NATO je transformirao mandat Ujedinjenih naroda za “zaštitu civila” u Libiji u izgovor za uklanjanje Moamera Gadafija s vlasti i ubijanje njegovih pristaša, i vojnih i civilnih. Ovaj orvelovski cinizam sada opravdava slamanje grada Sirta, posljednjeg Gadafijevog uporišta, piše bivši britanski veleposlanik Craig Murray.
Napisao Craig Murray
Nema razloga za sumnju da je, iz bilo kojeg razloga, potpora ljudi Sirta Gadafiju iskrena. Manje mi je očito da to znači da zaslužuju da ih se pokori.
Nepovezanost između mandata UN-a "za zaštitu civila" uz olakšavanje pregovora i NATO-ovih stvarnih akcija kao zračnih snaga i specijalnih snaga anti-Gadafijevih snaga je zapanjujuća.
Postoji nešto toliko šokantno u orvelovskom dvostrukom govoru o NATO-u po ovom pitanju da sam ozbiljno užasnut. Patim od te stare vječne nade koja izvire i stoga sam uvijek u stanju razočaranja.
Nadao sam se da je opća populacija u Europi sada toliko obrazovana da će očite otvorene laži biti odbačene. Čak sam se nadao da će neki novinari nastojati razotkriti laži.
Bio sam u krivu, u krivu, u krivu.
“Pobunjenici” aktivno gađaju Sirte teškim topništvom i Staljinovim oruđima; otvoreno prevoze tenkove za napad na Sirte. Ipak, bilo kakvo kretanje tenkova ili topništva od strane stanovništva Sirte donosi trenutnu smrt od NATO-ovog zračnog napada.
Što je točno razlog zašto branitelji Sirte prijete civilima, a topništvo njihovih napadača i sama bombardiranja ne? Očito je ovo besmislica.
Ljudi u ministarstvima vanjskih poslova, NATO-u, BBC-u i drugim medijima dobro su svjesni da je najokrutnija laž i propaganda reći da se napadom na Sirte štite civili. No, sprječava li ih znanje o istini od širenja laži? Ne.
Vrijedno je podsjetiti sve na nešto što nikada nije spomenuto, to UNSCR 1973 koji je uspostavio zonu zabrane leta i mandat za zaštitu civila imao je “cilj olakšati dijalog koji bi doveo do političkih reformi potrebnih za pronalaženje mirnog i održivog rješenja”.
To je u izreci stavak 2. Odluke.
Očigledno je da ljudi u Sirteu imaju drugačiji stav od "pobunjenika" o tome tko bi trebao voditi zemlju. NATO je zapravo članstvo u Gadafijevom političkom taboru proglasio smrtnim prijestupom.
Nema šanse da masovni napad na Sirte "olakšava dijalog". Radije se ubijaju oni koji nemaju mišljenje odobreno od strane NATO-a. To je prava istina. Vrlo je jednostavan.
Nemam vremena za Gadafija. Zapravo sam ga upoznao, i stvarno je lud i opasan. Bilo je aspekata njegove vladavine u smislu društvenog razvoja koji su bili dobri, ali puno više onih koji su bili loši i tiranski.
Ali ako ga NATO napada zato što je diktator, zašto ne napada Dubai, Bahrein, Siriju, Burmu, Zimbabve ili Uzbekistan, da spomenemo nasumično odabrane zemlje kojima se loše upravlja?
“Liberalna intervencija” ne postoji. Ono što mi imamo je suprotno; visoko selektivne neoimperijalne ratove čiji je cilj osigurati politički klijentsku kontrolu nad ključnim fizičkim resursima.
Ratovi ubijaju ljude. Žene i djeca sada umiru u Libiji, što god vam čisti mediji govorili. BBC ima izvijestio bit će potrebno desetljeće da se libijska infrastruktura popravi od ratne štete. To je podcijenjeno. Irak je još desetljećima udaljen od povratka svojih komunalnih usluga u stanje u kojem su se nalazili 2000.
Snažno podržavam revolucije Arapskog proljeća. Ali NATO intervencija ne donosi slobodu, ona donosi destrukciju, degradaciju i trajno porobljavanje neokolonijalnom jarmu.
Od sada će se Libijci poput nas mučiti kako bi obogatili zapadne bankare. To je, očito, za NATO vrijedno pretvaranja Sirta u ruševine.
Craig Murray je bivši britanski veleposlanik i zagovornik ljudskih prava. (Ova se priča izvorno pojavila na www.craigmurray.org.uk)
Ovo je sjajan članak. Volio bih da sam imao snage dati inteligentan komentar. Ali na trenutak sam uništen autorovom lucidnošću i licemjerjem situacije. Zašto netko drugi ne preuzme palicu? Iscrpljen sam.