Iza Netanyahuovog spektakla

Skakućući gore-dolje, opet i opet, demokrati i republikanci u Kongresu pokazali su svoju potporu izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu čak i dok je kritizirao bliskoistočnu politiku predsjednika Obame i u biti zatvorio izglede za ozbiljne mirovne pregovore. Lawrence Davidson gleda što je bilo iza ovog čudnog kongresnog spektakla.

Autor Lawrence Davidson

Neka 29, 2011

Prema priči od 19. svibnja u Vol Strit novine, američki cionisti počinju zavrtati vijke na predsjedniku Baracku Obami i Demokratskoj stranci.

“Židovski donatori i prikupljači sredstava upozoravaju Obaminu kampanju za ponovni izbor da je predsjednik u opasnosti od gubitka financijske potpore zbog zabrinutosti oko njegovog postupanja s Izraelom”, navodi se u članku.

Ako sumnjate da ova taktika može uspjeti, samo pogledajte video obraćanja premijera Benjamina Netanyahua Kongresu. Tih 20 i više “neprekidne i stojeće ovacije” nije došao od pukih pravih vjernika.

Došli su iz temeljito kupljenih i maltretiranih.

Cionisti imaju nevjerojatno uspješnu i vrlo dugotrajnu operaciju kupnje glasova i oni je, naravno, primjenjuju na predsjednika i njegovu kampanju ponovnog izbora.

Kao posljedica toga, Wall Street Journal nam govori da će se Obama "udvarati židovskim donatorima na lipanjskom prikupljanju sredstava".

Postoje svi pokazatelji da Obamina kampanja planira biti "izuzetno proaktivna" u davanju do znanja "židovskoj zajednici" da predsjednik ne želi biti "previše kritičan prema Izraelu".

Sve je ovo vrlo čudno. Godine 2008. Obama je osvojio 77 posto židovskih glasova. Prema pouzdanim anketarima, nema naznaka da će 2012. biti puno drugačije.

Većina židovskih birača ne glasuje prvenstveno o Izraelu ili pitanjima vanjske politike. Kao i drugi Amerikanci, glasaju o domaćim, a posebno o ekonomskim pitanjima.

Prema anketi Johnu Zogbyju, "linije su povučene prilično dobro, i mislim da je teško [židovskim glasovima] ne podijeliti 75 naprema 25 posto za Obamu i demokrate."

Tih 25 posto čine okorjeli cionisti i kapitalisti među nama.

Ipak, s obzirom na to da su 2008. Židovi obračunavali za oko 2 posto američkih birača, cionistička sposobnost da izazovu napad panike među predizbornim stožerima demokrata ne može se, osim u nekoliko odabranih četvrti, možda odnositi na glasove. I doista nije.

Riječ je o novcu. Procjenjuje se prema više glavnih izvora da otprilike 60 posto sredstava demokratske kampanje dolaze iz židovskih izvora svih vrsta.

To nije samo od židovskih cionista, već i od običnih nepovezanih Židova. (Vrlo je važno imati na umu da je "židovska zajednica" mnogo više od cionista.)

Doista, okorjeli cionisti vjerojatno više daju republikancima, a ta pomoć čini oko 20 posto sredstava za kampanju te stranke.

Teško je znati koji se postotak od 60 posto sredstava demokratske kampanje daje ili uskraćuje zbog stava nekog političara o Izraelu. Pogodimo visoko i recimo da je to 40 posto od 60 posto. To znači da se oko 24 posto židovskih sredstava za kampanju daje na temelju Izraela.

Ali postoje neki vrlo bogati ljudi koji koriste Izrael kao kriterij za svoje doprinose. Jedno je Haim Saban, milijarder koji je sam stekao i pomaže financirati Brooking Institution. On je jedan od onih koji kaže da je njegov entuzijazam za Demokratsku stranku splasnuo zbog Obaminog stava prema Izraelu.

Ipak, Saban također primjećuje da je “predsjednik Obama prikupio toliko novca i prikupit će toliko [dodatnog] novca putem interneta [da] iskreno, vjerujem, ne treba nikakve moje donacije. [Međutim] hoću li donirati ako me zatraže? Ja ću donirati.”

Stoga se može dogoditi da, barem kada je riječ o Obaminoj predsjedničkoj kampanji, demokrati preuveličavaju potrebu za držanjem proizraelske linije kako bi pribavili sredstva, čak i od Židova.

Drugačije je na razini Kongresa i Senata. Demokratska stranka tek se treba organizirati do te mjere da svaki od njezinih saveznih kandidata može parirati financijskoj neovisnosti predsjedničkoj kampanji za reizbor. To čini kandidate za te urede ovisnijima o novcu lobija.

Na ovoj razini, 24 posto danih na temelju potpore Izraelu vjerojatno je ključna brojka i cionisti vrlo dobro manipuliraju novcem, prebacujući ga tijekom primarnih i redovitih izbornih kampanja onima koji se zaklinju na vjernost.

To je ono što tjera američke političare da plešu po njihovoj melodiji. Zbog tog novca oni će najsamočuvnije besmislice dočekati burnim pljeskom. I prošlog je utorka izraelski premijer dokazao da je tako.

Cirkus

Evo kako je jedan izraelski novinar, Gideon Levy iz Haaretza, okarakterizirao je Netanyahuov govor pred Kongresom:

“Bilo je to obraćanje... ispunjeno lažima na lažima i iluzijama nagomilanim na iluzijama. Rijetko je šef strane države pozvan da govori pred Kongresom. Malo je vjerojatno da je itko drugi pokušao prodati toliku gomilu propagande i prijevara, takvo licemjerje i licemjerje kao Benjamin Netanyahu. ”

Ako namjeravate raditi ovakve stvari, pretvarajući Kongres u cirkus, stvarno morate poznavati svoju publiku.

Evo još nekih Levyjevih komentara na govor,

1. “Kako se izraelski premijer može usuditi reći da njegova zemlja 'u potpunosti podržava želju arapskih naroda u našoj regiji da žive slobodno' (sve dok nisu Palestinci)?” Kad su počeli arapski narodni prosvjedi, "on je... upozoravao na opasnosti ekstremističkog islamskog režima i žurio je izgraditi ogradu duž naše granice s Egiptom."

2. “Kako je mogao hvaliti izraelsku demokraciju kada je njegova vlada učinila više od svojih prethodnika da zada [] smrtni udarac toj demokraciji, da donese potpuno antidemokratske zakone?”

3. “Kako se usuđuje govoriti o slobodi bogoslužja u Jeruzalemu u vrijeme kada je stotinama tisuća Palestinaca godinama uskraćena ta sloboda?”

Levy primjećuje da je Netanyahu "čovjek koji je izričito rekao da će dati sve od sebe da uništi sporazum iz Osla". Pa ipak, "odjednom ... on je za mir s Palestincima."

To je doista ono što je Netanyahu ustvrdio. Premijer je rekao Kongresu da sam "spreman na bolne kompromise kako bih postigao ovaj povijesni mir. ” Ovo je podiglo Kongres na noge za jedan od onih “trajnih ovacija”.

Ali onda su došle kvalifikacije, koje niti jedan političar u publici nije smatrao nerazumnim. Unatoč tome, oni uvjerljivo pokazuju da premijer nije voljan pristati na kompromis oko svega što Palestinci žele i trebaju.

a. Bez kompromisa oko prava na povratak. To znači da će problem palestinskih izbjeglica biti riješen izvan granica Izraela.

b. Nema kompromisa oko Jeruzalema. Jeruzalem mora ostati ujedinjeni glavni grad Izraela.

c. A evo i niza drugih zahtjeva o kojima se ne može pregovarati: “Palestinska država mora biti potpuno demilitarizirana. …od vitalne je važnosti da Izrael održi dugoročnu vojnu prisutnost duž rijeke Jordan. … Izrael neće pregovarati s palestinskom vladom koju podržava palestinska verzija Al Qaide [Hamas].”

Dok se činilo da Kongres nije primijetio da su ove kvalifikacije kobne, drugi izraelski novinar jest.

Ben Caspit, piše u Maarivu, kaže nam da “Netanyahu jako dobro zna da su uvjeti koje je postavio [u svom govoru] za mirovni proces potpuni nepokretanji. Nema Palestinca na svijetu koji bi ih prihvatio, nema arapske države na svijetu koja bi ih podržala.”

Ipak, više od 20 puta, čelnici američkog Kongresa skočili su na noge i pljesnuli. Kako ovo objasniti?

Gideon Levy zaključuje da takvo ponašanje “više govori o neznanju članova [Kongresa] nego o kvaliteti govora njihovih gostiju”.

Neznanje je svakako dio toga. Kupljeni i maltretirani namjerno su pogrešno informirani.

Novac kupuje stvarnost

Većina Kongresa ne zna stvarnu prirodu izraelsko-palestinskog sukoba i stvarne posljedice američke vanjske politike u odnosu na njega.

To neznanje je podržano činjenicom da američko informacijsko okruženje koje se odnosi na sukob još uvijek u velikoj mjeri kontroliraju cionisti.

Na primjer, veliki dio informativnog materijala o tom pitanju koji ide članovima Kongresa proizveo je AIPAC i srodne cionističke organizacije; State Department je očišćen od svih koji simpatiziraju Palestince ili Arape općenito; mediji ostaju gotovo jednako pristrani u korist Izraela; i konačno, za političare, neznanje je osigurano s tih 24 posto njihovih doprinosa kampanji.

Također je od velike pomoći to što ovo neznanje dijeli šira američka javnost.

Rezultat je gotovo postmodernističke naravi. Ispravno i krivo postaju relativno. Stvarnost je jedan put za Izraelce i njihove poticatelje u Kongresu, a drugi put za Palestince i njihove pristaše.

Jača strana, koja smatra da pobjednici u konačnici pišu povijesne knjige, baš i nije raspoložena za kompromis. Zato je Netanyahuova verzija kompromisa bila takva farsa.

Cionisti smatraju da sve dok mogu vojno prevladati i nastave manipulirati američkom verzijom stvarnosti, oni će na kraju pisati konačnu povijest ove borbe.

U biti, neznanje čini sve zločine nevidljivima. Kontrola informacijskog okruženja čini ih nevidljivima.

Jao, dugoročno gledano, ovo je doista nemoguć gambit. Potrebno neznanje, iako gotovo potpuno u hodnicima Kongresa, nije ni blizu toliko u vanjskom svijetu. I tako istina mora povremeno probiti.

To mora učiniti čak i na AIPAC-ovom insceniranom govoru dvoličnog izraelskog premijera koji je održan unutar svetišta američke vlade.

Rano u Netanyahuovom govoru ustala je žena i vikali, "zaustavite okupaciju". Ispostavilo se da je ona židovska izraelska mirovna aktivistica i članica grupe Codepink. Zove se Rae Abileah.

Naravno, odmah su je napali i ušutkali pristaše AIPAC-a koji su sjedili blizu nje. Netanyahuova reakcija bila je reakcija besprijekornog glumca improvizacije. On je "neprimjetno uključio trenutak u svoju cjelokupnu pripovijest."

Rekao je svojoj publici: “Shvaćam kao znak časti da u našim slobodnim društvima možete imati prosvjede. … Ovo je prava demokracija.”

Kako se ispostavilo, gospođu Abileah su toliko ozlijedili njezini napadači (nitko od njih nije optužen za napad) da je završila u bolnici gdje je kasnije uhićena zbog svog prosvjeda.

U Izraelu ne samo da se takav prosvjed nekoga u galerijama ne bi tolerirao, nego čak ni arapsko-izraelski članovi Knesseta koji protestiraju protiv cionističke politike su fizički napadnuti kao adresa komore. To je pravo značenje Netanyahuove “prave demokracije”.

Kada je riječ o izraelsko-palestinskom sukobu, prihvaćenu verziju stvarnosti američkog Kongresa održavaju cionističke dezinformacije potkrijepljene donatorskim dolarima za kampanje obiju strana.

Bez jednostrane priče i pratećih financijskih stupova (i tajnog načina na koji se novac dijeli ili zadržava), poticaj za plesanje i gledanje sukoba kroz cionističke zatamnjene naočale bio bi znatno manji.

Ipak, to nije način na koji američki sustav funkcionira. Unutar područja američke politike, novac je taj koji uvjetuje um na nekritičko prihvaćanje izopačene stvarnosti.

To je ono što je omogućilo cirkuski spektakl u Kongresu prošlog utorka gdje su muškarci i žene na položajima moći bili natjerani da daju višestruke "trajne i stojeće ovacije" kao odgovor na nešto više od "laži i iluzija".

Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.