Prije njegovog ubojstva prošlog mjeseca, pakistanski novinar Syed Saleem Shahzad detaljno je opisao kako su čelnici al-Qaide iskoristili napade 9. rujna kako bi naveli "kaubojskog" predsjednika Georgea W. Busha da glupo uđe u invaziju dviju muslimanskih zemalja, promičući tako al-Qaidu strategija za diskreditiranje čelnika regije povezanih sa SAD-om, izvještava Gareth Porter.
Gareth Porter
Lipnja 7, 2011
Stratezi Al-Qaide pomagali su talibanima u borbi protiv snaga SAD-a i NATO-a u Afganistanu jer vjeruju da je strana okupacija bila najveći čimbenik u stvaranju podrške muslimana za pobune protiv njihovih vlada, prema upravo objavljenoj knjizi Syeda Saleema Shahzada, pakistanski novinar čije je tijelo pronađeno u kanalu izvan Islamabada prošlog tjedna s dokazima da je bio mučen.
Taj Al-Qaidin pogled na rat SAD-a i NATO-a u Afganistanu, o kojem Shahzad iznosi u knjizi na temelju razgovora s nekoliko viših zapovjednika Al-Qaide, predstavlja najautoritativniju sliku razmišljanja organizacije dostupnu javnosti.
Shahzadova knjiga, Unutar Al-Qaide i Talibana, objavljena je 24. svibnja samo tri dana prije nego što je nestao iz Islamabada na putu za televizijski intervju. Njegovo tijelo pronađeno je 31. svibnja.
Shahzad, koji je bio šef pakistanskog ureda za Asia Times sa sjedištem u Hong Kongu, imao je jedinstven pristup višim zapovjednicima i kadrovima Al-Qaide, kao i onima afganistanskih talibana i pakistanskih talibanskih organizacija.
Njegov prikaz strategije Al-Qaide posebno je vrijedan zbog cjelokupnog ideološkog sustava i strateškog razmišljanja koji su proizašli iz mnogih susreta koje je Shahzad imao s višim dužnosnicima tijekom nekoliko godina.
Shahzadov izvještaj otkriva da je Osama bin Laden bio “figura” za javnu potrošnju, te da je dr. Ayman Zawahiri bio taj koji je formulirao ideološku liniju organizacije ili osmislio operativne planove.
Shahzad sažima strategiju Al-Qaide kao "pobijediti u ratu protiv Zapada u Afganistanu" prije prebacivanja borbe u središnju Aziju i Bangladeš. On pripisuje zasluge Al-Qaidi i njenim militantnim saveznicima u Sjevernom i Južnom Waziristanu što su pretvorili plemenska područja Pakistana u glavnu stratešku bazu za talibanski otpor američkim i NATO snagama.
Ali Shahzadovo izvješće jasno pokazuje da je pravi cilj Al-Qaide u jačanju talibanske borbe protiv snaga SAD-NATO-a u Afganistanu bio nastavak američko-NATO-ove okupacije kao neizostavnog uvjeta za uspjeh Al-Qaedine globalne strategije polarizacije islamski svijet.
Shahzad piše da su stratezi Al-Qaide vjerovali da će njezini teroristički napadi 9. rujna dovesti do američke invazije na Afganistan, što bi zauzvrat izazvalo svjetsku "muslimansku reakciju". Ta je "reakcija" bila posebno važna za ono što se u Shahzadovom prikazu pojavljuje kao primarni cilj Al-Qaide da potakne pobune protiv režima u muslimanskim zemljama.
Shahzad otkriva da je strategija iza terorističkih napada 9. rujna i velikih ambicija Al-Qaide da preoblikuje muslimanski svijet došla iz Zawahirijevog “egipatskog tabora” unutar Al-Qaide. Ta je skupina, pod Zawahirijevim vodstvom, već sredinom 11-ih utvrdila stratešku viziju, prema Shahzadu.
Strategija skupine Zawahiri, prema Shahzadu, bila je "progovoriti protiv korumpiranih i despotskih muslimanskih vlada i učiniti ih metama za uništavanje njihove slike u očima običnih ljudi". Ali oni bi to učinili povezujući te režime sa Sjedinjenim Državama.
U intervjuu iz 2004. koji je citirao Shahzad, jedan od bin Ladenovih suradnika, saudijski oporbeni vođa Saad al-Faqih, rekao je da je Zawahiri uvjerio bin Ladena kasnih 1990-ih da mora igrati na američki "kaubojski" mentalitet koji će ga uzdići u “neumoljivog neprijatelja” i “proizvesti muslimansku čežnju za vođom koji bi mogao uspješno izazvati Zapad”.
Shahzad jasno daje do znanja da su američke okupacije Afganistana i Iraka bile najveći poraz koji je Al-Qaida ikada doživjela. Muslimanski vjerski učenjaci izdali su dekrete za obranu muslimanskih zemalja od nemuslimanskih okupatora u mnogim prilikama prije rata SAD-a i NATO-a u Afganistanu, ističe Shahzad.
Ali jednom kada su takve vjerske uredbe proširene na Afganistan, Zawahiri je mogao iskoristiti pitanje američke okupacije muslimanskih zemalja da organizira svjetsku "muslimansku pobunu". Ta je strategija ovisila o mogućnosti izazivanja razdora unutar društava diskreditiranjem režima u cijelom muslimanskom svijetu kao onih koji nisu istinski muslimanski.
Shahzad piše da su stratezi Al-Qaide postali svjesni da su muslimanski režimi – posebice Saudijska Arabija – postali aktivni u pokušaju okončanja ratova u Iraku i Afganistanu do 2007., jer su se bojali da sve dok oni traju “nema načina da se zaustavi Islamističke pobune i pobune u muslimanskim zemljama.”
Ono čega su se čelnici Al-Qaide najviše bojali, kao što Shahzadovo izvješće jasno pokazuje, bio je svaki potez talibana prema mogućem pregovaračkom rješenju – čak i na temelju potpunog povlačenja američkih trupa. Stratezi Al-Qaide prikazali su prvi "dijalog" s afganistanskim talibanima koji je sponzorirao saudijski kralj 2008. kao iznimno opasnu američku zavjeru - što je gledište jedva potkrijepljeno dokazima s američke strane.
Shahzadova knjiga potvrđuje prethodne dokaze o temeljnim strateškim razlikama između talibanskog vodstva i Al-Qaide.
Te su razlike isplivale na površinu 2005. godine, kada je mula Omar poslao poruku svim frakcijama u Sjevernom i Južnom Vaziristanu da napuste sve druge aktivnosti i udruže snage s talibanima u Afganistanu.
A kada je Al-Qaeda proglasila “khuruj” (narodni ustanak protiv muslimanskog vladara zbog neislamskog upravljanja) protiv pakistanske države 2007., Omar se usprotivio toj strategiji, iako je tobože bila usmjerena na odvraćanje američkih napada na talibane.
Shahzad izvještava da je jedan od ciljeva Al-Qaide u stvaranju pakistanskih talibana početkom 2008. godine bio “odvući afganistanske talibane od utjecaja Mule Omara”.
Izvještaj Shahzada pobija službeno američko vojno obrazloženje za rat u Afganistanu, koje se temelji na pretpostavci da je Al-Qaeda primarno zainteresirana za izvlačenje snaga SAD-a i NATO-a iz Afganistana te da su Talibani i Al-Qaeda zatvoreni u čvrstom ideološkom i strateškom zagrljaju.
Shahzadovo izvješće pokazuje da su unatoč odnosima suradnje s pakistanskim ISI-jem u prošlosti, čelnici Al-Qaide nakon 9. rujna odlučili da će pakistanska vojska neizbježno postati punopravni partner u američkom “ratu protiv terorizma” i da će se okrenuti protiv Al-Qaide.
Veza se nije razvrgnula odmah nakon terorističkih napada, kaže Shahzad. On piše da je šef ISI-ja Mehmood Ahmed uvjeravao Al-Qaidu kada je posjetio Kandahar u rujnu 2011. da pakistanska vojska neće napasti Al-Qaidu sve dok ona ne napadne vojsku.
Također izvještava da je pakistanski predsjednik Pervez Musharraf održao niz sastanaka s nekoliko vodećih džihadskih i vjerskih vođa i zatražio od njih da se pritaje pet godina, tvrdeći da bi se situacija mogla promijeniti nakon tog razdoblja.
Prema Shahzadovom izvještaju, Al-Qaeda u početku nije namjeravala pokrenuti džihad u Pakistanu protiv vojske, ali nije ostala bez druge mogućnosti kada je pakistanska vojska stala na stranu SAD-a protiv džihadista.
Glavna prekretnica bio je napad pakistanskog vojnog helikoptera u Sjevernom Waziristanu u listopadu 2003. godine, u kojem su ubijeni mnogi militanti. U očitoj odmazdi u prosincu 2003. dogodila su se dva pokušaja atentata na Musharrafa, oba organizirao militant za kojeg Shahzad kaže da je blisko surađivao s Al-Qaidom.
Međutim, u svom posljednjem intervjuu za The Real News Network, čini se da je Shahzad proturječio tom izvještaju, izvijestivši da je ISI pogrešno rekao Musharrafu da Al-Qaida stoji iza pokušaja, pa čak i da je u zavjeru bilo uključeno pakistansko zrakoplovstvo.
Gareth Porter je istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za politiku nacionalne sigurnosti SAD-a. Meko izdanje njegove najnovije knjige, Opasnosti dominacije: neravnoteža moći i put u rat u Vijetnamu, objavljen je 2006. [Ova se priča prvi put pojavila na Inter Press Serviceu.]