Sumnjive optužbe u slučaju ubojstva Haririja

Čini se da standardi dokazivanja koje koriste međunarodni sudovi za optuživanje ljudi za zločine ovise o tome hoće li zapad ti je naklonjen ili ne. Novi primjer je slučaj Hariri u kojem su četiri člana Hezbollaha optužena na temelju bizarne spekulativne analize mobitela, piše Gareth Porter za Inter Press Service.

Gareth Porter

Optužnica protiv četvorice muškaraca povezanih s Hezbollahom u ubojstvu libanonskog premijera Rafika Haririja 2005. godine, koju je objavio Posebni sud za Libanon 17. kolovoza, upitna je ne zato što se temelji na "posrednim dokazima", već zato što se ti dokazi temelje na manjkava premisa.

Dokazi ovise o zamršenoj teoriji koja uključuje ono što optužnica naziva "kolokacijom" osobnih mobilnih telefona povezanih s pet različitih mreža za koje se tvrdi da su na neki način povezane sa zavjerom za ubojstvo Haririja.

Optužnica, izvorno podignuta 10. lipnja, kaže da, ako postoji "mnogo slučajeva" u kojima je telefon "aktivan na istoj lokaciji, na isti datum i unutar istog vremenskog okvira kao i drugi telefoni", ali telefoni ne kontaktirati jedni s drugima, tada je "razumno zaključiti iz ovih slučajeva da jedna osoba koristi više telefona zajedno."

Na temelju te pretpostavke, optužnica tvrdi da se "osoba u konačnici može identificirati kolokacijom kao korisnik mrežnog telefona."

Na temelju tog obrazloženja, jedan od četvorice optuženih, Salim Jamil Ayyash, navodno je sudjelovao u "crvenoj" mreži telefona koja je aktivirana 5. siječnja 2005., samo su međusobno kontaktirali i prestali s radom dvije minute prije eksplozije. koji je ubio Haririja. Pretpostavlja se da su “crvenu” mrežu koristili oni koji su vršili nadzor, ali i pripremali logistiku za bombardiranje.

Ali Ayyash je također povezan "kolokacijom" sa "zelenom" mrežom koja je pokrenuta u listopadu 2004. i prestala raditi sat vremena prije napada, te "plavom" mrežom koja je bila aktivna između rujna 2004. i rujna 2005.

Čini se da je jedina osnova za povezivanje bilo kojeg od ta dva seta mobilnih telefona s atentatom tvrdnja o čestoj "kolokaciji" Ayyashovog osobnog mobitela s jednim od telefona u tim mrežama i jednim crvenim telefonom.

Ali ideja da je "kolokacija" telefona dokaz jednog vlasnika je logična zabluda. Zanemaruje statističku stvarnost da bi mnoštvo mobilnih telefona često bilo locirano s bilo kojim telefonom koji je vršio nadzor nad Haririjem u Bejrutu tijekom sat vremena ili više istog dana tijekom tjedana prije atentata.

U području Bejruta od parlamenta do hotela St. George, poznatog kao središnji okrug Bejruta, gdje je navodno "crvena" mreža bila aktivna u vršenju nadzora nad Haririjem, postoji 11 baznih stanica za mobilne telefone, od kojih je svaki imao raspon od 300 metara do 1,250 metara, prema Riadu Bahsounu, istaknutom stručnjaku za libanonski telekomunikacijski sustav.

Bahsoun procjenjuje da je u dometu svakog od tih mobilnih tornjeva između 20,000 i 50,000 mobilnih telefona radilo tijekom tipičnog radnog dana.

S obzirom na taj broj mobilnih telefona koji rade na relativno malom području, velik broj telefona očito bi se registrirao u području mobilnih tornjeva i u istom općem vremenskom okviru – osobito ako se definira kao sat ili više, kao što se čini da je slučaj – kao barem jedan od crvenih mrežnih telefona u više navrata.

U optužnici se ne navodi koliko je puta jedan od Ayyashovih osobnih telefona navodno bio “kolociran” s “crvenim” mrežnim telefonom.

Kako bi se dokazalo da je Ayyash bio zadužen za tim koji je koristio crvene telefone, optužnica daje izuzetno detaljan prikaz Ayyashovog navodnog korištenja crvenih, zelenih i plavih telefona sedam dana u razdoblju između 11. siječnja i 14. veljače, dana kada od atentata.

Ali prema tim informacijama, tijekom posljednjih devet dana u kojima je crvena mreža bila aktivna u nadzoru Haririja, uključujući i sam dan bombaškog napada, Ayyash je bio u telefonskom kontaktu s crvenom i plavom mrežom samo tri dana, što je uzorak koji se pojavljuje u neskladu s ulogom koordinacije cijele radnje koja mu se pripisuje.

Najviša optužena osoba Hezbollaha, Mustafa Amine Badreddine, optužen je za umiješanost samo zato što je navodno imao 59 telefonskih kontakata s Ayyashom u razdoblju od 5. siječnja do 14. veljače.

Ali ti telefonski kontakti pripisuju se dvjema osobama iz Hezbollaha isključivo na temelju zajedničke lokacije njihovih osobnih mobilnih telefona s dva telefona u "zelenoj" mreži u neodređenom broju prilika, a ne na temelju izravnih dokaza da su razgovarali u tim prilikama.

Dokazi iz povjerenstva UN-a koje istražuje ubojstvo Haririja sugeriraju da istražitelji nisu naišli na navodne veze između četiri osobe iz Hezbollaha i različitih telefonskih mreža, već su upotrijebili softver za analizu veza kako bi pronašli neizravne veze između telefona za koje je utvrđeno da pripadaju Hezbollahu i "crvenih" telefoni.”

U svom trećem izvješću, od 26. rujna 2006., tadašnji povjerenik Serge Brammertz rekao je da njegov tim koristi analizu komunikacijskog prometa za "proaktivne i spekulativne" studije.

Brammertz se u svom sljedećem izvješću u prosincu 2006. osvrnuo na potragu za "alternativnom hipotezom" da je motiv za ubojstvo Haririja "kombinacija političkih i sektaških čimbenika". Taj jezik ukazuje na to da je "proaktivna i spekulativna" uporaba analize veza bila za testiranje hipoteze da šiitski Hezbollah stoji iza bombaškog napada.

Ovo nije prvi put da se analiza komunikacijske veze koristi za povezivanje telefona povezanih s određenom grupom ili entitetom s drugim telefonima za koje se pretpostavlja da su bili dio velike bombaške zavjere.

U istrazi terorističkog bombaškog napada na centar židovske zajednice u Buenos Airesu 1994. godine, argentinska obavještajna služba SIDE upotrijebila je analizu telefonskih zapisa kako bi povezala iranskog kulturnog atašea Mohsena Rabbanija s bombaškim napadom, prema bivšem šefu SAD-a. Ured Federalnog istražnog ureda o Hezbollahu, James Bernazzani.

Bernazzani, kojeg je Bijela kuća poslala početkom 1997. da pomogne SIDE-u u istrazi bombaškog napada, rekao je ovom novinaru u intervjuu iz studenog 2006. da je SIDE tvrdio da je niz telefonskih poziva obavljenih između 1. srpnja i 18. srpnja 1994. mobilni telefon u brazilskom pograničnom gradu Foz de Iguazu mora da je napravila “operativna grupa” za bombaški napad.

SIDE je nadalje tvrdio da je poziv na isti broj koji je Rabbani navodno napravio s mobilnog telefona pokazao da je on povezan s planiranjem bombaškog napada.

Bernazzani je tu upotrebu analize veza od strane SIDE-a nazvao "spekulativnom" istom riječju koju je Brammertz upotrijebio da bi opisao korištenje istog alata u istrazi UN-a.

Takvo spekulativno korištenje analize veza "može biti vrlo opasno", rekao je Bernazzani. "Koristeći takvu vrstu analize, mogli biste povezati moj telefon s telefonom [Osame] bin Ladena."

Gareth Porter je istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za politiku nacionalne sigurnosti SAD-a. Meko izdanje njegove najnovije knjige, Opasnosti dominacije: neravnoteža moći i put u rat u Vijetnamu, objavljen je u 2006.