Hoće li Rabbani hit poremetiti afganistanski mir?

Američka vlada i mediji ogorčeni su zbog talibanskog atentata na predsjednika afganistanskog Visokog vijeća za mir, ali napad je trebalo očekivati ​​nakon što su Obamina administracija i afganistanska vlada signalizirale da se američka okupacija produljuje više od desetljeća, izvještava Gareth Porter.

Gareth Porter

Je li talibansko ubojstvo Berhanuddina Rabbanija, predsjednika afganistanskog Visokog vijeća za mir, donijelo potencijalno trajni kraj mirovnih pregovora u Afganistanu?

U to biste morali vjerovati, na temelju medijskog praćenja događaja. New York Times je izvijestio da je atentat "zadao snažan udarac mirovnom procesu" i da je ta tema dominirala u gotovo svakoj priči.

Većina priča uključivala je citate Rabbanijevih pristaša kao što je jedan u članku u Timesu koji je objavio: “Mirovni proces je završen.”

Dexter Filkins bio je odlučniji, ocijenivši u New Yorkeru da je atentat na Rabbanija bio "udarac samoj ideji da je pomirenje s Talibanima moguće - ili čak poželjno". To bi čak mogao biti "početni udarac u građanskom ratu za koji sve više i više Afganistanaca vjeruje da bi mogao uslijediti nakon povlačenja Amerike i NATO-a", napisao je Filkins.

Ali ova se priča temelji na premisi da su Rabbani i Visoko mirovno vijeće nudili talibanima napor u dobroj vjeri da pregovaraju o mirovnom rješenju.

Zapravo, ono što je Rabbani nudio bila je ista stvar koju je general David Petraeus ponudio lažnom dužnosniku Quetta Shura godinu dana ranije: raspravu koja nikako nije mogla riješiti najvažnije pitanje za Talibane, a to je neodređena prisutnost američkih i NATO trupa u zemlji.

Rabbani je bio jedan od najotvorenijih neprijatelja talibana. Kao predsjednik Sjevernog saveza tijekom građanskog rata s talibanima od 1996. do 2001., Rabbani je bio među najglasnijim neprijateljima talibana.

Promatrao je čak i Karzaijeve retoričke geste prema “pomirenju” s Talibanima kao način da se dovrši proces paštunske dominacije nad Tadžicima i drugim ne-paštunskim manjinama.

Igranje karte

U veljači 2010., sedam mjeseci prije nego što je imenovan na čelo Visokog vijeća za mir, Rabbani je izjavio kanadskom piscu i novinaru Terryju Glavinu: “Vraćanje Talibana nekom vrstom pomirenja ne znači donijeti sigurnost. Ovo je igrati na kartu protiv drugih. … To je uvođenje etničke karte u igru ​​u Afganistanu.”

Jedini program koji je taliban Rabbani prihvatio kao predsjedavajući HPC-a zapravo je bio "nuđenje amnestije i poslova talibanskim pješacima i azila u trećim zemljama vođama", kako je Reuters izvijestio 20. rujna.

Talibanski vođe nikada nisu vjerovali da je HPC namjeravao pregovarati o političkom rješenju. Prošlog 12. siječnja, talibani su objavili na web stranici “Islamskog emirata Afganistana” da smatraju da Visoko vijeće za mir služi isključivo u “kozmetičke” svrhe kao “sastavni dio američke ratne strategije”.

U članku se posebno navodi činjenica da HPC "ne smatra povlačenje stranih snaga iz Afganistana... važnom točkom dnevnog reda."

Konkretnije, talibani su se žalili da HPC nije "slijedio plan koji bi doveo do odlučujuće faze u kojoj će mir i pomirenje postati ... neophodni".

To je bila očita referenca na prijedlog četvorice bivših talibanskih dužnosnika nazvan "karta puta" prema nagodbi, uključujući mulu Abdula Salama Zaeefa, ranog vođu talibanskog pokreta koji je proveo dvije i pol godine u američkom pritvorskom centru u Guantanamu. Zaljev.

Prijedlog "mate puta" pretpostavljao je da će Sjedinjene Države morati igrati ključnu ulogu u svim pregovorima. Pozvalo je Sjedinjene Države da prekinu svoje noćne napade i talibane da zaustave napade na vladino osoblje i infrastrukturu kao "mjere za izgradnju povjerenja", nakon čega će dvije strane pregovarati o središnjim pitanjima povlačenja svih stranih trupa iz Afganistan i odricanje talibana od veza s al-Qaidom.

Tek nakon što postignu dogovor o stranim trupama i al-Qaidi, pregovarači će se pozabaviti pitanjem unutarnjeg političkog rješenja, koje bi se vrtjelo oko promjena afganistanskog ustava. Činilo se da isti talibanski komentar ostavlja otvorena vrata suočavanju s HPC-om, ali samo ako se bavi središnjim problemom prisutnosti stranih trupa.

Kakvo izvlačenje?

“[HPC bi se trebao suočiti s Amerikancima] jesu li spremni poštovati i prihvatiti rješenje temeljeno na povlačenju njihovih snaga iz Afganistana.”

Talibanska izjava o HPC-u: "Ako mirovno vijeće ozbiljno želi uspostaviti mir u Afganistanu, trebalo bi se suočiti s Amerikancima o tome "jesu li spremni poštivati ​​i prihvatiti rješenje temeljeno na povlačenju njihovih snaga iz Afganistana .”

Međutim, to se nije dogodilo u mjesecima koji su uslijedili nakon izjave talibana o HPC-u. Vijeće je stupilo u kontakt s talibanima u svibnju, a tijekom sljedeća četiri mjeseca često je komuniciralo sa svojim talibanskim sugovornicima i razvilo povjerenje u njih.

No, izvještaj o tim kontaktima koji je dao član Vijeća Rahmatullah Wahidyar na svojoj tiskovnoj konferenciji 22. rujna otkriva prvenstveno zbog onoga što se ne spominje. Čini se da Rabbani i njegovi savjetnici nisu bili zabrinuti činjenicom da HPC nije mogao ponuditi ništa talibanima po pitanju središnjeg problema američkih i NATO trupa.

I kada je talibanski kontakt obavijestio Vijeće tjedan dana prije atentata da je talibansko vodstvo sada spremno ući u pregovore s afganistanskom vladom, dužnosnike Vijeća nije zabrinula činjenica da bi takvi razgovori bili u suprotnosti s dosljednim javnim i privatnim talibanskim stavovima. stav da ne može biti pregovora o unutarnjem rješenju dok se ne riješi pitanje prisutnosti stranih trupa.

Štoviše, ovi suviše ljubazni kontakti odvijali su se u pozadini manevriranja Obamine administracije i Karzaija da zadrže američke trupe u Afganistanu na neodređeno vrijeme. Sredinom ožujka, zamjenica američkog podtajnika obrane Michele Flournoy otkrila je – u svjedočenju u Kongresu – namjeru SAD-a da nastavi provoditi “protuterorističke operacije” iz “zajedničkih baza” u Afganistanu i nakon 2014. godine.

Ta je objava došla upravo u trenutku kada je Obamina administracija započela niz tajnih sastanaka s talibanskim predstavnikom u Njemačkoj i Kataru. Oni su izričito shvaćeni kao "preliminarni", a ne suštinski razgovori, ali talibani su svakako postavili pitanje jesu li Sjedinjene Države spremne ponuditi vremenski raspored za povlačenje u suštinskim pregovorima.

Talibani su prekinuli pregovore u svibnju, a američki dužnosnici kasnije su tvrdili da je to zato što je postojanje pregovora procurilo u medije. Ali da su Sjedinjene Države rekle bilo što kako bi uvjerile talibane da su spremne ponuditi takav raspored povlačenja, pregovori sigurno ne bi bili tako naglo prekinuti.

Kao što sam izvijestio u srpnju, bivši afganistanski premijer Ahmad Shah Ahmadzai rekao mi je da je skupina talibanskih dužnosnika s kojima se sastao ranije tog mjeseca rekla da će, kad im Amerikanci kažu "spremni smo se povući", pristati na mirovne pregovore .

Talibani su zainteresirani za mirovne pregovore, pod pretpostavkom povlačenja američkih snaga iz Afganistana.

'Strateško partnerstvo'

Do kraja kolovoza, međutim, uklonjena je i posljednja nejasnoća oko američke politike prema vojnicima u Afganistanu. Ben Farmer iz Telegrapha izvijestio je 19. kolovoza da su Obamina administracija i Karzai bili blizu dogovora prema kojem bi se zadržalo do 25,000 američkih vojnika, uključujući Snage za specijalne operacije kao i američke borbene zrakoplove i topovne helikoptere, najmanje do 2024. godine.

U tom su trenutku i Talibani i Rabbani znali da HPC nema moć pregovarati o stvarnom mirovnom sporazumu s Talibanima. Stoga ne treba čuditi što su talibani iskoristili priliku da ubiju lakovjernog Rabbanija.

Jedino iznenađenje je da su Rabbani i njegovi savjetnici zapravo mogli vjerovati da talibani tako lako odustaju od svog primarnog ratnog cilja.

Uostalom, talibani su iz mjeseca u mjesec nastavili pokazivati ​​da mogu napasti mete u najstrože zaštićenim zonama u Kabulu i drugdje – i da su njihove mete uključivale istaknute političke, administrativne i sigurnosne dužnosnike poput Rabbanija.

Kada je Karzaijev savjetnik za nacionalnu sigurnost, Rangin Dadfar Spanta, otkrio obrise pakta o “strateškom partnerstvu” početkom kolovoza, zamjenik predsjedavajućeg HPC-a, Abdul Hakim Majid, dao je vrlo razotkrivajući komentar The Telegraphovom Farmeru.

Rekao je kako sumnja da su talibani "pojačali" svoju pobunu kao odgovor na vijest da se Karzai spremao pristati dopustiti Sjedinjenim Državama polustalnu vojnu prisutnost u Afganistanu.

To zapažanje stavlja oštro olakšanje u dubok nedostatak realizma popularne pretpostavke da je "mirovni proces" mogao biti u tijeku u kontekstu manevriranja SAD-a i Karzaija da uklone američku vojnu prisutnost s pregovaračkog stola.

Ali sada možemo očekivati ​​slijed priča koje će tijekom mnogo mjeseci izostanak afganistanskih mirovnih pregovora okrivljavati za ubojstvo Rabbanija – a ne za temeljnu političku odluku predsjednika Baracka Obame da zadrži polustalnu vojnu prisutnost.

Gareth Porter je istraživački novinar i povjesničar specijaliziran za politiku nacionalne sigurnosti SAD-a. Njegova najnovija knjiga, Opasnosti dominacije: neravnoteža moći i put u rat u Vijetnamu, objavio je University of California Press. [Ovaj se članak prvi put pojavio u Al Jazeeri.]