Sjedinjene Države nastavljaju prema usporenim porazima u ratovima Georgea W. Busha u Afganistanu i Iraku, pri čemu Barack Obama traži, u biti, "pristojan interval" kako se gubici ne bi pripisali njemu i demokratima. Ali Lawrence Davidson pita što će Amerikancima biti potrebno da konačno počnu punu ponovnu procjenu neuspjelih stranih strategija.
Autor Lawrence Davidson
Lipnja 25, 2011
U prosincu 2009. predsjednik Barack Obama obvezao SAD na "afganistanski val," dodjeljivanje dodatnih 30,000 vojnika za predviđenih 18 mjeseci kako bi se postigli specifični "usko definirani" ciljevi, među kojima je glavni "ometanje, demontiranje i poraz (Al-Qaide) i njezinih ekstremističkih saveznika."
Dana 22. lipnja, predsjednik je izvijestio da je ova misija izvršena i da se "plima rata povlači." Time je najavio povlačenje nekih 33,000 trupe od sada do kraja 2012.
Nimalo slučajno, a Anketa centra Pew upravo je izašao rekavši da je 56 posto Amerikanaca muka i umorno od afganistanskog rata. Naravno, čak i uz najavljeno povlačenje, oko 68,000 američkih vojnika ostat će u Afganistanu do, prema Obaminom rasporedu, kraja 2014. Tada će rat u Afganistanu biti priveden “odgovornom kraju”.
Korištenje električnih romobila ističe republikanski odgovori na Obaminu najavu varirao. Neki republikanci, poput predsjedničkog kandidata Mitta Romneya, slijedeći nagovještaj iz iste ankete koja je bez sumnje ohrabrila predsjednikovu odluku, kažu da su za brzo povlačenje.
Međutim, drugi poput zastupnika Mikea Rogersa, predsjednika Odbora za obavještajne poslove Predstavničkog doma, protive se Obaminom rasporedu, tvrdeći da se Obama igra politike manipulirajući brojem trupa. Ovi višestruki odgovori znače da što god se dogodi republikanci uvijek mogu reći "rekli smo vam".
Korištenje električnih romobila ističe američki vojni zapovjednici u Afganistanu nisu sretni zbog povlačenja. Tvrde da povlačenje pojačanih trupa u ovom trenutku potkopava "konsolidaciju krhkih uspjeha" postignutih u Helmandu i drugim pokrajinama u kojima su talibani imali uporišta
Ovo je vjerojatno točno, ali se temelji na pretpostavci da bi "dobici" mogli biti nešto više od "krhkog".
S druge strane, Afganistanski zapovjednici, kao što je general Mohammad Zahir Azimi iz afganistanskog ministarstva obrane, izjavio je da će vojska njegove zemlje “popuniti prazninu” koju su stvorili Amerikanci koji se povlače. “Spremni smo”, rekao je, iako je vjerojatno jednako naivan kao i njegovi američki kolege.
Sve ovo ima nestvaran zvuk za one koji stvarno poznaju modernu povijest Afganistana. Ta povijest, pravilno sagledana, čini cijelu američku avanturu u toj zemlji problematičnom.
U nedavnom intervjuu s Amy Goodman u njezinoj emisiji Demokracija odmah!, Učenjak za Bliski istok Juan Cole izjavio je da "američki čelnici često jednostavno nisu dobri u povijesti." Napomenuo je da su Britanci u 19th stoljeća imala "desetke tisuća vojnika" u osjetljivim dijelovima Afganistana i nije ih mogla smiriti.
Onda su, naravno, i Rusi podbacili u sličnom pokušaju.
Kakvi su izgledi, rekao je Cole, da “relativno privremene... i male američke ekspedicione snage mogu ući u neke od tih provincija i dugoročno ih oblikovati? Uvijek sam mislio da je to vrlo malo vjerojatno.”
Zaista, bilo je i još uvijek je.
Evo još nekih točaka koje treba uzeti u obzir:
– Što se tiče afganistanske franšize al-Qaede, ona je odavno prestala biti faktor u afganistanskom ratu. Čak i u prosincu 2009., kada je predsjednik Obama najavio svoj "nalet", Procjene američkih obavještajnih službi staviti broj operativaca al-Qaide u Afganistanu na najviše 100.
Stoga, čak i prije smrti Osame bin Ladena, rat u Afganistanu nije bio toliko oko al-Qaide koliko “njenih ekstremističkih saveznika”.
– A tko su ti “saveznici ekstremisti”? Pa oni su talibani. Ali kao što "oni" implicira, talibani nisu jedna jedinstvena skupina. To su mnoge skupine.
Kao što je Cole rekao Amy Goodman, "ono što SAD nazivaju talibanima je četiri ili pet različitih skupina, a oni nisu nužno svi ljudi Mullah Omar." Mula Omar je tip koji je bio glavni u Afganistanu kada su ga Amerikanci napali 2001.
Od samog početka. Američki čelnici imali su tendenciju miješati sve te elemente s al-Qaidom. Zasigurno su ih Bush Jr. ljudi bacili u jednu cjelinu.
Kada je nakon 9. rujna vlada Afganistana na Bushov zahtjev za predaju Bin Ladena odgovorila zahtjevom za dokazima o njegovoj umiješanosti u te užasne napade, Bushiti se nisu niti udostojili odgovoriti. Svi ti ljudi za njih su bili jedno te isto i samo su pokrenuli invaziju.
– Danas nije bitno ko je uz mulu Omera, a ko nije. Sve talibanske frakcije protive se američkoj intervenciji u njihovoj zemlji i sve se protive korumpiranom i često nesposobnom savezniku Amerike, predsjedniku Hamidu Karzaiju, koji sjedi u Kabulu. I znaju da bez prisutnosti američkih borbenih trupa, imaju moć srušiti njegovu vladu.
– U tom pogledu predsjednik Obama također zna da od sada do 2014. Sjedinjene Države ne mogu učiniti vladu u Kabulu dovoljno jakom i dovoljno popularnom da preživi. Obojica nam to govore al-Qaida je sve samo ne poražena i “Nećemo pokušavati učiniti Afganistan savršenim mjestom. Nećemo unedogled kontrolirati njegove ulice niti patrolirati njegovim planinama. To je odgovornost afganistanske vlade.”
Ove suprotstavljene izjave odražavaju još slabašan napor da se odvoji ono što su Amerikanci oduvijek mislili da je ista stvar. Predsjednik sugerira da možemo poraziti al-Qaidu i još uvijek izgubiti Afganistan od talibanskih frakcija. On nam to počinje govoriti jer će tako biti.
– Međutim, Obama će napraviti najbolju predstavu povlačenja koliko god može. On sigurno ne želi vidjeti još jedno povlačenje u vijetnamskom stilu. On želi minimizirati šanse da se demokrate optuži za debakl.
Dakle, bilo da se radi o Iraku ili Afganistanu, njegov cilj je postići "odgovoran kraj". Nakon toga, domoroci će biti krivi ako Irak završi s vladom u savezu s Iranom i/ili ako ponovno padne u sektaški sunitski protiv šijitskih protiv kurdskog građanskog rata.
A nakon 2014. Karzai će biti taj koji će preuzeti krivnju kada Kabul padne pod neki oblik “talibanske” vlade i/ili se vrati u sektaški građanski rat između Paštuna i raznih etničkih manjina u zemlji. Dakle, "odgovoran kraj" zapravo znači ni više ni manje nego uredno povlačenje.
Što bi a stvarno podrazumijeva “odgovorni cilj”? To bi uključivalo smisleno promišljanje predsjednika i Kongresa o američkoj vanjskoj politici u posljednjih 50 godina.
Kad bi razmišljali duboko i objektivno, došli bi do prilično očitog zaključka da - ako nas Vijetnam, Irak i Afganistan mogu ičemu naučiti - to je da postojeća politika koja nas je dovela do takvih katastrofa treba ozbiljno ispitati i preraditi.
Nažalost, nema apsolutno nikakvih znakova da je bilo koji od naših vođa na ovoj krivulji učenja. Streloviti skok predsjednika Obame u močvaru koja je sada Libija pokazuje da je prilično voljan nastaviti oportunističku ratnu politiku svojih prethodnika.
A sramotan prikaz Kongresa koji je slinio izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu prije nekoliko tjedana govori nam da je ta grana vlade zapela u dubokoj i opasnoj kolotečini.
Velik dio ove vizije tunela odražava činjenicu da je vanjska politika samo unutarnja politika u izmijenjenom obliku. Proizlazi iz domaćih političkih i ideoloških stavova koji su sustavni.
Više puta punom brzinom jurimo s litice jer nas guraju straga, a ne vuku sprijeda. A to znači da dok Obama može relativno graciozno izaći iz Iraka i Afganistana, neće biti "odgovornog kraja" katastrofalnih inozemnih avantura.
To će zahtijevati domaći lobiji koji definiraju naše strane “interese”.
Što bi bilo potrebno da se iz temelja promijeni način rada nacije?
Političke stranke, vladina birokracija, ukorijenjeni lobiji i ideološki pogledi velike su i teške stvari. Kreću se kroz vrijeme i prostor pravocrtno (možda je to tradicija) i ne mijenjaju lako smjer kretanja.
Doista, potrebna je moćna sila koja dolazi pod kutom da skrene takve institucije na neki doista novi kurs. Najčešće je tako moćna sila negativna, neka vrsta ozbiljne katastrofe s kojom se SAD tek treba suočiti.
Kao zemlja toliko je zapela na svojim putevima, i toliko puna oholosti i samopravednosti, da je tijekom proteklih nekoliko generacija apsorbirala ponovljene vojne poraze i gotovo bankrotirala, dok još uvijek nije promijenila svoje obrasce odgovora na strana događanja. Pravo je čudo za vidjeti!
John Davies, 17th stoljeća, engleski pjesnik, jednom je primijetio da ljudi malo uče, a mnogo zaboravljaju.
Većina Amerikanaca nije ništa naučila o vanjskim poslovima. Za njih je sve misterij i rado su taj dio svog nacionalnog života prepustili političarima i lobistima koji greške zaboravljaju čim ih počine.
Ovim tempom, Sjedinjene Države neće izaći s praskom. Bit će to samo smrtonosno cviljenje.
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.