Tijekom većeg dijela Hladnog rata i tijekom "rata protiv terorizma", Pakistan je manipulirao američkim predsjednicima kao dijelom svoje velike igre jer je Islamska republika zaobilazila američke zakone kako bi izgradila nuklearni arsenal i poduprla neke od najzloglasnijih svjetskih terorista, kako se prisjeća bivši analitičar CIA-e Melvin A. Goodman.
Autor Melvin A. Goodman
Lipnja 14, 2011
Tijekom najgorih dana Hladnog rata, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez naučili su da njihovi klijenti iz trećeg svijeta imaju veliki utjecaj na svoje dobročinitelje.
Sovjeti nisu mogli dobiti pomoć Palestincima u Libanonu bez plaćanja Siriji. Sovjeti su se sve više uplitali u Afriku jer su Kubanci posramili Moskvu i natjerali je na veću potporu Angoli i Etiopiji.
Niz američkih administracija je naučio da Izrael ima više utjecaja na američku politiku nego što bi Washington želio priznati. Sve dok Sjedinjene Države nisu pristale na politiku "jedne Kine", Tajvan je imao previše utjecaja na djelovanje Sjedinjenih Država u istočnoj Aziji.
A u proteklih 60 godina, rep je mahao psom u američko-pakistanskim odnosima.
Američko-pakistanski odnos jedan je od najsloženijih bilateralnih odnosa na svijetu. Od početka Hladnog rata, Sjedinjene Države trebale su potporu vlade u Islamabadu i, kao rezultat toga, ignorirale su pakistansku perfidnost.
Kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih, Sjedinjenim Državama bile su potrebne tajne baze u Pakistanu za izviđačke letove U-2 iznad Sovjetskog Saveza i stoga su zanemarivale pakistanske vojne diktature.
U kasnim 1960-ima i ranim 1970-ima, Sjedinjene Države trebale su logističku potporu za svoje tajno otvaranje prema Kini i previdjele su kršenja ljudskih prava u Pakistanu.
U 1980-ima Pakistan je služio kao kanal za američku pomoć antisovjetskim mudžahedinskim snagama i stoga je ignorirao pakistanski tajni razvoj nuklearnog oružja.
Posljednjih deset godina Sjedinjene Države trebaju Pakistan kao kanal za opskrbu američkih vojnih snaga u Afganistanu, kao i bazu za bespilotne letjelice CIA-e koje se koriste protiv elemenata al-Qaide u Pakistanu. Kao rezultat toga, Bushova i Obamina administracija ignorirale su pakistansku potporu državnom terorizmu.
Nespremnost SAD-a da izazove pakistanske nuklearne ambicije omogućila je širenje nuklearne tehnologije u trećem svijetu.
CIA je još 1979. saznala da Pakistan upravlja tajnim pogonom za proizvodnju urana. Predsjednik Jimmy Carter nije reagirao na ovu obavještajnu informaciju, a predsjednik Ronald Reagan je izjavio da se "širenje nuklearnog oružja ne tiče nas."
Ovo je nagovijestilo bliži vojni odnos s Pakistanom čak i kada je pakistanski vojni diktator, general Mohammed Zia-ul-Haq, naredio vješanje civilnog predsjednika kojeg je protjerao s položaja, Zulfikara Ali Bhuttoa, i otkazao izbore.
Od 1981. do sovjetskog povlačenja iz Afganistana 1989., Sjedinjene Države oslanjale su se na Pakistan da iskrvari sovjetske okupacijske snage u Afganistanu. Tijekom tog razdoblja CIA je nastavila prikupljati obavještajne podatke o pakistanskom razvoju nuklearnog oružja, ali je Bijela kuća gledala na drugu stranu.
Godine 1986. zamjenik ravnatelja CIA-e Robert Gates naredio je CIA-inoj upravi za obavještajne poslove da obavještajnim odborima Senata i Predstavničkog doma ne dostavlja obavještajne podatke o pakistanskim nuklearnim aktivnostima. [Za više o ovoj temi, pogledajte Consortiumnews.com's “Reaganova pogodba, rat Charlieja Wilsona„.]
Predsjednici Reagan i George HW Bush izdali su izuzeća Pakistanu kako bi zaobišli Presslerov amandman koji je zahtijevao prekid vojne pomoći Pakistanu da pređe nuklearni prag.
Odricanje predsjednika Busha 1989. dopuštalo je prodaju borbenih zrakoplova F-16 Pakistanu iako je bilo poznato da je AQ Khan, otac pakistanskog nuklearnog programa, opskrbljivao nuklearnom tehnologijom Iran, Libiju i Sjevernu Koreju.
U proteklom desetljeću nije bilo zemlje koja je više sponzorirala državni terorizam od Pakistana.
Radikalni islamisti u pakistanskoj upravi za međuresornu obavještajnu službu obučavali su i financirali islamske terorističke organizacije posljednja tri desetljeća, uključujući Lashkar-e-Taibu koja je izvela napad u prosincu 2008. u Mumbaiju u Indiji, kao i afganistanske talibane koji su zarobili glavni grad Afganistana 1994. Napad na pakistansku pomorsku bazu u Karachiju krajem prošlog mjeseca ukazuje da su se terorističke organizacije infiltrirale iu pakistansku vojsku.
Potpuna priča o tajnom skrovištu Osame bin Ladena u vojnoj zajednici u blizini pakistanske prijestolnice možda se nikada neće saznati, ali svakako postavlja ozbiljna pitanja o pakistanskoj suradnji čak i s al-Qaidom.
Dakle, što treba učiniti? Sjedinjene Države su u Afganistanu na glupom putu i tamo moraju slijediti diplomatsku i političku strategiju kako bi se izvukle.
Manji američki otisak u Afganistanu učinio bi Sjedinjene Države daleko manje ovisnima o Pakistanu. Štoviše, američka potpora afganistanskoj vojsci (13 milijardi dolara) počinje se mjeriti s veličinom bruto nacionalnog proizvoda Afganistana (16 milijardi dolara).
Sjedinjene Države grade afganistansku vojsku koju si Afganistanci nikada neće priuštiti.
Pakistan je i dalje jedan od glavnih primatelja američke darežljivosti, primivši više od 20 milijardi dolara američke pomoći od napada 9. rujna. Vrlo malo te pomoći je otišlo u gospodarski razvoj koji je Pakistanu tako prijeko potreban; niti je otišao u borbu protiv terorizma i islamskih snaga na pakistanskoj granici s Afganistanom.
Umjesto toga, većina tog novca otišla je pakistanskim vojnim snagama koje su prepreka američkom uspjehu u Afganistanu. Ne možemo prekinuti vojnu potporu Pakistanu sve dok trebamo njegovu potporu u identificiranju terorista koji tamo imaju utočište.
Također je vrijeme da Afganistan i Pakistan izgrade vlastite vlade vlastitim sredstvima. Uloga SAD-a u stvaranju ogromnih vojnih objekata u Afganistanu i Pakistanu bila je prepreka dobroj vladavini na oba mjesta.
U svakom slučaju, nijedna protupobunjenička akcija nije bila uspješna protiv pobune poput talibana s utočištem kakvo nudi Pakistan. Sve dok su afganistanski talibani naš neprijatelj i pakistanski saveznik, neće biti uspjeha za Sjedinjene Države.
Konačno, Sjedinjene Države moraju prekinuti svoje snažno oslanjanje na vojni instrument u vođenju vanjske politike općenito.
Američka vojna okupacija u islamskom svijetu bila je najveće oruđe za novačenje islamskih ekstremista. Upravo je američka vojna pomoć pomogla u stvaranju utočišta za antisovjetske ekstremiste 1980-ih; sada se borimo protiv tih istih ekstremista.
“Arapsko proljeće” pokazalo je nesposobnost vojne pomoći da ima blagotvoran utjecaj na demokratske promjene na Bliskom istoku. Težak američki vojni trag u Iraku i Afganistanu, štoviše, oslabio je ekonomsku i diplomatsku sigurnost SAD-a; mora se smanjiti i na kraju eliminirati.
Melvin A. Goodman imao je 42 godine karijere u vladi uključujući službu u CIA-i, State Departmentu, Ministarstvu obrane i američkoj vojsci. Njegova posljednja knjiga bila je Neuspjeh obavještajnih službi: pad i pad CIA-e. Autor je nadolazećeg Nacionalna nesigurnost: Prijetnja američkog militarizma. Ova se priča ranije pojavila na Truthout.org.
.Indija je zemlja deset puta veća od Pakistana u populaciji i gospodarstvu. Pomaže u slamanju Pakistana na pola 1971., stvaranju Bangladeša. Zatim, Indija eksplodira nuklearni izum 1974. Indija pokušava okružiti Pakistan kroz Afganistan s kojim Pakistan dijeli oko 2600 km porozne granice. Pakistan, koji je stekao neovisnost 1947. godine podnoseći zahtjev za članstvo u UN-u, odbila je jedna država Afganistan. Pakistan, tijekom posljednje šezdeset i četiri godine svog postojanja, Afganistan je bio pro Indiju, osim šest godina talibanske vladavine koja je doživjela preokret u Pakistanu. Afganistan je dugo bio pro ruski čak i kada je Rusija oborila američki špijunski zrakoplov U2 1962. Pakistan se pripisuje afganistanskoj tajnoj agenciji Khad. Tijekom ruske okupacije Afganistana od 1979. do 1989., Pakistan je bio žrtva eksplozija u pakistanskim gradovima koje su ubile mnoge tisuće nevinih ljudi koji su plaćali za svrstavanje SAD-a Sada otkako su SAD u Afganistanu, Indija je stekla veliki utjecaj jer se SAD suprotstavlja Kina ujedinjenjem Indije i Pakistana protiv Kine ne funkcionira jer Indija i Pakistan imaju dugi spor oko zemlje koji se zove Indija okupirani Kašmir, gdje se samoodređenje odvija od 1989. Više od sto trideset tisuća Kašmiraca izgubilo je živote protiv indijske okupacije. do spora u Kašmiru nije riješeno, ne može biti mira u južnoj Aziji i američko suprotstavljanje Kini ne može biti ispunjeno. Većina problema koji se sada događaju u Pakistanu može se pripisati Indiji i Afganistanu.