiniti blagim. Sektaško nasilje već raste.
I naravno, Sjedinjene Države, koje su odgovorne za trenutni nered, mogu biti pod pritiskom središnje iračke vlade, drugih Iračana ili međunarodne zajednice da vrate svoje snage na međusobno krvoproliće kako bi zaustavili pokolj. Iako predsjednik Obama tvrdi da se američke trupe neće vratiti u Irak čak i ako se građanski rat nastavi, obećanja o neintervenciji kasnije su prekršili prethodni predsjednici, osobito nakon izbora.
To ne znači da bi Sjedinjene Države trebale govoriti Iračanima kako da se organiziraju, ali mogle bi posredovati u bilo kakvom mirno dogovorenom prijenosu ovlaštenja koji pokrenu Iraci. Takvo bi posredovanje barem bilo konstruktivna uloga za neke od 16,000 osoblja američkog veleposlanstva koje je ostalo u zemlji i moglo bi spriječiti buduće zahtjeve za povratkom američkih snaga u Irak pod strašnim i opasnim okolnostima.
Ivan Eland je direktor Centar za mir i slobodu u Nezavisnom institutu. Dr. Eland proveo je 15 godina radeći za Kongres na pitanjima nacionalne sigurnosti, uključujući i rad kao istražitelj Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma i glavni analitičar za obranu u Uredu za proračun Kongresa. Njegove knjige uključuju Podjela za mir: Izlazna strategija za Irak Carstvo nema odjeće: razotkrivena vanjska politika SAD-ai Vraćanje “obrane” u američku obrambenu politiku.
Vizija Ivana Elanda za Irak nevjerojatno je slična planu Odeda Yinona “Podijelimo arapski svijet” objavljenom u Kivunimu 1982.http://cosmos.ucc.ie/cs1064/jabowen/IPSC/articles/article0005345.html
Čudno je kako se cionisti, neokonzervativci, kršćanski fundamentalisti, Muslimansko bratstvo, iranski klerikalni režim i neki od iranskih čudnih drugova iz kreveta navodno s američke ljevice slažu kada je u pitanju ova konkretna genocidna strategija, za Arape dobro, naravno.
Namjera predsjednika Busha bila je podijeliti Irak. Jedini put kad je Bush dao ikakav komentar o svom postinvazijskom planu za rješavanje sektaške i etničke situacije u Iraku dogodio se na tiskovnoj konferenciji 6. ožujka 2003. u neurednom odgovoru punom laži na pitanje Terryja Morana:
Uvjeren sam da će oslobođeni Irak biti — bit će važan za taj nemirni dio svijeta. Irački narod je itekako sposoban vladati samim sobom. Irak je sofisticirano društvo. Irak ima novca. Irak će osigurati mjesto gdje će ljudi vidjeti da se šiiti, suniti i Kurdi mogu slagati u federaciji. Irak će poslužiti kao katalizator promjena, pozitivnih promjena.
Kada se arapski nacionalistički pokret počeo razvijati, s velikim su strahom gledali potencijalni nasljednici Osmanskog Carstva – Velika Britanija i Francuska – koji nisu mogli ne primijetiti da 90% ljudi od Iraka do Maroka i iz Alepa do Khartouma bili Arapi. Stoga su nove imperijalne sile izdale svoje saveznike – Arapsku pobunu – i podijelile bivši osmanski arapski teritorij na desetak malih umjetnih država.
Kada su SAD postale nasljednice britanskog i francuskog neoimperijalizma nakon Drugog svjetskog rata, potkopale su oživljavajući pan-arapski nacionalizam Nassera, stranke Ba'th i drugih podupirući politički islam i iskorištavajući sektaške podjele među Arapima (vidi Roberta Dreyfussa “Vražje Igra" za detalje). Ova američka strategija pristajala je ruku pod ruku s izraelskom strategijom 'Saveza periferije' jačanja antiarapskih triangulacijskih saveza s nearapskim susjednim nacijama: posebno s Iranom i Turskom.
Ono što se dogodilo Iraku i Libiji, i ono što se sada događa Siriji, krvavi je vrhunac cijele ove povijesti. Ovo takozvano Arapsko proljeće zapravo je sektaški/islamistički pakao koji će jamčiti još najmanje 20 godina "podijeli pa vladaj", i dovesti do širenja vjerskih ratova koji će progutati Europu i postati nuklearni u nekom trenutku u životu mlađih generacija.