Mnogo hvaljeno izvješće UN-ovih inspektora za oružje o navodnoj iranskoj potrazi za nuklearnom bombom sadržavalo je malo toga što je bilo novo, mnogo toga što je zastarjelo i ništa što bi se moglo neovisno potvrditi. No, kako primjećuje Paul R. Pillar, bivši vrhunski analitičar CIA-e, to je ipak imalo velik utjecaj.
Paul R. Pillar
Izvješće o Iranu koje je Međunarodna agencija za atomsku energiju objavila ovog tjedna čekalo se bez daha, s mnogo predomišljanja o tome. Ali dah je bio barem koliko-toliko zamamljen.
Unatoč referencama u naletu komentara izvješća o novim dokazima o ovom ili onom aspektu teme, izvješće nam nije reklo ništa važno za politiku prema Iranu što već nije bilo dobro poznato. Opsežni komentari sastojali su se uglavnom od ljudi koji su cijelo vrijeme govorili ono što su namjeravali reći o toj temi, a izvješće je samo zadnji klin na koji se može objesiti takav razgovor.
Ovotjedni porast komentara o iranskom programu još je jedan korak u dugotrajnom procesu koji je, čini se, predodređen da gurne američku politiku prema katastrofalnom završetku. To je proces pričanja o Iranu, a posebno o nuklearnom programu, kao da ne postoji veća opasnost za zapadnu civilizaciju kakvu poznajemo.
Oblak gljive iz američke atomske bombe koja je pala na Nagasaki u Japanu tijekom Drugog svjetskog rata
Kada se ova tema izgovara dovoljno često, dovoljno glasno, od strane dovoljno ljudi, ona postaje prihvaćena mudrost koja se automatski prihvaća bez ikakvog napora da se utvrdi je li istinita. To zauzvrat dovodi do ideje, također široko i automatski prihvaćene, da se iransko nuklearno oružje mora spriječiti pod svaku cijenu, bez napora da se zbroje troškovi.
Komentar kao što je ovaj koji se čuo ovaj tjedan učvršćuje daljnju temu da je Iran na neumoljivom maršu prema izgradnji nuklearnog oružja, bez obzira na sve utjecaje, od kojih su mnogi pod kontrolom Sjedinjenih Država, koji će pomoći da se utvrdi hoće li ili Teheran nikada neće poduzeti taj korak.
Dok se diskurs o iranskom nuklearnom programu kreće kroz još više poglavlja, s izvješćem IAEA-e kao povod za posljednje poglavlje, sama duljina diskursa potiče dojam da su se pokušala svačija sredstva uhvatiti u koštac s uočenim problemom koji program predstavlja.
Dojam ostaje iako postoje široki diplomatski putevi koji nikad nisu istraženi. Tako dobivamo očito lažne primjedbe poput one od Marka Dubowitza iz Zaklade za obranu demokracije da "nitko ne može razumno tvrditi da zemlje kojima prijeti Iran nisu isprobale sve miroljubive alternative."
Cijeli ovaj proces tretira političko pitanje kao što je "kakav bi trebao biti stav SAD-a prema Iranu?" kao da ga treba izjednačiti s empirijskim pitanjem kao što je "radi li Iran na izradi nuklearnog oružja?" Ovo nije prvi put da se radi o ovoj grešci.
U prodavanju rata u Iraku, Busheva administracija je tako nemilosrdno ubijala u javnu svijest temu iračkog oružja za masovno uništenje da mnogi ljudi nikada nisu prestali primijetiti da pretpostavljeni irački program nekonvencionalnog naoružanja, čak i ako je posve stvaran, jednostavno nije izjednačio sa slučajem za pokretanje ofenzivnog rata.
Američka politika, osobito usred kampanje za predsjedničke izbore, pogoršava ove nesretne tendencije. Vidimo to najočiglednije u republikanskim predsjedničkim kandidatima koji padaju jedni preko drugih u pokušaju da obznane svoju ljubav prema Izraelu i svoju oštrinu prema Iranu.
Posljednji krug nacionalnog diskursa o Iranu sadrži nekoliko rupa koje zjape, od kojih je najveća svako ozbiljno i pažljivo razmatranje opasnosti koju bi zapravo predstavljalo iransko nuklearno oružje. Ono što je najbliže ozbiljnom pokušaju da se postavi takva opasnost naposljetku se izjalovi.
Smjer kojim je diskurs krenuo znači da je svako propitivanje ove navodno ozbiljne opasnosti već izvan mainstreama. Ali biti u mainstreamu ne čini nešto valjanim.
[Za više informacija o izvješću IAEA, pogledajte Consortiumnews.com's “Iranski sovjetski proizvođač bombi koji to nije bio"A"Déjà Vu zbog iranskih optužbi za atomsku bombu„.]
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio u časopisu The National Interest.)
Prošlotjedno izvješće Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) sa sjedištem u Beču – tijela UN-a – poslalo je jezivu poruku.
Evo središnjeg nalaza:
“IAEA je ozbiljno zabrinuta glede mogućih vojnih dimenzija iranskog nuklearnog programa. Nakon što je pažljivo i kritički procijenila opsežne informacije koje su joj dostupne, Agencija smatra da su informacije, općenito gledano, vjerodostojne. Podaci pokazuju da je Iran proveo aktivnosti relevantne za razvoj nuklearne eksplozivne naprave.”
Navedene su neke od tih aktivnosti, uključujući "napore, neke uspješne, za nabavu opreme i materijala za nuklearnu i dvostruku namjenu od strane pojedinaca i subjekata povezanih s vojskom" i "rad na razvoju domaćeg dizajna nuklearnog oružja, uključujući testiranje komponenti.”
Iako su tek objavljene, ove informacije samo potvrđuju ono što su mnogi govorili godinama – da je Iran odlučan postići sposobnost nuklearnog oružja, ako ne i samo oružje. Štoviše, Teheran traži sposobnost isporuke, što dokazuje njegov dugotrajni program balističkih projektila, koji se niti ne trudi sakriti.
Ipak, Iran je cijelo vrijeme mogao računati na one koji su ga iz vlastitih razloga požurili braniti. Tvrdili su da je Iran krivo shvaćen i da žudi samo za miroljubivom nuklearnom energijom. Ah, Iran i njegov tim za brzi odgovor tvrde, ali zbog beskrajnih makinacija te ratoborne antiiranske trojke – SAD-a, Britanije i Izraela!
Bit će zanimljivo vidjeti kako će spinmeisteri pogođeni Iranom reagirati na najnovije izvješće IAEA-e. Ne bih zadržavao dah s obzirom na prethodne izjave.
Evo nekih nezaboravnih komentara posljednjih godina:
Razmotrite ovaj dragulj, koji je prije nekoliko mjeseci izrazio Mohamed El Baradei, koji je bio šef IAEA-e od 1997. do 2009., ali nikada to pitanje nije shvatio ozbiljno:
"Tijekom mog vremena u IAEA-i, nismo vidjeli niti jedan dokaz da Iran naoružava, u smislu izgradnje postrojenja za nuklearno oružje i korištenja obogaćenih materijala... Sve što vidim je pompa o prijetnji koju predstavlja Iran."
Kad bi barem sve to bilo “hype”!
Ili od iranskog intimnog prijatelja, sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, kako je izvijestila Sirijska arapska novinska agencija prošle godine:
"Predsjednik je dodao da je Iran dokazao svoju dobru volju i vratio međunarodno povjerenje u miroljubivu prirodu svog nuklearnog programa..."
Ili od samog iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Ali Khameneija:
"Gradnja ili korištenje nuklearnog oružja protivno je islamskom zakonu."
Naravno, to je točno s izjavom Saddama Husseina iz 1990. da "Ne želimo rat jer znamo što rat znači." Doslovno tjedan dana kasnije, 2. kolovoza 1990., iračke su snage napale Kuvajt.
I dok nisam stručnjak za islamsko pravo, čini se da IAEA misli da ga je Islamska Republika Iran prekršila, baš kao što je Pakistan učinio, i kao što su Irak, Libija i Sirija pokušavale učiniti u raznim trenucima svoje novije povijesti .
Ili stav Amra Mousse, dok je bio glavni tajnik Arapske lige (sada je vodeći kandidat za egipatskog predsjednika):
“Glavni tajnik Arapske lige Amr Moussa naglasio je da je iranska nuklearna energija potpuno miroljubiva, da nikome ne prijeti i da je pravo svih zemalja svijeta.”
Možda je Moussa uzeo pogrešan znak od svog bivšeg šefa, egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je rekao Washingtonu: "Saddam Hussein nema namjeru napasti Kuvajt ili bilo koju drugu stranu." Bilo je to sedam dana prije nego što su iračke snage okupirale susjedni Kuvajt.
Ili ovo od pakistanskog predsjednika Asifa Ali Zardarija:
"Iran je započeo svoj plan za širenje i daljnji razvoj svog nuklearnog programa s potpuno miroljubivim ciljevima na umu, jer Teheran nema potrebe posjedovati nuklearno oružje."
Ili, prije dvije godine, od ruskog premijera Vladimira Putina, čija je zemlja posebno kritična prema iranskoj jednadžbi:
"Nemamo informacija o iranskom radu na nuklearnom oružju."
Ili od jednog od najboljih iranskih prijatelja, venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza:
"Nema niti jednog dokaza da Iran pravi... nuklearnu bombu."
Ili od bivšeg brazilskog predsjednika, Luisa Inacia Lule da Silve, koji je svom veleposlaniku u UN-u naložio da glasa protiv rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a iz 2010. kojom su Iranu nametnute nove sankcije zbog prkošenja prethodnim rezolucijama:
"Brazil podupire iransku težnju za miroljubivom nuklearnom energijom uz puno poštivanje međunarodnih sporazuma."
Da ne duljim, turski premijer Recept Tayyip Erdogan, čija se zemlja pridružila Brazilu kao jedine dvije članice Vijeća sigurnosti UN-a koje su se usprotivile iranskim mjerama, rekao je:
"Oni koji optužuju Iran da teži razvoju nuklearnog oružja govore hipotetski o onome čega još nema."
I moja dva favorita, oba dolaze od poznatih američkih novinara:
“Jednostavno ne postoje ozbiljni dokazi da Iran zapravo radi bilo što kako bi proizveo nuklearno oružje”, napisao je samouvjereni Seymour Hersh 2009. godine.
Ili ovaj doozey kolumnista New York Timesa Rogera Cohena u lipnju:
“Opsjednutost nuklearnim baukom odvraćala je pažnju od potrebe da pokušamo zadirkivati odnos s Teheranom, vidjeti Iran onakvim kakav jest... Iran karakterizira...'administrativni kaos'... Tako se ne pravi nuklearna bomba. Kada se prisjećate Irana – a to se mora zapamtiti – pozovite na odgovornost one koji izazivaju strah.”
Pogrešno tumačenje Hersha i Cohena na neki način jezivo podsjeća na poznatog američkog esejista Waltera Lippmana, koji je 1933. godine, komentirajući Hitlerovo osuđivanje rata u govoru pred Reichstagom, napisao:
“Vanjski svijet će učiniti dobro ako prihvati dokaze njemačke dobre volje i pokuša svim mogućim sredstvima izaći u susret i opravdati ih.”
Dakle, gospodi. El Baradei, Assad, Khameini, Moussa, Zardari, Putin, Chavez, Lula, Erdogan, Hersh i Cohen:
Ostajete li pri svojoj tvrdnji da Iran nema interesa za nuklearno oružje, bez obzira na najnovije precizno izvješće IAEA-e?
Vjerujete li da Iran nije ništa drugo nego žrtva dezinformacija koje plasiraju dužnosnici IAEA-e, Obamina administracija i najmanje deset drugih zabrinutih vlada, čiji su podaci pomogli u izvješću?
Najnovije izvješće IAEA-e šalje još jedno jasno upozorenje o iranskom cilju, barem za one koji su spremni vidjeti istinu onakvom kakva jest, a ne onakvom kakvom bi htjeli ili se pretvarali da jest.
flat5 15. studenog 2011. u 8:45
Sve što Iran želi jest zaštititi se.
Zar je to uopće čudno nakon novije povijesti na ovim prostorima.
Dnevni red PNAC-a, pozvani događaj "Pearl Harbor", a zatim 9. rujna.
Možda bi domoljubno istraživanje 9. rujna pomoglo u povezivanju točaka.
Google “Dr. Alan Sabrosky i 9/11” kao direktor studija o vojnom ratu
Koledž kaže da američka vojska zna tko je počinio 9. rujna i da to NIJE onako kako je navedeno u službenom izvješću.
http://socioecohistory.wordpress.com/2011/09/28/dr-alan-sabrosky-the-us-military-knows-israel-did-911-it-was-a-mossad-operation/
Da, ovi se izvještaji samo koriste da se jače lupa u ratne bubnjeve. Bombardiranje Irana je luda priča, šašava stvar. Oni nikada neće razviti održivu sposobnost nuklearnog oružja, ne trebaju. Komentar šogora susjeda koji je čuo za znanstvenika koji je upoznao Iranca dovoljan je da se sastavi novi izvještaj, 3 inča deblji od prethodnog. Da su stvarno željeli nuklearnu bombu, do sada bi je već zamijenili. Nuklearke su ovih dana jako precijenjene.
Monty Python Holy Grail verzija:
Vještice spaljuju
Drvo također gori
Drvo također pluta
Patke također plutaju
Dakle, ako je teška kao patka, mora biti vještica
Spalite je!
Dobar članak, ali pretposljednji odlomak mogao je upotrijebiti neke poveznice poput ove* kako bi naglasio minimalnu prijetnju koju bi Iran predstavljao čak i DA razvije nuklearno oružje. Ako se pogleda trenutni popis nuklearnog oružja u svijetu na toj poveznici, očito je da Iran ne bi imao ozbiljnu agresivnu sposobnost, budući da bi njegovo lansiranje nuklearnog projektila odmah izazvalo razorni nuklearni protunapad od strane SAD-a, Izraela i vjerojatno drugih nuklearnih sila zemlje koje imaju VELIKU brojčanu (I stratešku) nadmoć (bombarderi, podmornice, raspored trupa i brojnost, itd, itd). Cijela ova melodrama podsjeća na naš stav protiv Kube, gdje pokušavamo prestrašiti sebe i svoje saveznike kako bismo pomislili da maleni otok poput Kube predstavlja bilo kakvu vojnu prijetnju najmasovnijem vojnom stroju na svijetu. To je kao da kažem da moja mala sestra predstavlja prijetnju obrambenoj liniji Green Bay Packersa.
Potrebno je čitati knjige poput “Sorrows of Empire” pokojnog Chalmersa Johnsona da biste dobili realnu predodžbu o tome koliko je OGROMNA vojna dominacija SAD-a u svijetu trenutno, jer je MSM previše zauzet praćenjem Brittany, Kim i ostalih da bi potrošio bilo što ozbiljno vrijeme za razvoj osjećaja proporcionalnosti u međunarodnoj politici.
* http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_states_with_nuclear_weapons
Raspravljamo li o tome da Iran ne traži aktivno plutonij za oružje?
Ne bismo to smjeli dopustiti iz istog razloga iz kojeg ne bismo dopustili petogodišnjaku da se igra s napunjenim M-16.
Možda bih trebao zamoliti tvog tatu da ti ne dopusti da se igraš s napunjenim M-16.
MSM u SAD-u slijepo slijede svaku ratobornu liniju protiv navodnih neprijatelja. Iran nikome ne prijeti, nema nuklearno oružje, bio je jedan od osnivača NPT-a, ima inspekcije svojih nuklearnih postrojenja i želi ME bez nuklearnog oružja. Što se događa u SAD-u? Ankete pokazuju da većina ljudi misli da je Iran strašna prijetnja. Natjerajte neprijatelja, čak i ako to nije u interesu SAD-a (trgovina, cijene nafte itd.), zatim ga demonizirajte i napadnite. Pomozite Izraelu, ma koliko njegovi interesi bili potpuno egocentrični.
“Tužna je istina da u novom tisućljeću vladina propaganda priprema svoje građane za rat tako vješto da je vrlo vjerojatno da oni ne žele istinito, objektivno i uravnoteženo izvješćivanje za koje su dobri ratni izvjestitelji nekoć davali sve od sebe.
(Phillip Knightley, u svojoj nagrađivanoj knjizi The First Casualty.)
Provjera činjenica, nikad briga za laži o Iraku, Libiji i Iranu, ali čine naslove koji privlače pozornost, a razotkrivanje ili povlačenje laži kasnije se rijetko viđa.
Majstorska neokonska manipulacija MSM-om kako bi javnost bila zaglupljena.
MSM više nije mjesto za patriote ili tražitelje istine.
Nažalost, naši izabrani predstavnici ne usuđuju se razotkriti laži ili predstaviti alternativna mišljenja i čini se da naše zemlje slobodnih više nema.
Kao što kaže uspješna ratna propaganda ”Vi ste s nama ili protiv nas”.
Možda istječe vrijeme za mir u svijetu zbog svih laži i politike SAD-a za svoj “rat protiv islama” koji nikome ne koristi.