Ekskluzivno: Bivši analitičar CIA-e Ray McGovern pridružio se drugim humanitarcima u maloj flotili koja je odlučila ploviti od Atene do Gaze u izazovu izraelskom embargu nad 1.5 milijuna Palestinaca zarobljenih na tom uskom pojasu zemlje. Čekajući odlazak, McGovern razmišlja o silama prošlosti i sadašnjosti koje su ga dovele do odluke.
Napisao Ray McGovern
Lipnja 28, 2011
Razmišljajući dalje ovdje u Ateni o tome kako je došlo do toga da sam se pridružio putnicima na “Odvažnosti nade” i zašto tako snažno osjećam ugnjetavanje u Gazi, sinulo me da moji irski geni (kao i moja teologija) mogu igrati ulogu.
Tijekom krumpirove gladi sredinom 19. stoljeća, kada su izgladnjeli Irci bili tretirani na sličan način kao danas sa stanovnicima Gaze, koliko su moji preci morali željeti neki znak da je nekome u inozemstvu zaista stalo do njih.
Zar nitko nije znao kako su Irci namjerno ostavljeni da umru od gladi, dok su Englezi ubijali izvozom irskog mesa i proizvoda? Zar nikoga nije bilo briga?
Koliko im je bila potrebna potpora, makar i moralna? Koliko je malo njih imalo novca da otplovi iz Queenstowna (Kobh) ili Belfasta u nadi da će živjeti, a možda čak i dobro živjeti, u Americi?
Kako su sigurno čeznuli vidjeti jedra s drugačijim pravopisom ili zastave naroda predanog pravdi kako plove kako bi pokazali iscrpljenim Ircima da je nekome iz inozemstva stalo do njihove nevolje. Tada je nedostajao bilo kakav smisleni izraz međunarodne solidarnosti.
Stoljeće i pol kasnije, izraelski dužnosnici zapravo su se hvalili kako su "Stavljali stanovnike Gaze na strogu dijetu" - drugim riječima, osudili ih na egzistenciju koja živi jedva iznad točke na kojoj bi gladovali i možda izložili Izrael optužbama za etničko čišćenje izgladnjivanjem. Ali ovakav stav ne smije opstati danas u Gazi.
Pismonoše
Srećom, četvorica mojih pradjedova preživjela su irsku glad. I oba moja djeda - kao i moje bake - imali su smjelosti nadati se, da tako kažem, otići iz Irske u Ameriku. Moji djedovi su našli posao u američkoj pošti - obojica.
Otac moje majke, Lawrence Gough, s vremenom je postao nadzornik u jednoj od podružnica u Bronxu. Otac moga oca, Philip McGovern, postao je ponosni raznosač pisama u središnjoj četvrti Bronxa u kojoj smo se na kraju rodili moj otac, mojih petero braće i sestara i ja - i gdje sam proveo svoje prve 22 godine.
Phil McGovern, pismonoša. Palo mi je na um da, noseći pisma potpore u Gazu, pokušavam biti vjeran ne samo tradiciji vjere s neizbježnim mandatom da “Činimo pravdu”, već i tradiciji pošte i pismonoše koju sam naslijedio od mojih djedova.
Kao što naši irski rođaci vole reći: "Da, vjerujem."
Moja se teologija može sažeti riječima Deana Brackleya, SJ, sada u El Salvadoru:
“Sve ovisi o tome tko mislite da je Bog i kako se Bog osjeća kada se mali ljudi guraju okolo.”
Ray McGovern radi s Tell the Word, izdavačkim ogrankom ekumenske Crkve Spasitelja u središtu Washingtona. Služio je kao vojni časnik i obavještajni analitičar 30 godina, te je suosnivač Veteran Intelligence Professionals for Sanity (VIPS).
Hvala vam. Previše istinito