Američka vlada konačno je objavila cjelovite dokumente Pentagona koji opisuju kako je američki narod doveden u zabludu u Vijetnamski rat. Deklasifikacija dolazi četiri desetljeća nakon što je veći dio dokumenta procurio Daniel Ellsberg iz Pentagona, koji danas kaže da slične prijevare omogućuju ratove u Afganistanu i drugdje.
Autor Daniel Ellsberg
Lipnja 16, 2011
Korištenje električnih romobila ističe deklasifikacija i internetska objava Ponedjeljak pune originalne verzije Pentagonovih dokumenata – Strogo tajna studija Pentagona od 7,000 stranica američkog odlučivanja u Vijetnamu 1945.-67. – dolazi 40 godina nakon što sam ga dao 19 novina i senatoru Mikeu Gravelu (bez svezaka o pregovorima, koje sam dao samo Odboru za vanjske odnose Senata).
Gravel je unio ono što sam mu dao u Kongresni zapisnik i kasnije to gotovo sve objavio u Beacon Pressu. Zajedno s novinskim izvješćivanjem i izdanjem vladine tiskare (GPO) koje je bilo uvelike redigirano, ali se preklapalo Izdanje Sen. Gravel, većina građe dostupna je javnosti i znanstvenicima od 1971. godine.
(S tomova pregovora skinuta je oznaka tajnosti prije nekoliko godina; Senat, ako ne i Pentagon, trebao ih je objaviti najkasnije do kraja rata 1975.)
Drugim riječima, današnja deklasifikacija cijele studije kasni 36 do 40 godina. Ipak, nažalost, dogodilo se neobično pravodobno da ova studija privuče pažnju i da se upravo sada pojavi na internetu.
To je zato što smo ponovno zaglibili u ratove – posebno u Afganistanu – nevjerojatno slične 30-godišnjem sukobu u Vijetnamu, a nemamo usporedivu dokumentaciju i insajdersku analizu koja bi nam prosvijetlila kako smo dospjeli ovdje i kamo će vjerojatno ići .
Ono što trebamo objaviti ovaj mjesec su Pentagonovi dokumenti Iraka i Afganistana (i Pakistana, Jemena i Libije). Malo je vjerojatno da ćemo ih dobiti; vjerojatno još ne postoje, barem u korisnom obliku ranijih.
Ali izvorne studije o Vijetnamu iznenađujuće nisu loša zamjena, od koje svakako vrijedi učiti.
Da, jezici i etničke pripadnosti koje ne razumijemo razlikuju se na Bliskom istoku od onih u Vijetnamu; klima, teren i vrste zasjeda vrlo su različiti.
Ali kao što objašnjavaju izvještaji u Pentagonovim dokumentima, suočavamo se s istim uzaludnim naporima u Afganistanu da pronađemo i uništimo nacionalističke gerilce ili da ih natjeramo da se prestanu boriti protiv stranih osvajača (sada nas) i korumpiranih, loše motiviranih despota koji dilaju drogu. podrška.
Kao i u Vijetnamu, što više trupa rasporedimo i što više protivnika ubijemo (zajedno s civilima), to se brže nadoknađuju njihovi gubici i više rastu njihovi redovi, budući da je riječ o samoj našoj prisutnosti, našim operacijama i našoj potpori režimu bez legitimitet koji je glavni temelj za njihovo regrutiranje.
Što se tiče Washingtona, izvještaji o stalnim odlukama o eskalaciji u Pentagonovim dokumentima čitaju se kao prošireni prethodnik Knjiga Boba Woodwarda, Obamin rat, o produljenim unutarnjim kontroverzama koje su prethodile predsjednikovim odlukama da utrostruči veličinu naših snaga u Afganistanu.
(I Woodwardova knjiga temelji se na strogo povjerljivim curenjima podataka. Nažalost, oni su izašli nakon što su odluke donesene, i bez popratne dokumentacije: koju još uvijek nije kasno da Woodward ili njegovi izvori daju WikiLeaksu.)
U izvještajima o ratovima u razmaku od 40 godina i pola svijeta, čitamo o istim neodgovornim, sebičnim predsjedničkim i kongresnim ciljevima u produljivanju i eskalaciji sukoba u kojem se ne može pobijediti: naime, o potrebi da nas politički suparnici ne optužuju za slabost, ili s izgubiti rat za koji nekolicina nesavjesnih ili ambicioznih generala glupo tvrdi da se može dobiti.
Stavljajući zajedno kreiranje politike i stvarnost na terenu, vidimo istu mogućnost beskonačnog, krvavog zastoja - osim ako i sve dok, pod pritiskom javnosti, Kongres ne zaprijeti ukidanjem novca (kao 1972.-73.), prisiljavajući izvršnu vlast na dogovoreno povlačenje.
Kako bismo motivirali birače i Kongres da nas izvuku iz ovih predsjedničkih ratova, potrebni su nam Pentagonovi dokumenti ratova na Bliskom istoku sada. Ne 40 godina u budućnosti. Niti nakon još dvije-tri godine daljnjeg opredjeljenja za zastale i neopravdane ratove.
Ipak, malo je vjerojatno da ćemo ih dobiti unutar vremenskog okvira koji je potreban. Prošlogodišnja neovlaštena otkrića WikiLeaksa prva su u 40 godina koja su se približila razmjeru Pentagonovih dokumenata (pa čak i premašila ih u količini i pravodobnosti).
No, nažalost, hrabri izvor ovih tajnih izvješća s terenske razine – vojnik Bradley Manning je jedini optuženi, iako to tek treba dokazati na sudu – nije imao pristup strogo povjerljivim preporukama, procjenama i odlukama na visokoj razini.
Vrlo, vrlo malo onih koji imaju takav pristup voljni su riskirati svoje dopuštenje i karijeru – i sve veću mogućnost (pod predsjednikom Obamom) kaznenog progona – dokumentirajući Kongresu i javnosti čak i politike za koje osobno vjeruju da su katastrofalne i da se pogrešno vode tajan i lagao.
Bio sam jedan – i daleko od toga da sam – s takvim pristupom i takvim pogledima, kao posebni pomoćnik pomoćnika ministra obrane za pitanja međunarodne sigurnosti u Pentagonu 1964.-65. (Moj neposredni šef John T McNaughton, glavni pomoćnik ministra obrane Roberta McNamare za Vijetnam, bio je još jedan; kao dokumentirano u nedavnoj objavi njegova osobnog dnevnika.)
Dugo sam žalio što mi nije ni palo na pamet, u kolovozu 1964., objaviti dokumente u svom sefu u Pentagonu, lažući tvrdnje o “nedvosmislenom, ničim izazvanom” (nestvarni) napad na naše razarače u Tonkinškom zaljevu: prethodnici “dokaza izvan svake sumnje” nepostojećeg oružja za masovno uništenje u Iraku, što je izmanipuliralo Kongres, još jednom, da donese točan pandan od Rezolucija Tonkinškog zaljeva.
Senator Wayne Morse – jedan od dvojice senatora koji su glasali protiv tog neustavnog, nedatiranog bjanko čeka za predsjednički rat 1964. – rekao mi je da sam mu dao te dokaze u to vrijeme (umjesto 1969., kada sam ih konačno dao Odboru za vanjske poslove Senata, u kojem je bio član):
“Rezolucija o Tonkinškom zaljevu nikada ne bi izašla iz odbora; a da je izneseno na govornicu, bilo bi odbijeno.”
To je težak teret za mene koji moram nositi: pogotovo kad pomislim da sam do rujna imao ladicu punu strogo povjerljivih dokumenata (opet, nažalost, objavljenih tek 1971.) koji dokazuju prijevaru Johnsonovih obećanja o "nema šireg rata". ” u svojoj predizbornoj kampanji i njegovu stvarnu odlučnost da eskalira rat koji je privatno i realno smatrao nepobjedivim.
Da sam ja ili jedan od mnoštva drugih dužnosnika koji su imali iste informacije na visokoj razini tada postupili po našoj prisezi – koja nije bila prisega da ćemo se pokoravati predsjedniku, niti da ćemo čuvati tajnu da on krši vlastite obveze pod zakletvom, već samo zakletvu "da će podržavati i braniti Ustav Sjedinjenih Država" - taj se strašni rat mogao u potpunosti izbjeći.
Ali da bismo se nadali takvom učinku, trebali bismo otkriti dokumente kad su bili aktualni, prije eskalacije - ne pet ili sedam, ili čak dvije godine nakon što su sudbonosne obveze bile preuzete.
Lekcija koju treba izvući iz čitanja Pentagonovih dokumenata, znajući sve što je uslijedilo ili je izašlo u godinama nakon toga, je ovo. Onima u Pentagonu, State Departmentu, Bijeloj kući, CIA-i (i njihovim kolegama u Britaniji i drugim zemljama NATO-a) koji imaju sličan pristup meni i predznanje o katastrofalnim eskalacijama u našim ratovima na Bliskom istoku, rekao bih:
Nemoj učiniti moju grešku. Ne čini ono što sam ja učinio. Nemojte čekati da počne novi rat u Iranu, dok više bombi ne padne u Afganistanu, Pakistanu, Libiji, Iraku ili Jemenu. Nemojte čekati da još tisuće ljudi umre prije nego što odete pred tisak i Kongres da im kažete istinu dokumenti koji otkrivaju laži ili zločine ili unutarnje projekcije troškova i opasnosti.
Nemojte čekati 40 godina da se skine oznaka tajnosti, ili sedam godina kao što sam ja čekao da vi ili netko drugi to otkrije.
Osobni rizici su veliki. Ali životi vrijedni rata mogu biti spašeni.
Daniel Ellsberg bio je viši dužnosnik Pentagona tijekom ranih faza Vijetnamskog rata i analitičar u Rand Corp. gdje je radio na tajnoj povijesti Vijetnamskog rata poznatoj kao Pentagonovi dokumenti. Nakon što nije uspio potaknuti interes za povjerljivu povijest unutar Kongresa, Ellsberg je procurio dokumente New York Timesu i drugim novinskim organizacijama koje su potom prkosile Nixonovoj administraciji u objavljivanju priča o tajnoj povijesti 1971. Ellsberg je optužen prema Zakonu o špijunaži, ali slučaj je propao usred otkrića da su predsjednik Richard Nixon i drugi visoki vladini dužnosnici sudjelovali u nezakonitim radnjama, uključujući provalu u ordinaciju psihijatra Ellsberga tražeći informacije kako bi ga diskreditirali. (Ova se priča ranije pojavila na Podržane vijesti za Reader.)