U prosvjedima od Bliskog istoka do američkog Srednjeg zapada, ljudi se suočavaju s pitanjem trebaju li društva biti organizirana za dobrobit široke populacije ili bogatih elita. To pitanje možda najoštrije dolazi do izražaja u prosvjedima koji se šire Europom, uključujući i Španjolsku, izvještava Pablo Ouziel.
Autor: Pablo Ouziel
Lipnja 15, 2011
Dok je “europski usporeni financijski kolaps” kao Majka Jones magazin je to opisao u članku od 6. lipnja nastavlja ubrzano, Španjolska, poput drugih europskih država, nastavlja provoditi antisocijalne/neoliberalne politike usprkos snažnom protivljenju građana.
Prošao je mjesec dana otkako je španjolski pokret “Indignados” (Ogorčeni) nenasilno zauzeo 60 gradskih trgova diljem zemlje, pozivajući na ekonomsku demokraciju, političku pravdu i mir.
Od tada se mnogo toga dogodilo unutar španjolskih granica, a ono što se tamo događa očito se širi Europom, gdje smo svjedoci društvenih pokreta koji postavljaju slične zahtjeve.
Promatrali smo uspon paralelnog pokreta u Portugalu gdje su većinu gradskih trgova također utaborili “Ogorčeni” i gdje je samo nekoliko sati prije općih izbora u zemlji prosvjednike u Lisabonu napala i pretukla policija.
Svjedoci smo kako se te iste noći, u Ateni, u Grčkoj, 80,000 prosvjednika okupilo na glavnom gradskom trgu protiveći se “mjerama štednje” u zemlji, mašući transparentima u znak solidarnosti s “Indignados” iz Španjolske i drugih europskih zemalja.
U Parizu smo vidjeli kako je Bastille nenasilno zauzeta od strane francuskih “Ogorčenih” samo da bi je policija zemlje brzo vratila.
Kamo god pogledate u Europi, čujete iste povike ogorčenja. U nekim zemljama s većim intenzitetom nego u drugima, ali vapaj posvuda postaje sve glasniji, a ono što se može činiti kao usporeni financijski kolaps brzo postaje ubrzana društvena katastrofa.
Konkretno u Španjolskoj, unatoč političkoj eliti koja prikazuje zemlju koja se oporavlja od financijskog kolapsa, svakodnevne stvari ekonomski, politički i socijalno postaju sve gore.
Prosvjedi, iako većinom nenasilni, mogli bi biti na rubu da postanu nasilni ukoliko političke i ekonomske elite ne počnu činiti neke ustupke.
Što se tiče gospodarstva, Španjolska je mjesec lipanj započela komentarima Europske komisije o mogućnosti da će zemlja propustiti svoje ciljeve gospodarskog rasta i proračunskog deficita za ovu godinu. Preporuka Komisije bila je više ekonomske "reforme".
Zatim je izvješće rejting agencije Moody's istaknulo da visoki katalonski deficit utječe na solventnost cijele Španjolske.
Nekoliko dana kasnije, u regiji Castilla-La Mancha, nova administracija desničarske Narodne stranke (PP), prije nego što je uopće preuzela dužnost, proglasila je regiju "potpunim bankrotom".
Zatim je Državni institut za statistiku otkrio da je prodaja nekretnina u Španjolskoj u travnju bila najniža od kada je institut počeo izvještavati 2007. godine.
Očito, ovaj tok negativnih vijesti, zajedno s raspravama koje se vode u Europi u vezi s mogućim neispunjavanjem dugova od strane Grčke, utjecao je na prodaju španjolskih obveznica i pomaknuo zemlju korak bliže spašavanju ili neispunjavanju dužničkih obveza praćenim naknadnim restrukturiranjem duga.
Na političkom planu lipanj je bio jednako intenzivan. Vlada je dekretom odobrila izmjene kolektivnih ugovora nakon neuspjelih pregovora s dva najveća sindikata u zemlji.
Vlada je također odobrila produženje španjolske vojne misije u Libiji na neodređeno vrijeme i najavila stvaranje novog operativnog središta NATO-a za kontrolu španjolskog zračnog prostora i pomoć misijama koordiniranim iz južne Europe.
Na društvenoj fronti, od 1. lipnja, vlada je upozorila da "Ogorčeni" ne mogu još dugo ostati utaboreni na gradskim trgovima.
Španjolski premijer, Jose Luis Rodriguez Zapatero, obratio se zahtjevu "Ogorčenih" za izbornu reformu rekavši im da promjene mogu biti moguće samo uz konsenzus svih političkih stranaka, način da se odgovori bez povinovanja.
Bivši britanski premijer Tony Blair posjetio je Španjolsku sa savjetom da “prosvjednike treba saslušati, ali im ne dopustiti da vladaju”.
Ipak, prema anketi koju su objavile novine El Pais, među španjolskim stanovništvom postoji široka podrška (81 posto) pokretu.
Među pristašama su javni intelektualci, poput Vicenta Navarra, Arcadija Oliverasa i Eduarda Galeana, zajedno s političkim osobama poput Santiaga Carrilla, koji je bio glavni tajnik Španjolske komunističke partije i ključni glas tijekom tranzicije zemlje u demokraciju, i Cayo Lara, koordinatorica treće najveće političke stranke u Španjolskoj, Izquierda Unida.
Čak i RosalÃa Mera, koja je najbogatija žena u Španjolskoj Forbes Magazine, izrazio je javnu podršku “Indignadosima”.
Reagirajući na nedavne događaje, komisije “Indignadosa” iz cijele zemlje sastale su se na madridskom trgu Puerta del Sol kako bi razgovarale o budućnosti pokreta.
Kroz proces narodnog okupljanja, dogovorili su tri ključne radnje:
Prvo, bojkotirati gradske vijećnice nakon što su nove vlade prisegnule nakon nedavnih regionalnih i lokalnih izbora; drugo, da napuste gradske trgove i presele svoju društvenu akciju u gradske četvrti u pokušaju da prošire uključenost pokreta u ostatak građanstva; i treće, nastaviti organizirati prosvjede na određene datume usredotočene na određena pitanja, uključujući čvrstu predanost globalnom prosvjedu “Ogorčenih” 15. listopada.
Prvu nacionalnu koordiniranu inicijativu od spontanog pokreta koji je iznikao 15. svibnja, bojkot gradskih vijećnica, dobro su zastupali “Indignados” diljem Španjolske.
Prosvjednici su blokirali ulaze u gradske vijećnice, penjali se na balkone, sprječavali službene automobile da izađu s parkirališta, ometali investiturne sjednice govorima i pratili političare po gradovima dok su slavili svoje pobjede, vičući im "Sram vas bilo!"
Artur Mas, predsjednik Generalitata (vlada katalonske autonomne regije), bio je prisiljen stići u parlament policijskim helikopterom, jer su tisuće “Ogorčenih” blokirale ulaz u pokušaju da zaustave usvajanje proračuna regije.
Prosvjednici su uzvikivali: "Vi ne predstavljate nas!" Saborska sjednica počela je tako da je u zgradu mogla ući tek polovica zastupnika.
U Valenciji je policija optužila prosvjednike koji su ranili 12 i uhitili pet. Kako bi izbjegao daljnje prosvjede u tom gradu, u kojem nova vlada ima deset članova, uključujući predsjednika koji se suočava s optužbama za korupciju, španjolski potpredsjednik Alfredo Pérez Rubalcaba otkazao je planirani put.
U gradu Madridu policijske palice udarale su prosvjednike. U Salamanci je ozlijeđeno pet "Indignadosa". U Burgosu su uhićena dvojica. U Castellónu su prosvjednici nasilno rastjerani kao iu Vigu i Santiagu de Composteli.
Nakon uhićenja diljem zemlje uslijedile su spontane demonstracije ispred sjedišta policije tražeći hitno puštanje uhićenih. Većina prosvjednika puštena je uz jamčevinu.
Čini se jasnim, kada se dublje pogledaju događaji koji se odvijaju u Španjolskoj, da su ovi prosvjedi pogodili cijelo španjolsko društvo, unatoč činjenici da pokret prakticira oblik nenasilne izravne demokracije koji nije poznat većini Španjolaca , niti što se toga tiče većini građana u demokracijama zapadnog tipa.
Politička, društvena i gospodarska klima u Španjolskoj počinje se oblikovati, barem djelomično, ovim povicima ogorčenja.
Unatoč tome, postoji opasnost da bi nenasilje moglo brzo prerasti u nasilje, osim ako ekonomske i političke elite ne počnu slušati i uključiti se u neki ozbiljan dijalog s "Ogorčenim" umjesto da pošalju policiju da ih napadne.
Španjolski nenasilni prosvjednici nisu Gandhijevi dobro obučeni i disciplinirani nenasilni mirotvorci s mjesecima rigorozne obuke u Gandhijevim ašramima. Riječ je o jednomjesečnom spontanom i raznolikom pokretu koji se tek sada počinje organizirati i postavljati konkretne zahtjeve.
Hoće li “Indignados” postati nasilni ako ih policija nastavi tući ili će se elite u zemlji početi baviti zahtjevima naroda koji se dižu s ulica saznat ćemo tek kako se događaji budu razvijali.
Članci i eseji Pabla Ouziela dostupni su na pabloouziel.com