Motivi za rat u Libiji iz stvarnog svijeta

Zapad je prigušio rat u Libiji slojevima propagande, uključujući orvelovske tvrdnje o "zaštiti civila" iako ratni zrakoplovi NATO-a ubijaju civile. Očigledni pravi cilj bila je "promjena režima", uklanjanje Moamera Gadafija, ali povjesničar William Blum istražuje što se još spremalo.

Od Williama Bluma

U televizijskom obraćanju 30. travnja libijski vođa Moamer Gadafi upitao je: “Zašto nas napadate? Zašto ubijate našu djecu? Zašto nam uništavate infrastrukturu?”

Nekoliko sati kasnije NATO je pogodio metu u Tripoliju, ubivši Gadafijevog 29-godišnjeg sina Saifa al-Araba, troje Gadafijevih unuka, svi mlađi od 12 godina, te nekoliko prijatelja i susjeda.

U svom TV obraćanju Gadafi je apelirao na zemlje NATO-a na prekid vatre i pregovore nakon šest tjedana bombardiranja i napada krstarećim raketama na njegovu zemlju.

Pa, da vidimo možemo li izvući neko razumijevanje složenih libijskih previranja.

Sveti Trijumvirat, Sjedinjene Američke Države, NATO i Europska unija, ne priznaje višu silu i vjeruje, doslovno, da može činiti što god hoće u svijetu, kome god hoće, koliko god hoće, i zvati to kako god hoće. želi, poput "humanitarnog".

Ako Sveti trijumvirat odluči da ne želi svrgnuti vladu u Siriji ili Egiptu ili Tunisu ili Bahreinu ili Saudijskoj Arabiji ili Jemenu ili Jordanu, bez obzira na to koliko su okrutne, represivne ili vjerski netolerantne te vlade prema svom narodu, ne koliko god osiromašili i mučili svoj narod, koliko god prosvjednika strijeljali na svom Trgu slobode, trijumvirat ih jednostavno neće srušiti.

Ako Trijumvirat odluči da želi svrgnuti vladu Libije, iako je ta vlada sekularna i iskoristila je svoje naftno bogatstvo za dobrobit naroda Libije i Afrike možda više nego bilo koja vlada u cijeloj Africi i na Bliskom istoku, ali tijekom godina inzistira na izazivanju imperijalnih ambicija Trijumvirata u Africi i podizanju zahtjeva prema naftnim kompanijama Trijumvirata, onda će Trijumvirat jednostavno svrgnuti vladu Libije.

Ako Trijumvirat želi kazniti Gadafija i njegove sinove, dogovorit će se s prijateljima Trijumvirata na Međunarodnom kaznenom sudu da izdaju naloge za njihovo uhićenje. Ako Trijumvirat ne želi kazniti čelnike Sirije, Egipta, Tunisa, Bahreina, Saudijske Arabije, Jemena i Jordana, jednostavno neće tražiti od ICC-a da izda naloge za njihovo uhićenje.

Otkako je Sud prvi put osnovan 1998., Sjedinjene Države su ga odbile ratificirati i dale su sve od sebe da ga ocrne i postave mu prepreke jer je Washington zabrinut da bi američki dužnosnici jednog dana mogli biti optuženi za svoje brojne ratne zločine i zločine protiv čovječanstva.

Bill Richardson, kao veleposlanik SAD-a pri UN-u, rekao je svijetu 1998. da bi Sjedinjene Države trebale biti izuzete od sudskog progona jer imaju “posebne globalne odgovornosti”. Ali to ne sprječava Sjedinjene Države da koriste Sud kada to odgovara ciljevima američke vanjske politike.

Ako Trijumvirat želi podržati pobunjeničku vojnu silu da svrgne vladu Libije, onda nije važno koliko su fanatično religiozne, povezane s al-Qaidom, smaknuće-odrubljivanje glava-mučenje, monarhističke ili frakcijski podijeljene različite skupine te pobunjeničke snage puta, Trijumvirat će ga podržati, kao što je učinio određene snage u Afganistanu i Iraku, i nadati se da nakon pobjede libijske snage neće ispasti džihadističke kao što su bile u Afganistanu, ili bratoubilačke kao u Iraku.

Na primjer, u vezi s vezama džihadista s libijskim pobunjenicima, Telegraph (London) izvijestio je 30. kolovoza 2011. da je "Abdel-Hakim al-Hasidi, vođa libijskih pobunjenika, rekao da su džihadisti koji su se borili protiv savezničkih trupa u Iraku na prvim crtama borbe protiv režima Muammara Gaddafija." Mnoštvo drugih izvješća detaljno govori o vezama između pobunjenika i radikalnih islamističkih skupina.

Jedan potencijalni izvor sukoba unutar pobunjenika, i unutar zemlje ako oni njome vladaju, je to što ustavna deklaracija koju je donijelo vijeće pobunjenika navodi da, iako jamči demokraciju i prava nemuslimana, “islam je vjera države i glavni izvor zakonodavstva u islamskoj jurisprudenciji.” [The Washington Post, 31. kolovoza 2011.]

Dodajući na popis šarmantnih osobina pobunjenika imamo izvješće Amnesty Internationala da su pobunjenici provodili masovna uhićenja crnaca diljem nacije, nazivajući ih sve "stranim plaćenicima", ali sa sve više dokaza da su veliki broj bili jednostavno migranti radnika.

Prijavljena Reuters 29. kolovoza: “U subotu su novinari vidjeli raspadajuća tijela 22 muškarca afričkog podrijetla na plaži u Tripoliju. Volonteri koji su ih došli pokopati rekli su da su bili plaćenici koje su pobunjenici ubili.”

Da dovršimo ovaj portret najnovijih miljenika Zapada imamo ovo izvješće iz Nezavisni Londona 27. kolovoza: “Ubojstva su bila nemilosrdna. Održali su se u improviziranoj bolnici, u šatoru jasno označenom simbolima islamskog polumjeseca.

“Neki od mrtvih bili su na nosilima, priključeni na intravenozne kapaljke. Neki su bili na stražnjoj strani vozila hitne pomoći na koje je pucano. Nekoliko ih je bilo na tlu, naizgled pokušavajući otpuzati na sigurno kad su meci stigli.”

Ako je propaganda Trijumvirata dovoljno pametna i dovoljno varljiva te oslikava slikovitu sliku velike tragedije u Libiji koju je pokrenuo Gadafi, mnogi će američki i europski naprednjaci inzistirati na tome da, iako nikada, baš nikada ne podržavaju imperijalizam, ovaj put čine iznimku jer...

– Libijski narod se spašava od “masakra”, stvarnog i potencijalnog. Međutim, čini se da je ovaj masakr trijumvirat uvelike preuveličao, al Jazeera TV, a vlasnik te stanice je vlada Katara.

Ništa približno uglednom dokazu o masakru nije ponuđeno, niti masovna grobnica niti bilo što drugo; čini se da su priče o masakru jednake pričama o silovanju viagrom koje se šire al Jazeera ( Fox News libijskog ustanka). Katar je, valja napomenuti, igrao aktivnu vojnu ulogu u građanskom ratu na strani NATO-a.

Nadalje treba napomenuti da je glavni masakr u Libiji bilo šestomjesečno svakodnevno bombardiranje Triumvirata, ubivši nepoznati broj ljudi i uništivši velik dio infrastrukture.

Profesor Juan Cole, sveučilišni Michigan, istinski vjernik u dobre namjere američke vanjske politike koji unatoč tome uspijeva imati redovit glas u progresivnim medijima, nedavno je napisao da “Qaddafi nije bio čovjek za kompromise... njegov bi vojni stroj kosio dolje revolucionari kad bi se to dopustilo.”

Je li jasno, razrede? Naravno, svi znamo da su Sarkozy, Obama i Cameron radili beskrajne kompromise u svom pustošenju Libije; nisu, na primjer, upotrijebili nikakvo nuklearno oružje.

– Ujedinjeni narodi dali su odobrenje za vojnu intervenciju; tj. vodeći članovi trijumvirata dali su svoje odobrenje, nakon što su se Rusija i Kina kukavički suzdržale umjesto da iskoriste svoje pravo veta; (možda u nadi da će dobiti istu ljubaznost od SAD-a, UK-a i Francuske kada su Rusija ili Kina agresorske nacije).

– Narod Libije se “oslobađa”, što god to na svijetu značilo, sada ili u budućnosti. Gadafi je "diktator", inzistiraju. To bi doista mogao biti prikladan izraz za tog čovjeka, ali ipak se mora zapitati: Je li on relativno dobronamjeran diktator ili je druga vrsta koju Washington toliko voli?

Također se mora zapitati: budući da su Sjedinjene Države po navici podržavale diktatore cijelo prošlo stoljeće, zašto ne i ovo?

Trijumvirat i njegovi povlađivački mediji željeli bi da svijet povjeruje da je ono što se dogodilo u Libiji samo još jedan primjer arapskog proljeća, narodnog ustanka nenasilnih prosvjednika protiv diktatora za poslovičnu slobodu i demokraciju, koji se spontano širi iz Tunisa i Egipat, koji je u sendviču s Libijom.

Ali postoji nekoliko razloga za dovođenje u pitanje ove analize u korist viđenja ustanka libijskih pobunjenika kao planiranog i nasilnog pokušaja preuzimanja vlasti u ime vlastitog političkog pokreta, koliko god se taj pokret činio heterogenim u svojoj ranoj fazi. Na primjer:

– Ubrzo su počeli vijoriti zastavu monarhije koju je Gadafi srušio

– Bili su oružana i nasilna pobuna gotovo od samog početka; za nekoliko dana, mogli smo čitati o “građanima naoružanim oružjem zaplijenjenim iz vojnih baza” [McClatchy novine, 20. veljače 2011.] i o “policajcima koji su sudjelovali u sukobu prosvjednici su uhvatili i objesili.” [Wikipedia, Vremenska crta građanskog rata u Libiji 2011., 19. veljače 2011]

– Njihova pobuna nije se dogodila u glavnom gradu, već u srcu naftne regije zemlje; tada su započeli proizvodnju nafte i izjavili da će strane zemlje biti nagrađene u pogledu nafte u odnosu na to koliko je koja zemlja pomogla njihovoj stvari

– Ubrzo su osnovali Središnju banku, prilično bizarnu stvar za prosvjedni pokret

– Međunarodna podrška stigla je brzo, čak i prije, iz Katara i al Jazeera CIA-i i francuskoj obavještajnoj službi.

Ideja da vođa nema pravo ugušiti oružanu pobunu protiv države previše je apsurdna da bi se raspravljalo.

Ne tako davno, Irak i Libija bili su dvije najmodernije i sekularne države u svijetu Bliskog istoka/Sjevere Afrike s možda najvišim životnim standardom u regiji. Zatim su se pojavile Sjedinjene Američke Države i smatrale prikladnim da od svakoga od njih naprave veliku torbu.

Želja da se riješi Gadafija stvarala se godinama; libijski vođa nikad nije bio pouzdan pijun; tada je arapsko proljeće pružilo izvrsnu priliku i pokriće. Zašto? Odaberite sljedeće:

– Gadafijevi planovi da libijsku trgovinu u Africi vodi sirovinama i naftom u novoj valuti, zlatnom afričkom dinaru, što je promjena koja je mogla zadati ozbiljan udarac dominantnom položaju SAD-a u svjetskom gospodarstvu. (2000. godine Sadam Husein je najavio da će se iračkom naftom trgovati u eurima, a ne u dolarima; uslijedile su sankcije i invazija.) [Za daljnju raspravu vidi ovdje.]

– Mjesto zemlje domaćina za Africom, američko zapovjedništvo za Afriku, jedno od šest regionalnih zapovjedništava na koje je Pentagon podijelio svijet. Mnoge afričke zemlje kojima se traži da budu domaćini odbile su, ponekad relativno snažno. Africom trenutno ima sjedište u Stuttgartu, Njemačka.

Prema službeniku State Departmenta: “Imamo veliki problem s imidžom tamo dolje. … Javno mnijenje je stvarno protiv ulaska u krevet sa SAD-om. Oni jednostavno ne vjeruju SAD-u.”⁵

– Američka vojna baza koja će zamijeniti onu koju je zatvorio Gadafi nakon što je preuzeo vlast 1969. U Africi postoji samo jedna takva baza, u Džibutiju. Očekujte jedan u Libiji nakon što se prašina slegne. Možda će se nalaziti u blizini američkih naftnih bušotina. Ili će možda narodu Libije dati izbor, američka baza ili NATO baza.

– Još jedan primjer NATO-a koji očajnički želi pronaći a raison d'être za svoje postojanje od kraja Hladnog rata i Varšavskog pakta.

– Gadafijeva uloga u stvaranju Afričke unije. Korporacijski šefovi nikada ne vole kad njihovi nadničari osnuju sindikat.

Libijski vođa također je podržao Sjedinjene Afričke Države jer zna da će Afrika od 54 neovisne države i dalje biti otimana jedna po jedna i zlostavljana i iskorištavana od strane članova Trijumvirata. Gadafi je štoviše zahtijevao veću moć za manje zemlje u Ujedinjenim narodima.

– Tvrdnja Gadafijevog sina Saifa el Islama da je Libija pomogla u financiranju predizborne kampanje Nicolasa Sarkozyja [Čuvar (London), 16. ožujka 2011.] mogao poniziti francuskog predsjednika i objasniti njegovu opsjednutost i žurbu u želji da ga se vidi kao igra glavnu ulogu u provedbi “zone zabrane leta” i drugih mjera protiv Gadafija.

Čimbenik koji je tome doprinio možda je bila činjenica da je Francuska oslabljena u svojim bivšim kolonijama i neokolonijama u Africi i na Bliskom istoku, dijelom zbog Gadafijeva utjecaja.

– Gadafi je bio izvanredan pristaša palestinske stvari i kritičar izraelske politike; i povremeno je druge afričke i arapske zemlje, kao i Zapad, optuživao za neslaganje s njegovom politikom ili retorikom; još jedan razlog više za njegov nedostatak popularnosti među svjetskim vođama svih vrsta.

– U siječnju 2009. Gadafi je dao do znanja da razmatra nacionalizaciju stranih naftnih kompanija u Libiji. [Reuters21. siječnja 2009.]

Također ima još jedan adut za pregovaranje: mogućnost korištenja ruskih, kineskih i indijskih naftnih kompanija. Tijekom trenutnog razdoblja neprijateljstava, pozvao je te zemlje da nadoknade izgubljenu proizvodnju. Ali takvi scenariji sada se neće dogoditi.

Trijumvirat će umjesto toga nastojati privatizirati Nacionalnu naftnu korporaciju, prenoseći naftno bogatstvo Libije u strane ruke.

– Američki imperij uznemiren je svakom prijetnjom njegovoj hegemoniji. U sadašnjem povijesnom razdoblju carstvo se uglavnom bavi Rusijom i Kinom. Kina ima opsežna energetska ulaganja i građevinska ulaganja u Libiji i drugdje u Africi.

Prosječan Amerikanac to niti zna niti ga je briga za to. Prosječnom američkom imperijalistu je jako stalo, ako ni zbog čega drugog, ono u ovo vrijeme sve većih zahtjeva za smanjenjem vojnog proračuna od vitalne je važnosti da se moćni "neprijatelji" imenuju i održe.

– Za još više razloga pogledajte članak “Zašto promjena režima u Libiji?” Ismael Hossein-zadeh, i američke diplomatske depeše koje je objavio Wikileaks, referenca Wikileaksa 07TRIPOLI967 11-15-07 (uključuje pritužbu na libijski "resursni nacionalizam")

William Blum je autor Ubijanje nade: intervencije američke vojske i CIA-e od Drugog svjetskog rata; Rogue State: Vodič kroz jedinu svjetsku supersilu; Disident zapadnog bloka: memoari hladnog rata; Oslobađanje svijeta do smrti: Eseji o američkom carstvu. Dijelovi knjiga mogu se čitati i kupiti potpisani primjerci na www.killinghope.org. Ovaj je članak izvorno objavljen u Blumovom Anti-Empire Reportu.