Napad američkih komandosa u kojem je 2. svibnja ubijen Osama bin Laden izazvao je gnjev u Pakistanu zbog jednostranih američkih vojnih akcija. Ali bilateralne napetosti godinama rastu zbog američkih napada bespilotnim letjelicama na pakistanske ciljeve i sada su dosegle fazu krize, izvještava Gareth Porter za Inter Press Service.
Gareth Porter
Pakistanski civilni i vojni čelnici inzistiraju na učinkovitom vetu na to koje mete pogađaju američki dronovi, prema dobro obaviještenim pakistanskim vojnim izvorima.
Izvori, koji su se sastali s IPS-om pod uvjetom da ne budu identificirani, rekli su da je takvo pravo veta na vođenje rata dronovima središnji element u novom pakistanskom zahtjevu za formalnim sporazumom između vlada o uvjetima pod kojima Sjedinjene Države i Pakistan će surađivati protiv pobunjenika u Pakistanu.
Temeljni sporazum između vlada koji se sada zahtijeva slijedit će, rekli su izvori, detaljniji sporazumi između američkih i pakistanskih vojnih čelnika i obavještajnih agencija.
Novi pakistanski zahtjev za ravnopravnim utjecajem na napade dronovima označava kulminaciju duge evolucije u stavu pakistanske vojske prema ratu dronovima.
U početku podržavajući udare koji su ciljali vođe Al-Qaide, visoki pakistanski vojni čelnici ubrzo su shvatili da rat dronovima nosi ozbiljne rizike za pakistanski rat protiv pakistanskih talibana.
Ključna prekretnica u stavu vojske bila je jednostrana odluka SAD-a da usmjeri rat bespilotnim letjelicama na one pakistanske pobunjenike koji su već odlučili sklopiti mir s pakistanskom vladom i koji su se protivili ratu koji vode Al-Qaeda i pakistanski talibani protiv pakistanske vojske.
Središnjoj obavještajnoj agenciji godinama je bilo dopušteno voditi rat bespilotnim letjelicama gotovo u potpunosti jednostrano, prema bivšim pakistanskim vojnim čelnicima i diplomatima, a pakistanska vojska je tek posljednjih mjeseci skupila političku volju da izazove moć SAD-a da izvede jednostrane napade dronovima .
General Pervez Musharraf dopustio je napade bespilotnim letjelicama od 2004. do 2007. kako bi osigurao političku potporu administracije Georgea W. Busha, nešto što je Musharrafu bilo uskraćeno tijekom administracije Billa Clintona, prema Shamshadu Ahmadu, pakistanskom ministru vanjskih poslova, a potom i veleposlaniku Ujedinjenim narodima od 1997. do 2002.
“Bili su to dani kada smo osjećali da moramo raditi s Amerikancima na Al-Qaidi,” prisjetio se general Asad Durrani, bivši glavni direktor pakistanske Inter Services Intelligence agencije (ISI), u intervjuu za IPS.
Odabir ciljeva "obično su činile SAD jednostrano", rekao je Durrani. Dva pakistanska generala potvrdila su tu tvrdnju u odvojenom intervjuu za IPS.
Musharrafov režim je čak otišao toliko daleko da je osigurao pokriće za napade bespilotnim letjelicama, opetovano tvrdeći nakon napada da su eksplozije izazvale same žrtve koje su izrađivale bombe kućne izrade.
Ali taj pokušaj transparentne prijevare od strane SAD-a i Musharrafa brzo je pao u vodu kada su se napadi bespilotnim letjelicama temeljili na pogrešnim obavještajnim podacima i ubili veliki broj civila, a ne vođe Al-Qaide.
Najgori takav napad bio je napad dronom 30. listopada 2006. na medresu u selu Chenagai u agenciji Bajauer, u kojem su poginule 82 osobe. Musharraf, koji je prvenstveno bio zabrinut kako izbjeći optužbe za suučesništvo u američkim napadima na pakistanske ciljeve, naredio je pakistanskoj vojsci da preuzme potpunu odgovornost za incident.
Glasnogovornik pakistanske vojske tvrdio je da su "potvrđena obavještajna izvješća da se 70 do 80 militanata skriva u medresi koja se koristi kao centar za obuku terorista" i rekao je da je pakistanska vojska ispalila projektile na medresu.
Ali očevici u selu identificirali su američke bespilotne letjelice kao izvor napada i rekli da su sve žrtve jednostavno bili lokalni učenici medrese. Mještani su sastavili potpuni popis imena i dobi svih 80 žrtava, pokazujući da je 25 mrtvih bilo u dobi od sedam do 15 godina, što je objavljeno u lahorskom dnevniku The News International.
Visoki vojni časnici vjerovali su da CIA ima druge razloge za pokretanje napada u Bajauru. Dan prije napada dronom, plemenske starješine u Bajauru održale su javni sastanak kako bi obećale svoju spremnost da se pridržavaju mirovnog sporazuma s vladom, a vlada je oslobodila devet pripadnika plemena, uključujući neke militante.
Bivši šef ISI-ja Durrani podsjetio je da je štrajk "efektivno sabotirao šanse za dogovor" u Bejauru. To je bila "vrlo jasna poruka" CIA-e da više ne ulazi u takve mirovne sporazume, rekao je Durrani za IPS.
Štrajk medrese Bejaur bio je prekretnica za mnoge časnike. “Mnogi od nas su ušli i rekli da je ovo glupo”, prisjetio se Durrani.
Kada je Musharraf bio pod pritiskom da odstupi s mjesta načelnika Glavnog stožera vojske, a zamijenio ga je general Ashfaq Parvez Kayani u studenom 2007., jednostrani karakter CIA-inog rata bespilotnim letjelicama "prilično se nastavio", prema generalu Jehangeru Karamatu, koji je bio veleposlanik u Sjedinjene Države od 2004. do 2006. nakon što je otišao u mirovinu kao načelnik stožera vojske 1998.
CIA-in rat bespilotnim letjelicama postao je sporniji 2008., jer je Busheva administracija koncentrirala napade na one koji su sklopili mir s pakistanskom vladom. Dvije trećine napada bespilotnim letjelicama te godine bile su na ciljeve povezane s Jalaluddinom Haqqanijem i Mullahom Nazeerom, koji su obojica bili uključeni u potporu talibanskim snagama u Afganistanu, ali koji su se protivili napadima na pakistansku vladu.
Ciljanje na Haqqanijevu mrežu i njegove saveznike predstavljalo je ozbiljne rizike za Pakistan. Dok se pakistanska vojska borila u Južnom Vaziristanu, imala je svoju logističku bazu u području koje je kontrolirala skupina Haqqani i mogla je računati na sigurnost te baze.
U međuvremenu, ISI je dao CIA-i točne informacije o lokaciji vođe anti-pakistanskih talibana Baitullaha Mehsuda u četiri navrata, ali SAD ga nisu uspjele naciljati, prema kolumni umirovljenog pakistanskog generala Shaukata Qadira iz svibnja 2009. godine.
Godine 2009. više napada bespilotnim letjelicama – gotovo 40 posto od ukupnog broja – bilo je usredotočeno na talibane pod Mehsudom, a sam Mehsud je ubijen, što je umirilo pakistansku vojsku.
Ali taj učinak nije dugo trajao. Godine 2010. samo su tri napada bila usmjerena na Mehsudovu antipakistansku talibansku organizaciju, dok je više od polovice napada bilo protiv Hafiza Gula Bahadura, Haqqanijevog saveznika koji je u rujnu 2006. potpisao sporazum s pakistanskom vladom da neće pružati utočište nikome. antipakistanski militanti.
Administracija Baracka Obame donijela je namjernu odluku sredinom 2010. da joj nije stalo hoće li ciljanje na mrežu Haqqani i druge propakistanske talibanske skupine uznemiriti Pakistance, kako je izvijestio Wall Street Journal 23. listopada 2010.
Ali dva su događaja natjerala zapovjednika pakistanske vojske Kayanija da zatraži temeljnu promjenu američke politike prema ratu bespilotnim letjelicama.
Prvo je bilo uhićenje operativca CIA-e Raymonda Davisa pod optužbom da je u siječnju hladnokrvno ubio dvojicu Pakistanaca, nakon čega je uslijedio intenzivan pritisak SAD-a za njegovo oslobađanje.
Drugi je bio napad bespilotnom letjelicom 17. ožujka, samo jedan dan nakon što je Davis pušten, za koji se prvotno izvjestilo da je bio napad na skup dužnosnika mreže Haqqani.
Ispostavilo se da je napad dronom ubio desetke plemenskih i podplemenskih starješina koji su se okupili iz cijelog Sjevernog Vaziristana kako bi razgovarali o ekonomskom pitanju.
Bivši američki dužnosnik priznao je da je napad izveden jer je CIA bila "ljuta" zbog činjenice da je Davis držan u zatvoru sedam tjedana. "To je bila odmazda za Davisa", rekao je dužnosnik, prema priči Associated Pressa od 2. kolovoza.
Taj je napad pomogao ohrabriti pakistansko vojno vodstvo. Šef ISI-ja Shuja Pasha to je shvatio kao šamar, jer je osobno intervenirao da se Davis izvuče iz zatvora. Kayani je šokirao Amerikance objavivši prvu osudu napada dronovima od strane zapovjednika vojske.
Kad je Pasha otišao u Washington u travnju, sa sobom je ponio prvi službeni pakistanski zahtjev za jednakim utjecajem na odluke o napadima dronovima.
Gareth Porter je istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za politiku nacionalne sigurnosti SAD-a. Meko izdanje njegove najnovije knjige, Opasnosti dominacije: neravnoteža moći i put u rat u Vijetnamu, objavljen je u 2006.