Kao i većina američkih novinskih medija, Washingtonski tisak voli dobar odmak od stvarnih problema s kojima se zemlja suočava, kao što je suočavanje s novim istraživanjima koja potvrđuju da se Sjedinjene Države dijele na zemlju s malo imanja i zemlju s mnogo nots, kriza kojom se Michael Winship bavi u ovom gostujućem eseju.
Autor: Michael Winship
Lipnja 28, 2011
Washington, DC, je Potemkinovo selo od alabastera i mramora, gdje su stalno zaustavljeni i pokvareni pokretni stepenici gradskog sustava podzemne željeznice savršena su metafora za nesposobnost vlade da generira pozitivan, uzlazni pokret.
Ipak, uz sve klevete koje se iz sata u sat prave iza fasade glavnog grada naše zemlje, što su tamošnji mediji razbjesnili prije nekoliko dana? Limunada.
Čini se da je snimatelj TV vijesti uhvatio okružnog inspektora u bogatom predgrađu Washingtona kako pokušava zatvoriti dječji štand s limunadom ispred Congressional Country Cluba tijekom nedavnog US Opena.
I ako to nije bilo dovoljno loše, ošamario je poduzetne ljude — koji su skupljali novac za borbu protiv pedijatrijskog raka — s 500 dolara kazne.
Kao 18. lipnja The Washington Post izviješteno, neko se vrijeme činilo da bi "sveamerički obred prijelaza mogao umjesto toga postati majstorska klasa u vladinom prekoračenju", ali bijes javnosti bio je toliko trenutan i glasan da je kazna brzo opozvana, a mladima je dopušteno ponovno otvoriti sporednu ulicu nekoliko metara dalje.
Ali to nisu bile vaše vrtne sorte, kvartovske mopete, koje prodaju pića iz maminog vrča Tupperware na kartaškom stolu blizu pločnika.
Kao prvo, prema pošta, “Bio je tu šator za hladovinu, pet plastičnih hladnjaka i nekoliko industrijskih čeličnih prepunih leda i limenki Cole i Diet Cole. Za prikupljanje donacija roditelji djece osigurali su i sanduke limunade u bocama na veliko…”
S druge strane, među onima koji pomažu i brane svoje dječake i djevojčice bili su bivši šef Lockheed Martina i Crvenog križa te članovi obitelji Marriott.
"Kad je nešto dobro, zauzmete se za svoja uvjerenja", rekla je Carrie Marriott, supruga nasljednika hotela. “O tome se radi u Americi. Riječ je o slobodnom poduzetništvu. Radi se o preuzimanju ideje, njezinom ostvarenju i uspješnosti.”
Igrom slučaja, već sljedeći dan, pošta izvijestio je da je ukupna naknada porasla u prosjeku za više od 20 posto prošle godine za najbolje plaćene rukovoditelje u području Washingtona.
Među njima i punac gospođe Marriott, J. Willard Marriott, Jr., koji je 2010. zaradio gotovo 10 milijuna dolara. Izvješće je bilo dio novinske istrage o takozvanom "otcjepljenom bogatstvu" među najbogatijima u zemlji.
"Evolucija izvršne veličine - od vrlo udobne do mlaznice - odražava jedan od primarnih razloga što se jaz između onih s najvišim primanjima i svih ostalih povećava", prema Post.
“Godinama su statistike prikazivale sve veću nejednakost u dohotku u Sjedinjenim Državama, koja je dosegla razine neviđene od Velike depresije.
“U 2008., posljednjoj godini za koju su dostupni podaci, na primjer, 0.1 posto onih koji najviše zarađuju uzeo je više od 10 posto osobnog dohotka u Sjedinjenim Državama, uključujući kapitalne dobitke, a 1 posto najvećih uzeo je više od 20 posto…
“Druga nedavna istraživanja, štoviše, pokazuju da su se kompenzacije izvršnih direktora u najvećim nacionalnim tvrtkama otprilike učetverostručile u realnom iznosu od 1970-ih, čak iako su plaće u 90 posto Amerike zastale.”
Razlozi? “Branitelji plaća rukovoditelja tvrde, između ostalog, da je sve veća naknada zaslužena jer su tvrtke danas veće. Štoviše, kaže ova grupa, danas se više paketa temelji na dionicama i opcijama, koje se više plaćaju kada je izvršni direktor uspješan.
“Kritičari, s druge strane, tvrde da su plaće rukovoditelja skočile jer su korporativni odbori jednostavno bili previše velikodušni, ili šire, jer je pohlepa postala društveno prihvatljivija.”
Ogromnost ovog povećanja naknada izvršnim direktorima pojačana je novom studijom koja ispituje zamjenske izjave i financijske dokumente kompanija koje čine indeks Standard & Poor's 500 dionica.
Izdala ga je neovisna istraživačka tvrtka RG Associates pod nazivom “S. & P. 500 Executive Pay: Bigger Than… Whatever You Think It is”, izvješće otkriva da je među 483 tvrtke koje su uspjeli analizirati, plaća 2,591 rukovoditelja porasla za 13.9 posto u 2010. godini.
Ukupno, prije oporezivanja: 14.3 milijarde dolara, gotovo jednako BDP-u Tadžikistana, stanovništvo: više od sedam milijuna.
U 158 tvrtki odgovornima je plaćeno više nego što je izdvojeno za vanjske naknade za reviziju. A 32 od njih platilo je više plaća nego što je plaćeno poreza na dobit.
Kako se pokazalo, ovo nije isključivo američki fenomen.
Unatoč tekućoj međunarodnoj financijskoj nevolji, britanske novine Čuvar primjećuje da su: “Najbogatiji na svijetu sada nadoknadili gubitke koje su pretrpjeli nakon bankarske krize 2008. godine. Bogatiji su nego ikada, a ima ih više - gotovo 11 milijuna - nego prije recesije.
Godišnje izvješće o bogatstvu Merrill Lyncha i Capgeminija otkriva da je imovina tih takozvanih "pojedinaca visoke neto vrijednosti" dosegla 42.7 trilijuna dolara u 2010., što je porast od gotovo deset posto u odnosu na prethodnu godinu u vrijeme kada je, kao Čuvar promatrano, “proračune štednje provodile su mnoge vlade u razvijenom svijetu.”
Više od polovice najbogatijih na svijetu živi u Japanu, Njemačkoj i ovdje u Sjedinjenim Državama.
Godišnje istraživanje “Executive Excess” progresivnog Instituta za političke studije prošlog rujna pokazalo je da je u sedamdesetima samo nekolicina vrhunskih američkih rukovoditelja zarađivala više od 30 puta više od zarade svojih radnika.
Godine 2009., “izvršni direktori velikih američkih korporacija imali su prosječnu plaću 263 puta veću od prosječne naknade američkih radnika.”
I a USA Today analiza ranije ove godine otkrila je da dok je prosječna plaća glavnog direktora prošle godine skočila za 27 posto, radnicima u privatnoj industriji plaće su porasle za samo 2.1 posto.
Dakle, kako mnoge od tih korporacija rješavaju ovu veliku nejednakost? Pokušavajući to prikriti.
Prošlogodišnji Dodd-Frank zakon o financijskoj reformi zahtijeva od javnih dionica da prijave medijan ukupne godišnje naknade za radnike, ukupnu naknadu izvršnog direktora i omjer između ta dva.
Veliki poduzetnici glasno su lobirali protiv zahtjeva za izvješćivanjem, au srijedu je Odbor za financijske usluge Predstavničkog doma glasovao s 33 prema 21 da ga ukine.
Prijedlog zakona za ukidanje sponzorira nova kongresnica Nan Hayworth, R-New York, u čijoj se službenoj biografiji navodi "smanjenje regulatornog opterećenja poduzeća" kao jedan od njezinih glavnih prioriteta.
Među njezinim vodećim suradnicima u kampanji 2010.: Vestar Capital Partners, Vestar Capital Partners, stručnjaci za otkup duga, Elliott Management i div financijskih usluga Credit Suisse. O klubu za rast protiv oporezivanja da i ne govorimo.
Ernest Hemingway je tvrdio da je, kada mu je F. Scott Fitzgerald jednom rekao: "Bogati se razlikuju od tebe i mene," lukavo odgovorio: "Da, oni imaju više novca."
Bila to istina ili ne, Hemingway u priči je pogriješio. Bogati ne samo da imaju više novca, oni imaju više moći, više utjecaja - i više za skrivanje.
Michael Winship je viši pisac u Demosu, predsjednik Udruženja pisaca Amerike, Istoka i bivši stariji pisac “Bill Moyers Journal” na PBS-u.
Očito su “bogati” zaboravili gđu. Giljotina i Francuska revolucija. Otplate su pakao.