Lijek povlačenja lošeg okusa

Američki još uvijek utjecajni neokonzervativci napadaju predsjednika Obamu jer nije uspio pregovarati o dužoj američkoj vojnoj okupaciji Iraka, okrivljujući ga za najnoviju političku krizu u zemlji. Ali Ivan Eland iz Neovisnog instituta kaže da je povlačenje SAD-a bilo dio nužnog preuređivanja američkih prioriteta.

Autor Ivan Eland

Poput majke koja tjera svoju djecu da uzimaju lijekove lošeg okusa za njihovo vlastito dobro, nezadovoljni američki "saveznici" nedavno su prisilili financijski posrnulu supersilu SAD da smanji uplitanje u inozemstvo koje si više ne može priuštiti.

Sjedinjene Države, uvijek nesklone uklanjanju trupa s bilo koje prekomorske lokacije, čak i ako se tamošnja situacija na terenu uvelike promijenila, željele su ponovno pregovarati o američko-iračkom sporazumu za potpuno povlačenje američkih trupa iz Iraka do kraja 2011.

Ministar obrane Leon Panetta najavljuje konačno povlačenje američke vojske iz Iraka

SAD je, međutim, želio da njegove trupe imaju imunitet od iračkih zakona, nešto što Iračani umorni od okupacije ne bi podnijeli nakon masakra iračkih civila u Hadithi i Blackwateru od strane američkih trupa i zaštitara.

Mnogi konzervativci kritizirali su Obaminu administraciju zbog napuštanja Iraka, a kao dokaze navode nedavni porast nasilja, pokušaj šijitskog premijera da uhiti sunitskog potpredsjednika i raspad premijerove šijitske koalicije. Američke trupe su trebale ostati u zemlji.

Ipak, ovaj isti argument iznijeli su konzervativci kada su se američke snage povukle iz Vijetnama nakon desetljeća uplitanja i koji se do danas iznosi o preranom napuštanju te zemlje jugoistočne Azije. I poput vlade Južnog Vijetnama, iračka vlada bi se mogla raspasti u onome što je u biti građanski rat.

Ipak, koliko dugo bi Sjedinjene Države trebale držati prst u kocki u takvim zemljama u razvoju, pogotovo kada je gotovo nemoguće preoblikovati strane političke kulture korištenjem oružane sile? U Iraku, Sjedinjene Države sada se moraju osloniti na najveće veleposlanstvo na svijetu, 16,000 zaposlenika veleposlanstva i izvođača radova, kako bi držali zemlju na okupu. Sretno.

Budući da je Irak umjetna zemlja sa suparničkim etno-sektaškim skupinama i plemenima koji se natječu u političkoj kulturi koja rijetko dopušta kompromis, Irak bi vjerojatno bio osuđen na značajne građanske sukobe kad god američke trupe odu. Moglo bi biti i sada, nakon gotovo devet godina neuspješne izgradnje nacije.

U Pakistanu se odvija slična situacija. Protuamerički osjećaji su na vrhuncu nakon što je CIA-in sigurnosni ugovornik ubio dva Pakistanca u siječnju, američki helikopterski napad ubio je Osamu bin Ladena u svibnju, a američki zračni napad ubio 26 pakistanskih vojnih osoba blizu afganistanske granice u studenom.

Kao rezultat toga, Pakistan će vjerojatno smanjiti svoje široke sigurnosne odnose sa Sjedinjenim Državama. "Zatvorili smo poglavlje o razdoblju nakon 9. rujna", rekao je jedan visoki američki dužnosnik citiran u The New York Times. Dobro.

U bizarnom zaokretu politike, od 9. rujna, Sjedinjene Države izdvajaju milijarde u vojnu i gospodarsku pomoć Pakistanu kako bi Pakistanci mogli pomoći afganistanskim talibanima protiv kojih se SAD bore. Uostalom, novac je zamjenjiv.

U zamjenu za ogromnu pomoć Pakistanu, SAD-u je dopušteno koristiti bespilotne letjelice za ubijanje članova al-Qaide u Pakistanu i prijenos zaliha i vojne opreme kroz Pakistan za borbu protiv afganistanskih talibana koje podržava Pakistan. Pomagati glavnom dobročinitelju svog neprijatelja je ludost!

Nakon što su prošlog mjeseca u američkom zračnom napadu ubijeni pakistanski vojnici, Pakistan je prisilio SAD da zatvori bazu bespilotnih letjelica u jugozapadnom Pakistanu i zatvori opskrbne rute za američki ratni materijal koji ide u Afganistan. Svi napadi dronovima CIA-e obustavljeni su od studenog.

Iako Pakistan preispituje sigurnosnu suradnju dviju zemalja, čini se da je pretjeranoj američkoj zabavi kraj.

Odražavajući bijesno pakistansko javno mnijenje, širi sigurnosni odnos vjerojatno će se smanjiti na uži protuteroristički odnos koji strože ograničava napade bespilotnim letjelicama na al-Qaidu na pakistanskom tlu, ograničava broj američkih špijuna i vojnika na tamošnjem terenu i podiže koštati milijune dolara da se američke zalihe dopreme do Afganistana.

Ali kao iu Iraku, smanjeni otisak SAD-a može izgledati kao loša vijest, ali zapravo je nešto za slavlje. Čak i ako prihvatimo sumnjivu tvrdnju da se SAD može riješiti problema s al-Qaidom, Sjedinjene Države će i dalje moći nastaviti loviti na al-Qaidu bespilotnim letjelicama, ali će uštedjeti milijarde dolara nastavljajući zamrzavati masivne vojne pomoći Pakistanu.

Ovaj uski protuteroristički odnos je sve što su Sjedinjene Države uopće trebale imati. Al-Qaeda je napala Sjedinjene Države; afganistanski talibani nisu. Sjedinjene Države mogle bi uštedjeti još više novca brzim povlačenjem svojih snaga iz Afganistana, dopuštajući tako Pakistanu da ima veći utjecaj na afganistanska pitanja preko afganistanskih talibana i eliminirajući ovisnost SAD-a o Pakistanu kako bi se omogućio tranzit zaliha za taj rat.

Štoviše, manja prisutnost SAD-a u islamskim zemljama zapravo bi smanjila bijes radikalnih muslimana protiv Sjedinjenih Država, čime bi se isušila močvara potencijalnih antiameričkih terorista. Šteta je što su same islamske nacije potrebne da natjeraju nesvjesne kreatore američke politike da umanje temeljni uzrok anti-američkog terorizma.

Ivan Eland je direktor Centar za mir i slobodu u Nezavisnom institutu. Dr. Eland proveo je 15 godina radeći za Kongres na pitanjima nacionalne sigurnosti, uključujući i rad kao istražitelj Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma i glavni analitičar za obranu u Uredu za proračun Kongresa. Njegove knjige uključuju Carstvo nema odjeće: razotkrivena vanjska politika SAD-ai Vraćanje “obrane” u američku obrambenu politiku.