Izrael i njegovi podupiratelji su u političkoj ofenzivi protiv kritičara koji vrše nenasilni pritisak na vladu Likuda Benjamina Netanyahua da se pozabavi legitimnim potrebama Palestinaca i prizna ljudska prava za sve ljude koji žive u Izraelu/Palestini. Izraelski branitelji poistovjećuju ovo "delegitimiziranje" Izraela s antisemitizmom, ali Lawrence Davidson se ne slaže.
Autor Lawrence Davidson
Lipnja 30, 2011
23. lipnja MJ Rosenberg objavio je članak u Huffington Postu pod naslovom “Netanyahu je taj koji 'delegitimizira' Izrael,” pozivajući se na izraz koji, prema Izraelovim novine Haaretz, postala je "pomotna riječ u svijetu proizraelskog aktivizma".
Rosenberg pokušava vratiti koncept cionistima tvrdeći da su njihovi vlastiti postupci ti koji zapravo nagrizaju legitimitet Izraela. On je u pravu, ali ima još toga za reći o ovoj temi. Prvo, dodatna pozadina:
Godine 2010. cionisti su odlučili da će pokušati razdvojiti ono što su smatrali svojom opozicijom definiranjem različitih kategorija kritike Izraela. Oni koji su kritični samo prema pojedinostima, ovoj ili onoj izraelskoj politici ili taktici, stavljeni su u kategoriju prihvatljivih kritičara.
Istaknuo bih da je to bio veliki ustupak s njihove strane jer, ako se sjetite desetak godina unazad, pretpostavljalo se da je svaka javna kritika Izraela inspirirana "antisemitizmom". U svakom slučaju, ta je optužba sada sužena na one koji su svrstani u drugu kategoriju, "delegitimizatore".
To su oni koji su, navodno, kritični na način da dovode u pitanje pravo Izraela na postojanje kao židovske države. Prema cionistima, ovaj delegitimizirajući pristup je, da tako kažemo, izvan okvira, ili kako kaže američki cionistički vođa William Daroff rečeno, "kancerogena izraslina".
Cionisti su se jako namučili kako bi ovaj proces kategorizacije izgledao dobro promišljen i istražen. U ožujku 2010. sa sjedištem u Tel Avivu Institut Reut izdao je izvješće na 92 stranice koje delegitimizirajuću kritiku definira kao onu koja "pokazuje očigledne dvostruke standarde, izdvaja Izrael, negira njegovo pravo na postojanje kao utjelovljenje samoodređenja židovskog naroda ili demonizira državu".
U svom članku Huffington Posta, Rosenberg kaže da je ovaj pokušaj od strane cionista gambit “da se promijeni tema s postojanja okupacije na postojanje Izraela. … Zato se premijer Netanyahu rutinski poziva na izraelsko 'pravo na samoobranu' svaki put kada pokušava objasniti neki izraelski napad na Palestince. …
“Ako je cijela izraelsko-palestinska rasprava o pravu Izraela da se brani, Izrael pobjeđuje u argumentu. Ali ako se radi o okupaciji, što je zapravo ono oko čega se sukob vodi od 1993. kada je PLO priznao Izrael, on gubi.”
Zaključuje: "Izrael [nije] izoliran zato što je židovska država i stoga nelegitiman, već zbog načina na koji postupa s Palestincima."
Rosenberg je svakako u pravu. Međutim, može se izvući općenitija i problematičnija poruka iz cionističkog pojma onih koji delegitimiziraju. Ovaj osnovniji uvid ide ovako:
–Razlika koju su cionisti povukli između prihvatljive i neprihvatljive kritike funkcionira samo ako se pretpostavi da politika i taktika izraelske države vodi, s jedne strane, širenju na okupirane teritorije, a s druge, segregaciji svojih ne -Židovske manjine, nisu strukturalan.
Ili, drugim riječima, da izraelska imperijalna i diskriminirajuća politika nije funkcija etno/religijsko određenje države. Ali što se događa ako izraelska taktika i politika nisu samo oportunističke, nego doista strukturne? Što ako ponašanje vlade proizlazi iz same prirode zemlje dizajnirane prije svega za određenu skupinu?
Ako je to slučaj, ne možete odvojiti kritiku ove ili one politike od kritike samog karaktera izraelskog političkog poretka. Politike i državna ideologija su jedan komad.
Imajte na umu da ne izdvajam Izrael u tom smislu (iako, kao što ćemo vidjeti, izdvajam ga na druge načine). Zapravo, ne bi bilo važno je li Izrael (ili bilo koja druga zemlja) bila židovska, katolička, protestantska, muslimanska, bijela, crna ili stvorena od strane i za male zelene ljude s Marsa. Ako postoji država:
a) osmišljen je da prije svega služi jednoj specifičnoj skupini dok
b) ima u svojoj sredini manjine koje sustavno razdvaja
c) ili strukturira svoje zakone na diskriminirajući način i/ili namjerno obrazuje svoje građane da djeluju na diskriminirajući način
d) onda se sa stajališta civiliziranih, modernih demokratskih načela, s pravom može dovesti u pitanje ne samo njezina taktika i politika, nego i legitimnost društvene/političke strukture koja ih stvara.
To je tako bez obzira je li zemlja ekspanzionistička ili ne. Drugim riječima, da se Izrael nikada nije pomaknuo izvan svojih granica iz 1967. i da nikada nije uspostavio svoj jadni kolonijalni režim na okupiranim teritorijima, još uvijek bi postojao problem zbog načina na koji tretira izraelske Arape.
Ovdje bih Rosenbergov argument napravio korak dalje. Nije samo okupacija, cionizam kao vodeća društveno-politička ideologija je nelegitiman.
– S obzirom na ideološko inzistiranje da Izrael mora biti “židovska” država, kako se raspravljati protiv cionističkog Izraela, a da se ne otvori optužbama za antisemitizam?
Najbolji način da to učinite je generalizirati Rosenbergov argument zauzimanjem općeg stava da sve vlade koji koriste svoje zakone kako bi diskriminirali manjinske skupine sami sebe delegitimiziraju.
U slučaju cionističkog Izraela (koji, trebamo imati na umu, ne predstavlja sve Židove) samo prestanak imperijalističkog ponašanja može biti nužan, ali to nije dovoljan korektiv. Izrael mora prestati strukturirati svoje zakone i društveno ponašanje na diskriminirajući način i za to se mora riješiti svoje sadašnje cionističke vladajuće ideologije.
Ako Izrael to želi biti i židovska i legitimna, civilizirana, moderna demokratska država, mora pronaći nediskriminirajući način za to. Sve dok je cionistička država, stalno će se dičiti svojom petardom.
– Izvan granica Izraela, cionistički politički i medijski napori da se svjetsko mnijenje uvjeri da se moraju smatrati legitimnima i da im se mora dopustiti da djeluju na diskriminirajući način su ono što je posebno korumpirajuće.
Kako bismo ovo objasnili, pozabavimo se cionističkom optužbom da deligitimizeri "izdvajaju Izrael" koristeći "očigledne dvostruke standarde".
Ova je tvrdnja postala toliko uobičajena da kada se netko odvaži na javni forum kako bi raspravljali o izraelskom ponašanju, gotovo je siguran da će odgovoriti na sljedeće pitanje: Zašto izdvajate Izrael? Što kažete na sve one druge zemlje koje rade užasne stvari ljudima? A da Rusi pokolju Čečene? Što kažete na to da Kinezi počine kulturni genocid nad Tibetom? Što je s Darfurom?
Ako razmislite o tome, pitanje je nesretno sa stajališta onih koji pitaju jer, implicitno (ali točno), stavlja Izrael u istu kategoriju kao i svi ovi drugi loši momci, a to svakako nije ono što postavljač pitanja namjerava . U svakom slučaju, postoji spreman odgovor na pitanje i glasi ovako:
Činjenica da se cionistički utjecaj širi daleko izvan područja izraelske dominacije i koji je dugo utjecao na mnoge institucije zapadnih vlada, a posebno one u Sjedinjenim Državama, čini imperativom da se izraelsko opresivno ponašanje izdvojen kao predmet visokog prioriteta među mnogim drugim opresivnim režimima koji mogu biti kandidati za oštru kritiku, pa čak i bojkot.
Drugim riječima, za razliku od kineske, ruske i drugih takvih vlada, Izraelci i njihovi pristaše izravno utječu, na korumpirajući način, na kreatore politike zapadnih demokracija i to te vlade često čini suučesnicima u izraelskoj zlouporabi politici.
Budući da je tako, izdvajanje Izraela nije licemjerje, već nužnost. William Daroff, gore spomenuti cionistički vođa koji se pojavljuje u potrazi za "kanceroznim izraslinama", mogao bi pronaći ovu patologiju u stalnoj koruptivnoj prirodi utjecaja njegove vlastite organizacije.
Sa stajališta intelektualne rasprave, nije teško poraziti cionističke argumente. Godinama to radim iu pisanom obliku iu javnim forumima. Skromno priznajem da (gdje se nisu pretvorili u bedlam) nikada nisam izgubio nijedan od ovih susreta.
Međutim, međunarodni poslovi i sudbine naroda obično se ne rješavaju intelektualnim raspravama. Niti su, nažalost, često riješeni međunarodnim pravom. Povijesno gledano, oni se rješavaju političkim spletkama i zakulisnim lobiranjem (na kojoj razini djeluje cionistički utjecaj) i/ili brutalnom silom.
Postoji li način da se zaobiđe ova povijesna prepreka? Mislim da da.
Postoji rastući, svjetski pokret civilnog društva koji traži izolaciju Izraela na svim razinama. Ovo je ista strategija koja je donijela promjene aparthejdu u Južnoj Africi. I, za rast ovog pokreta, intelektualna rasprava je vrlo korisna i važna.
Nije slučajno što cionisti ističu one koji zagovaraju bojkot, oduzimanje i sankcije (BDS) protiv Izraela kao neprijatelje broj jedan u svojoj kategoriji onih koji delegitimiziraju. Mislim da znaju, ili barem osjećaju, da je BDS pokret najbolja dugoročna strategija za one koji žele prisiliti Izrael da se oslobodi onoga što ga čini doista nelegitimnim njegove cionističke ideologije.
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.