Trenutačno američko-iransko sučeljavanje izgleda kao da neizbježno vodi u rat, slično kao jednosmjerno povećanje pritiska na Irak prije deset godina. Kakve god ustupke Iran vjerojatno napravio gotovo sigurno neće zadovoljiti Zapad, piše bivši dužnosnik CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Zamislite da ste viši savjetnik iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Ali Khameneija i da ste odlučili da su sankcije i drugi pritisci na Iran postigli upravo ono za što su navodno trebali (u mjeri u kojoj se svaka takva pretpostavljena svrha pritiska može razaznati iz onoga što dolazi iz Washingtona): promijeniti mišljenje kreatora politike u Teheranu o iranskim nuklearnim aktivnostima.
Vi ste, savjetniče, zaključili da su pritisci dovoljno štetni za iranske interese da bi Iran trebao napraviti sve promjene politike koje su potrebne kako bi pritisak prestao. Što, točno, savjetujete svom šefu?
Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei
Dok razmišljate o tom pitanju, shvaćate da postoji nekoliko uvjeta koji bi morali biti ispunjeni kako bilo koji savjet koji ste dali ne bi bio odmah i kategorički odbijen, ako ne od strane vrhovnog vođe, onda od drugih u režimu koji imaju riječ u oblikovanju politike.
Koji god korak da preporučite mora biti politički izvediv, što također znači da mora biti psihološki izvediv za vođu, za druge kreatore iranske politike i za iransku javnost. Također bi morao postojati neki mehanizam za postizanje razumijevanja ili dogovora s Amerikancima, s obzirom na to da bi okončanje pritiska predvođenog SAD-om bio cijela svrha promjene politike.
Usko povezano s tim posljednjim zahtjevom, također biste morali ukazati na dobar razlog za vjerovanje da bi Sjedinjene Države doista prekinule pritisak ako bi Teheran promijenio politiku. Nakon pažljivog razmišljanja o svemu ovome, morali biste odlučiti da, sve dok politika i diskurs koji čujete iz Sjedinjenih Država ostaju takvi kakvi jesu, zahtjevi se ne mogu ispuniti.
Sjedinjene Države učinile su Iranu gotovo nemogućim da kaže da na ono što Sjedinjene Države navodno zahtijevaju od Irana. Tiho odustaješ od ideje da vrhovnom vođi preporučiš bilo kakvu promjenu politike.
Može se, zasigurno, zamisliti iranska izjava koja bi dovoljno privukla pozornost SAD-a da bi utjecala na politiku SAD-a. Ajatolah Khamenei mogao bi otići na televiziju i reći: “Pritisak je prevelik. Moramo promijeniti naše načine. Centrifuge su ugašene i krenuli smo u njihovu demontažu. Poduzet ćemo sve potrebne korake da pritisak prestane.”
Ne dolazi u obzir ništa što čak i izdaleka nalikuje takvom govoru "plači ujaka". Čak i u krajnje nevjerojatnom slučaju da je vrhovni vođa ikada razmišljao učiniti nešto slično, zamislite kakav bi bio odgovor iranskih ekvivalenata republikanskih predsjedničkih kandidata.
Bilo bi vriska "pomirenja" i povika protiv "isprike" Amerikancima koji bi bili dovoljno glasni da uzdrmaju temelje režima, što je dio razloga zašto se takav govor neće održati. Ili ako to ne možete zamisliti, zamislite kako bi se slično pitanje odigralo ovdje da su Sjedinjene Države bile pod pritiskom strane sile.
Miroljubivi iranski nuklearni program, kakav Teheran tvrdi da je njegov program, ima široku i snažnu podršku među Irancima. Svaka izvediva promjena u iranskoj politici koja bi mogla biti temelj novog razumijevanja sa Sjedinjenim Državama i Zapadom uključivala bi nastavak iranskog nuklearnog programa, vrlo vjerojatno uključujući obogaćivanje urana od strane Irana.
Sadržaj svakog takvog dogovora uključivao bi tehničke detalje o inspekcijama i zaštitnim mjerama. O takvim detaljima trebalo bi pregovarati. Izvedivi aranžmani koji bi pružili minimalna jamstva objema stranama mogao o kojima se može pregovarati, ali su neistražena. Oni ostaju neistraženi jer su Sjedinjene Države napustile pregovore i svoju politiku prema Iranu pretvorile u politiku pritiska i sankcija.
Zamislivo je da bi Iran mogao jednostrano učiniti neke stvari koje bi se mogle protumačiti kao vrsta političkih promjena za koje se pritisak navodno želi postići. Ali ako je nedavna prošlost ikakav vodič, iranski donositelji odluka ne bi imali temelja za vjerovanje da će se takve promjene registrirati u Sjedinjenim Državama i biti dovoljno prihvaćene i povoljno protumačene da dovedu do bilo kakvog ublažavanja sankcija.
Čak i kada je američka obavještajna zajednica procijenila da je iranski rad na dizajnu nuklearnih naprava prestao, to je samo potaknulo oluju kontroverzi i optužbi o političkim programima.
Sjedinjene Države dale su Irancima svaki razlog da vjeruju da su predane samo pritisku i još većem pritisku, bez obzira na modifikacije koje Iran može napraviti u svojim programima. Svakog iranskog savjetnika koji bi sugerirao drugačije njegovi bi kolege u Teheranu osudili.
Nažalost, nema izgleda da će se ova dinamika uskoro promijeniti, s političkim okruženjem u SAD-u u kojem, kao Ted Galen Carpenter prikladno opisuje, diplomacija s bilo kim tko nam se slučajno ne sviđa omalovažava se kao povlađivanje.
Zastupnički dom je čak donio zakon (koji čeka akciju u Senatu u novoj godini) koji bi, u jednom od najnevjerojatnijih samosakaćenih poteza koje je jedan dom ikada napravio, zabranio svaki službeni kontakt s Irancima u odsutnosti glomazne predsjedničke procedure odricanja.
Čini se da smo izgubili iz vida što se svim tim sankcijama i pritiscima uopće trebalo postići. Prema njima se postupa kao da su sami sebi svrha. Ta kratkovidnost, u kombinaciji s reaktivnom tvrdoglavošću od strane Iranaca, proizvela je destruktivnu spiralu. Kao Trita Parsi promatra:
“Takva je logika politike pritiska – pritisak rađa pritisak i usput obje strane sve više gube iz vida svoje izvorne završne igre. Kako ova dinamika sukoba preuzima, psihološki trošak obuzdavanja raste, dok se daljnji eskalacijski koraci čine sve logičnijima i opravdanijima. U nekom trenutku – a možda smo već tamo – vlade više neće kontrolirati dinamiku. Umjesto toga, dinamika sukoba će kontrolirati vlade.”
Neki u ovoj zemlji, uključujući i neke koji su bili najodgovorniji za raspirivanje upravo opisane atmosfere, vjerojatno ne želite sankcije za rad. Umjesto toga, vide ih kao nužnu pripremu za rat koji stvarno žele. Oni mogu postići svoje, čak i bez namjerne odluke Washingtona ili Teherana da započnu rat.
Kao odgovor na posljednju eskalaciju sankcija, koje prijete materijalnim učincima na izvoz iranske nafte (ako nemaju samo kontraproduktivan učinak podizanja cijene nafte i povećanja iranskih prihoda), čujemo, nimalo iznenađujuće, prijetnje iranskom razgovarati o zatvaranju Hormuškog tjesnaca za sav izvoz.
Situacija je zrela za vrstu incidenta koji može brzo eskalirati izvan kontrole i postati vrlo destruktivan požar.
Ovo je tragedija u nastajanju. Nastaje uglavnom zato što je previše ljudi u ovoj zemlji izgubilo iz vida i interese SAD-a i SAD-a temeljno pregovaračko načelo da ako želimo riješiti problem koji uključuje nekoga drugog s kim imamo razlike, trebali bismo olakšati, a ne otežati, drugoj strani da kaže da.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio u časopisu The National Interest.)
Nagon antiiranskih dominatora javnog mnijenja u našem globalnom hegemondu toliko je snažan u masovnim medijima i nacionalnoj politici da još ne možemo govoriti o bilo kakvoj značajnijoj opoziciji koja bi mogla imati veliki utjecaj na obuzdavanje ratnih jastrebova.
Za razliku od Kine i Rusije, građani naše nacije nikada nisu iskusili užase masovnog holokosta u vlastitoj domovini. Stoga promiču rat bez interesa zamišljati posljedice nuklearnog rata na Bliskom istoku.
Naši antiratni građani nisu shvaćeni ozbiljno jer su autoritarne strukture naše naizgled demokratske “evanđeoske” teokracije uspjele obeshrabriti one koji bi mogli promicati mudru opreznost pred potencijalno vankontroliranom eskalacijom američko-izraelskog vs. iranski sveti rat.
Jedina nada koju imamo je moć nekoptiranog internetskog novinarstva i zaštitničko analitičko obrazovanje za antiimperijalističke politike.
Oni koji vjeruju u mit o masivnom vojnom odvraćanju kao našem sigurnosnom kišobranu od nuklearnih ratova mogli bi se više zabrinuti ako pročitaju "Kako počinje kraj", Rona Rosenbauma.
Sprječavanje nuklearnog rata bi daleko trebalo biti naš glavni prioritet, a daljnji trijumf trenutno nesmotrene nasilničke vanjske politike mora biti naša najveća noćna mora.
Ovaj put, pokrenuti rat i boriti se u njemu ne bi bilo tako lako: Amerikanci su na međunarodnom planu politički u slabijem položaju, ne postoji 'događaj poput Pearl Harbora' koji bi opravdao rat, američka i europska gospodarstva su u rasulu, javna svijest je bolje (nadam se) što se tiče toga tko ima koristi od svega ovoga, neprijatelj je teokratska zemlja koja je ujedinjena bez ikakvih linija rascjepa kao što su šijitski/sunčani jaz koji se može iskoristiti, koji su predani očuvanju svog sustava i borit će se do kraja, budući da će to i biti ubijeni 'zajamčiti njihovim vojnicima mjesto u raju', njihova vjera u njihovog 'Allaha' je jača od vjere američkih ratnih huškača u kapitalizam. Nitko pri zdravoj pameti ne bi se usudio protiviti se svim gore navedenim izgledima i započeti rat. Ali onda... zdrav razum je preduvjet!!
Iranov problem sa SAD-om ili Izraelom nije nuklearno pitanje. Stvarnost govori o širenju iranskog utjecaja na Bliskom istoku, gdje je Izrael regionalna supersila. Zbog iranskog utjecaja koji kruži oko Iraka, Libanona, Sirije, Jemana, Behraina (gdje se nalazi američko središnje zapovjedništvo i šiitski ustanak) sjevernog Afganistana gdje šiiti većinsko stanovništvo, šiitska populacija Saudijske Arabije kao i Dubai, Katar.
Ne mogu a da se ne zapitam – Daniel SunSouang, jesi li uvijek ovako ljubazan i pažljiv o tome kako se osjećaš? Nemojte me krivo shvatiti, slažem se da su NeoCons bili, i još uvijek jesu, ozbiljna prijetnja našoj naciji. Također se slažem da je Izrael veliki problem u tom dijelu svijeta; podsjeća me na razmaženog klinca čiji roditelji (SAD) stalno poriču da su pogriješili. Ali da koristimo izraze koje koristite, automatski prijavljujete cijelu grupu ljudi zajedno...to nije točno. Izrael, za koji vjerujem da treba grubo buđenje od strane Amerike, proživljava vlastiti antiratni i anti-Netanyahou previranja. Borit ću se protiv drugog rata. Što se mene tiče, sve se vrti oko nafte – nije me briga što političari govore.
Da je sada republikanac u Bijeloj kući, rat bi već počeo. Čini se da je posljednji protuiranski propagandni blic u medijima odgovor na završetak iračke okupacije. Neokonzervativci i Izraelci zabrinuti su da bi napad na Iran kojem su se nadali sve ove godine mogao jednostavno propasti. Ratna groznica u SAD-u uvelike je splasnula među ljudima. Ovaj put neće biti tako lako raspiriti ga lažima i strahom.
KENNY, NADAM SE DA SI U PRAVU CIIONISTIČKI ŽIDOVI SU SMEĆE…….. NEOCON SU SH.. SVIJET ĆE OVAJ PUT REAGIRATI PROTIV ŽIDOVA I NJIHOVIH PRISTAŠA IZRAEL JE PROBLEM OVOG SVIJETA……RIJEŠITE SE IH F…..
FY ti antisemetički gade
Židovi nisu jedini semitski narod. Arapi su semiti. U biblijska vremena Perzijanci su bili prijateljski raspoloženi prema Židovima.
Nije antisemitizam da bi se ispravno identificirao problem. Židovi su toliko moćni da su uspješno kupili američku crkvu. Zamislite kako je američka crkva, posebno na jugu sa svojom dugom povezanosti s antisemitizmom, odjednom postala naklonost Izraela da je više nego voljan riskirati svjetski rat za obranu Izraela? Ovi su Židovi nekako, nekako, kupili cijele republikanske i demokratske stranke I Američku crkvu (ne da postoji jedna, već većinu evangeličkih crkava).
više zabludnih antisemitskih sranja
Sankcije i pritisci postižu ono što su "trebali postići na prvom mjestu": rat s Iranom.
Sugerirati drugačije je u najboljem slučaju obična ludost.
NADAM SE DA AKO SE OVAJ RAT DOGODI "DA TE ŠALJU U RAT" TI JECAŠ
Nisi razumio post Johna Pume. Nije pokušavao promovirati rat. Bio je to samo sažetak izvornog članka.
Ali tu imaš dobru ideju. Svi promicatelji rata trebaju biti u prvim redovima, kako bi prvi poginuli za svoju domovinu, poput dobrih domoljuba za koje se izdaju, umjesto kokošijih jastrebova za koje svi znaju da jesu. Bilo bi još bolje da ovi kokošji jastrebovi obuku jarko narančasta odijela kako bi ih svi mogli vidjeti u prvim redovima, da otklone svaku sumnju u njihovu hrabrost. Dovraga, ovi kokošji jastrebovi čak i ne moraju nositi nikakvo oružje jer će sve ostale ohrabriti samo njihovo viđenje u njihovim žarko narančastim odijelima. Neobavezno je hoće li se svi držati za ruke ili ne, sve dok su u prvim redovima kako bi iz prve ruke doživjeli razaranje koje toliko žarko promiču.
Rat neće "izbiti". Ako su SAD dovoljno neodgovorne i glupe da nastave ovu šaradu da poslušaju paranoičnog saveznika, Izrael, Iran ima pravo i dužnost braniti se. Najnovija ratna akcija SAD-a je potpora Kongresa od strane 410 prema 11 opasnom i kontraproduktivnom “Zakonu o smanjenju prijetnje od Irana”. Nikada se ne razmatraju razgovori, pregovori, razmatranje stvarnih interesa SAD-a, tretiranje Irana s poštovanjem, pa čak ni korištenje utjecaja na Izrael, stvarna nuklearna opasnost.
A kakav je stav Rusije o iranskoj situaciji. Zadnji put sam čuo da su bili saveznici i da je Rusija pomogla Iranu s njegovim nuklearnim programom. Je li bilo riječi o tome što bi Rusija učinila ako izbije rat?
Upozorenje Fox Newsa upravo stiglo: “Santorum je predstavio agresivnu strategiju za sprječavanje Irana s nuklearnim oružjem. Rekao je da će narediti zračne napade ako zemlja ne otvori svoja postrojenja, te je izjavio da se iranski nuklearni znanstvenici trebaju tretirati kao "neprijateljski borac", slično kao "član Al Qaide".
Čini se da nepokolebljivi branitelj neširenja nuklearnog oružja ne shvaća da je Izrael zemlja na Bliskom istoku koja nikada nije dopustila inspekciju oružja. Ups! Još jedan republikanski geopolitički analfabet grize prašinu. Ali da odgovorimo na pitanje o Rusiji, naširoko se pretpostavlja da postoje ruski savjetnici dodijeljeni iranskim nuklearnim postrojenjima. Vjerojatno bi bili ubijeni u napadu kakav je predložio Santorum. Budući da preventivni rat (agresorski rat) krši međunarodno pravo, Rusija bi imala jasan 'cassus belli' da opravda vojni odgovor.
Tko može zaustaviti ovo ludilo? Bog nam pomogao ako Obama popusti pred Izraelom i ludim neokonzervativcima u ime dobivanja židovskih i drugih konzervativnih glasova.
Kada će prestati? Kada SAD potpuno bankrotira ili kada Rusija ili Kina bace nuklearnu bombu na NY ili LA i milijuni poginu?