Ekskluzivno: Ubojstvo libijskog moćnika Moamera Gadafija naveliko je pozdravljeno na Zapadu kao pravedan ishod. Ali to je uključivalo moćne nacije koje su u hodu izmišljale pravila, zakon džungle prerušen u međunarodnu pravdu, primjećuje Peter Dyer.
Peter Dyer
Ako postoji jedna stvar koju je "humanitarna" intervencija u Libiji uvjerljivo pokazala, to je ovo: jedino pravo međunarodno pravo je zakon grube sile.
Čini se da se libijska prašina sada sliježe. Pukovnik Moamer Gadafi pogubljen je po prijekom postupku i službeno je okončana NATO intervencija. Dominantan narativ je da je intervencija bila pravovremena, pravna i moralno opravdana akcija koja je ispunila glavnu svrhu Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1973., donesene 17. ožujka: zaštita civila u građanskom ratu u Libiji.
Libijski vođa Moamer Gadafi u Ujedinjenim narodima
Ali postoji alternativni narativ: tri velike sile pozvale su se na Povelju Ujedinjenih naroda kako bi je prekršile. Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska osmislile su "humanitarnu" intervenciju koja je zapravo bila neizazvani čin rata protiv suverene države.
Intervencija je rezultirala ne samo nezakonitom promjenom režima — kršenjem članka 2(4) Povelje UN-a — već i izvansudskim ubojstvom šefa države.
Primarna navedena svrha UNSC Res. 1973. doista je bila zaštita civila trenutnim prekidom vatre, ali rezolucija nije bila tako provedena.
U stavku 1 stoji: “[Vijeće sigurnosti] Zahtjevi hitnu uspostavu primirja i potpuni prekid nasilja i svih napada i zlostavljanja civila.”
Umjesto toga, NATO je intervenirao na strani pobunjenika, kršeći Rez. 1973. Umjesto da spriječi civilne žrtve zaustavljanjem građanskog rata, NATO je produžio sukob za još sedam mjeseci, ignorirajući spremnost Gadafijeve vlade da prihvati prekid vatre i tako povećao civilne žrtve.
Čineći to, NATO je dodatno degradirao ono što je ostalo od vladavine međunarodnog prava, uništio sekularnu arapsku vladu i možda omogućio njezinu konačnu zamjenu islamističkom državom.
Dana 10. travnja, tri tjedna nakon početka NATO bombardiranja, Libija je prihvatila prijedlog Afričke unije za trenutni prekid vatre; neometanu dostavu humanitarne pomoći; zaštita stranih državljana; dijalog između vlade i pobunjenika o političkom rješenju i obustavi zračnih napada NATO-a. Sutradan su libijski pobunjenici odbili ovu ponudu.
Pobunjenici i tri NATO sile koje su predvodile invaziju Francuska, UK i SAD nisu bile usredotočene ni na što od ovoga. Unatoč njihovom mandatu da "zaštite civile", promjena režima bila je njihov stvarni cilj.
“Velika trojka” jasno je izrazila svoje namjere u zajedničkoj izjavi tri dana nakon što su pobunjenici odbili Afričku uniju rekavši: “Gadafi mora otići i otići zauvijek”.
Dana 10. svibnja u Ujedinjenim narodima dotaknuta je alternativna priča o zlouporabi velikih sila jer je nekoliko država, uključujući tri članice Vijeća sigurnosti, kasno upozorilo na ovakav razvoj događaja.
Veleposlanica Brazila pri UN-u, Maria Luiza Ribeiro Viotti, rekla je: "Moramo se maksimalno pobrinuti da naše djelovanje ugasi plamen sukoba umjesto da ga potpiruje."
Iako je Južna Afrika glasala za Res. 1973., veleposlanik Baso Sangqu rekao je: “Mirovne operacije Ujedinjenih naroda nikada se ne bi smjele smatrati na strani jedne strane u sukobu, jer bi to potkopalo integritet napora Ujedinjenih naroda. (Mi) smo zabrinuti da se čini da provedba ovih rezolucija nadilazi njihovo slovo i duh.
“Međunarodni akteri i vanjske organizacije trebaju se suzdržati od promicanja političkih programa koji nadilaze zaštitu civilnih mandata, uključujući promjenu režima.”
Kineski veleposlanik Li Baodong bio je otvoreniji: "Ne smije biti pokušaja promjene režima ili uplitanja u građanski rat od strane bilo koje strane pod krinkom zaštite civila.”
Veleposlanica Nikaragve gđa Rubiales de Chamorro bila je strastvena: “Vijeće sigurnosti nam mora objasniti, posebno u svjetlu rezolucije 1973 (2011), kako civile treba zaštititi od granatiranja. Trebalo bi nam reći, jer imamo pravo znati, koliko je civila stradalo u ime te navodne zaštite civila.
“Treba nam reći tko će štititi civile od njihovih navodnih zaštitnika. Netko nam treba objasniti kako se u primjeni zaštite civila planira atentat na državnog poglavara jedne suverene zemlje. Mora nam se reći kako smrt nedužne djece u bombardiranju doprinosi zaštiti civila.”
Dr. Lawrence Emeka Modeme, predavač međunarodnog prava na Sveučilištu Manchester Metropolitan, Ujedinjeno Kraljevstvo, snažno je dokazao da Vijeće sigurnosti samo po sebi nema ovlasti intervenirati u Libiji.
u "Libijska humanitarna intervencija: je li zakonita prema međunarodnom pravu?” istaknuo je da Poglavlje VII Povelje UN-a ovlašćuje Vijeće sigurnosti da odobri vojnu intervenciju u zemlji samo kao odgovor na kršenje ili prijetnju međunarodnoj sigurnosti. Libijski sukob bio je unutarnji i nije postojala vojna prijetnja nijednoj drugoj zemlji.
Iako je možda bila potrebna humanitarna intervencija, ustvrdio je dr. Modeme, Opća skupština, a ne Vijeće sigurnosti, bila je legitimno tijelo koje ju je odobrilo. Dr. Modeme citirao je članke 10. i 14. Povelje UN-a, kao i Rezoluciju Opće skupštine UN-a 60/251, kojom je uspostavljeno Vijeće za ljudska prava.
Tvrdio je da bi “trebalo biti prerogativ Vijeća za ljudska prava da utvrdi je li dosegnut prag za humanitarnu intervenciju i da preporuči Općoj skupštini treba li se poduzeti kolektivna humanitarna intervencija. Opća skupština bi tada glasovala da odobri sve potrebne radnje.”
To bi, ustvrdio je, podrazumijevalo uklanjanje nerazmjerne ovlasti koju ima pet stalnih članica Vijeća sigurnosti s pravom veta.
Većinske odluke u Vijeću za ljudska prava i u Općoj skupštini učinile bi “proces transparentnijim, konsenzusnijim i manje otvorenim za zloporabe. Intervencije Vijeća sigurnosti, uglavnom zbog utjecaja članova s pravom veta, uglavnom su nedosljedne, političke i pod utjecajem vlastitih interesa. Ova nedosljedna i selektivna uporaba ovlasti iz poglavlja VII [Povelje UN-a] vidljivo je razljutila mnoge države i potkopala integritet humanitarnih intervencija.”
U srpnju 2003., nakon što su Sjedinjene Države izvršile invaziju i svrgnule vladu Iraka, zemlje koja nije predstavljala prijetnju međunarodnom miru, američki stručnjak za međunarodno pravo dr. Thomas M. Franck napisao je: “Sustav utemeljen na zakonu ponovno se rastavljeni. Umjesto njega nudi nam se model koji globalnu sigurnost čini potpuno ovisnom o vrhovnoj moći i diskreciji Sjedinjenih Država i oslobađa jedinu supersilu od svih ograničenja međunarodnog prava i tereta institucionalizirane multilateralne diplomacije.” [American Journal of International Law, srpanj 2003., sv. 97 p 608]
U to je vrijeme i ova perspektiva predstavljala alternativni narativ dominantnoj priči, barem u Sjedinjenim Državama.
Međutim, nažalost, riječi dr. Francka pokazale su se proročanskima. Manje od osam godina kasnije, SAD je, djelujući preko svog opunomoćenika NATO-a, napao još jednu arapsku zemlju ne predstavljajući prijetnju međunarodnom miru.
Kao što je američki zastupnik Dennis Kucinich, D-Ohio, rekao: “Najviši zapovjednici NATO-a možda su djelovali u skladu s međunarodnim pravom, ali nisu izuzeti iz međunarodnog prava.
“Ako se članovi Gadafijevog režima trebaju smatrati odgovornima, najviši zapovjednici NATO-a također moraju biti pozvani na odgovornost preko Međunarodnog kaznenog suda za sve civilne smrti uzrokovane bombardiranjem. Inače ćemo svjedočiti trijumfu novog međunarodnog gangsterizma.”
Peter Dyer slobodni je novinar koji se sa suprugom preselio iz Kalifornije na Novi Zeland 2004. godine. Možete ga dobiti na [e-pošta zaštićena] .
Hvala ti, Ana Alonso. Našao sam grubi prijevod na engleski onoga što bi moglo biti isti članak (Juan Mendez: Gadafijeva smrt kao ratni zločin) na Prensa Latina:
http://translate.google.co.nz/translate?hl=en&sl=es&u=http://www.prensalatinalasvegas.com/&ei=b4PFTrKROuOuiQffueTcDQ&sa=X&oi=translate&ct=result&resnum=4&ved=0CDQQ7gEwAw&prev=/search%3Fq%3Dunivision%2Bjuan%2Bmendez%2Bgaddafi%26hl%3Den%26client%3Dsafari%26rls%3Den%26prmd%3Dimvnso
Najtužnije je to što, iako živimo u 21. stoljeću, svijetom još uvijek vlada "Zakon džungle". Čini se da se vrijeme vraća milijunima godina unatrag. Kamo vodi svijet savez SAD-a, NATO-a i UN-a? Kako mlade generacije odrastaju u ovom svijetu krvi, nasilja, ubijanja, laži i razaranja!!! Sve ratne zločince treba kazniti!
Iako ovo nije objavljeno u engleskim medijima, razni medijski izvori na španjolskom jeziku, uključujući UNIVISION, upravo su izvijestili da je Juan Mendez, UN-ov posebni predstavnik za torturu, ustvrdio da je Gadafijevo ubojstvo očito ratni zločin.
Ana alonso
Prvo je imao ULJE PRIJATELJA. Onda je bio Luđak nikakav prijatelj nego poznanik. Tada je bio sponzor terorista NO FRIEND. Onda pravi PRIJATELJ Zapadu. Onda opet luđak NEMA PRIJATELJA. Volio bih da se Amerikanci odluče, ali američka vanjska politika nikada nije bila dosljedna. Njegova smrt je bila vrlo zgodna jer je ono što je možda rekao o prljavom rublju Zapada otišlo s njim u grob. Nema suđenja nema problema. Pazi predsjedniče Asade, možda si na njihovoj listi PRIJATELJA/BEZ PRIJATELJA
Ono što je još gore jest da unatoč tome što je UN stavio točku na NATO-ovu “humanitarnu misiju” u Libiji, te su nacije još uvijek tamo i prešutno toleriraju flagrantna kršenja vladavine prava poput habeas corpusa, mučenja zatvorenika, pljačke od strane milicija, bezobzirna ubijanja crnaca ili osumnjičenih "lojalista". Moramo uputiti peticiju svim subjektima i inzistirati na međunarodnom poštovanju vladavine prava i prestanku “humanitarne intervencije”. Ne samo da je ovo nepravda prema narodu Libije, već i prema svim nezaposlenima, beskućnicima i gladnima u SAD-u budući da smo potrošili milijarde vodeći iza sebe i u "AID-u". Što se dogodilo s ogromnim svotama novca na Gadafijevim računima koji su odmrznuti?
Dobar članak,
I usput, točno kako nikada nije postojala rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koja je izričito pozivala na svrgavanje talibana još u listopadu 2001., ali NATO je svejedno intervenirao na temelju svog “kodeksa ponašanja†da ako je jedna članica napadnuta, onda su ostale članice obvezu da ga brani.
Rezolucije za legitimiziranje rata i okupacije brzo se donose naknadno.
Hoće li agresorski rat i genocid koji su vodili SAD, NATO protiv libijskog naroda ikada biti razotkriven u američkim medijima?
Činjenica da Libija NIJE imala vanjski dug — nije imala središnju banku — i poput Iraka je željela prodati naftu za dinare, a NE za američke dolare.
SAD je uskočio odmah nakon što je Obama primio pismo od male neokonske skupine s velikom moći nad američkom bliskoistočnom politikom.
Ista neokonska klika uključujući Roberta Kagana, Williama Kristola i Paula Wolfowitza koja je tako žestoko lupala u ratne bubnjeve tijekom priprema za invaziju na Irak 2003. godine.
Isti onaj Wolfowitz koji je inzistirao na tome da je dobro obaviješteno svjedočenje generala Erica Shinsekija ozbiljno precijenilo broj američkih trupa koje će biti potrebne za stabilizaciju Iraka i kako ćemo biti dočekani s cvijećem.
Svi ovi neokonzervativci s jakim vezama s Izraelom, umjesto da budu diskreditirani ili u zatvoru, nastavljaju kontrolirati vanjsku politiku SAD-a.
http://media.abovetopsecret.com/videoplayer/7955.swf
Gafaffi je podijelio naftno bogatstvo s libijskim narodom i podigao životni standard s jednog od najnižih na najviši u Africi s besplatnim obrazovanjem, zdravstvom, stanovanjem itd. itd.
Neokonzervativac PNAC program za SAD prije 9. rujna tražio je događaj “Pearl Harbor” kako bi brzo započeo Rat civilizacija protiv islama.
Kao što je GWBust zabilježio u svom dnevniku 9. rujna — bio je to događaj u Pearl Harboru.
I ja se slažem da je ovo bio izvrstan komad, stajalište koje se rijetko čuje i koje je utemeljeno na konceptu međunarodnog prava, a ne na američkoj iznimnosti.
SAD je definitivno postao ono za što tako često optužujemo svoje neprijatelje – – – sila koja otvoreno ubija pojedince diljem svijeta i nasilno svrgava strane vlade koje nam se ne sviđaju. Nisam dovoljno naivan da vjerujem da je ovo nova politika (npr. pročitajte neke od knjiga Noama Chomskog, Eda Hermana ili Billa Bluma i brzo ćete se razriješiti te ideje), ali za većinu prvih 5 ili 6 desetljeća 20. stoljeća to je učinjeno suptilnije (vjerojatno kako bismo mogli ukazati na navodne imperijalne konkurente — Sovjetski Savez ili Kinu — i odglumiti moralni i politički bijes zbog njihovih sirovih makinacija). Sada se to radi otvoreno i slavi od strane konzervativaca (naravno), pa čak i od strane mnogih liberala u ovoj zemlji. tužno. Kao što su Chomsky i drugi primijetili, ako zamijenite uloge, bismo li MI voljeli da neka druga zemlja počne bombardirati NAŠA populacijska središta jer su mislili da je Obama (ili W ili Clinton ili koji god POTUS bio na dužnosti - birajte) užasan vođa ? Osobno govoreći, iako sam mislio da je W jadni predsjednik, razvio bih mržnju prema bilo kojoj zemlji koja je bombardirala moju zajednicu i ubila moju obitelj i susjede samo da se pokuša riješiti W-a. Ne mogu zamisliti da je drugačije s stanovnici drugih zemalja. I zadnje što sam čuo, UN NIJE trebao biti usmjeren na poticanje mržnje među zemljama, već upravo suprotno (koliko god to bilo teško postići).
Međunarodni mir je jedina stvar koju NATO, a posebno SAD, nisu mogli podnijeti vidjeti. Čim je jedan “neprijatelj” npr. SSSR poražen, potrebno je malo vremena da se pronađe ili izmisli drugi.
neka se nitko ne zavarava, ovo je ista stara zapadna imperijalna krađa zemlje i resursa i američka mržnja prema uspjehu u obojenim nacijama, poput kube.
Kažem ovo jer je čak i CIA u svom dokumentu o procjeni nacije rekla da Libija ima životni standard jednak većini zapadne europe!!
Nemamo podataka o žrtvama... civilne i vojne..????
i nema računa o šteti civilnoj infrastrukturi u ovoj kampanji bombardiranja...???
ostaje nam da se pitamo o nevjerojatnoj šteti koja se morala dogoditi s ogromnom količinom bombardiranja koje se dogodilo.. čak ni ono što se tvrdi kao kirurške operacije nije dopušteno vidjeti????
Kolika je stvarna cijena života i materijalna šteta ove intervencije???
Pridružujem vam se da postavim ova pitanja i molim CNN, Sky, Aljazeeru (Nebo u ME) Faux News i druge koji su CRNE TOČKE na svetom licu novinarstva da odgovore na ova pitanja, koji su pokazivali uspjehe napretka rag tag-a vojsku 'pobunjenika', ali nikada nije prikazao NATO bombardiranje, i smrt i razaranje uzrokovano kao posljedicu, kako bi očistili put tim 'pobunjenicima'.
Izvrstan članak. Mediji su suučesnici u podržavanju ove flagrantne zlouporabe zakona i moći u Libiji. Čitamo o Gadafijevim “plaćenicima”, koji su izgleda većinom bili stranci kojima je on dao azil i koji su postali dio libijske vojske, baš kao što je toliko stranaca uvršteno u američku vojsku. Nakon što je NATO svrgnuo legalnu vladu Libije u pobuni koju su pokrenule američke obavještajne službe, saznajemo u članku u Timesu da je Katar poslao "nekoliko stotina" vojnika u pomoć pobunjenicima. To je, naravno, učinjeno po nalogu NATO-a. “Međunarodni gangsterizam” najviše odgovara onome što su učinile SAD. Sada, Neokonsi, koji žele vidjeti neutralizaciju svih zemalja Bliskog istoka koje nisu prijateljske prema Izraelu, postavljaju svoja mjesta na Siriju i Iran, a mediji im pomažu u širenju vijesti.