Ekskluzivno: Tijekom vrtložnog putovanja u Washington, izraelski premijer Benjamin Netanyahu ponašao se manje kao šef države u posjetu, a više kao prokonzul koji dolazi u osvojenu zemlju kako bi njenom titularnom vođi držao lekciju o granicama svoje neovisnosti i primao pohvale od potčinjenih zakonodavaca . Ali profesor etike Daniel C. Maguire upozorava da Netanyahuovo drsko ponašanje ne može prikriti opasnosti koje dolaze.
Autor Daniel C. Maguire
Neka 27, 2011
Kakav trenutak za izraelskog premijera Benjamina Netanyahua dok je ovaj tjedan govorio na zajedničkoj sjednici američkog Kongresa. Republikanski i demokratski zastupnici skakuću na noge poput jo-joa kako bi razveselili svaku njegovu izjavu dok je ismijavao politiku američkog predsjednika.
Nekoliko dana ranije, sjedeći u Ovalnom uredu, Netanyahu je javno grdio Baracka Obamu kao da je američki predsjednik školarac. Nijedna strana sila nikada nije imala takav utjecaj na vladu Sjedinjenih Američkih Država.
Bibi, kako zovu Netanyahua, mogla bi se vratiti kući i pohvaliti se da su izraelske američke vjernice ostale poslušne poput supruga iz Stepforda. A izraelski ekspanzionizam, eufemiziran kao "naselja", može se nastaviti brzo.
Diktatori uživaju u ovlaštenom entuzijazmu svojih vlastitih sluga. U Siriji bi Bashar Assad to mogao dobiti od svog parlamenta; tako i Staljin iz Vrhovnog sovjeta.
Ali kako ističe Izraelac Uri Avnery, bivši židovski član izraelskog Knesseta, Netanyahu je to dobivao od moćne strane nacije čiju je politiku na Bliskom istoku on učinkovito kontrolirao.
Činilo se da se nijedan američki političar ne bi mogao usuditi suzdržati aplauz i ipak biti ponovno izabran. A američki tisak također je bio u jo-jo modu. Tu nema problema, čak ni od strane liberala na MSNBC-u.
Kada je Izrael identificirao i zatim napao USS Liberty 8. lipnja 1967., ubivši 34 člana posade i ranivši 171, Sjedinjene Države su se ponizno poklonile.
George Ball, bivši državni podtajnik, rekao je: "Da američki čelnici nisu imali hrabrosti kazniti Izrael za očito ubojstvo američkih građana, čini se jasnim da bi im njihovi američki prijatelji dopustili da se izvuku gotovo sa svim."
Vrtoglavi odgovor Kongresa Netanyahuu obnovio je obećanje imuniteta.
Ali čekaj. Postoji još jedna Amerika koja se diže iz svojih dugih sna. Također, mnogi u arapskom svijetu i Europi nikada nisu bili uplašeni i nalaze se između nestrpljenja i bijesa.
Generalna skupština Ujedinjenih naroda upravo će Palestincima dodijeliti status nacije kakav je Izrael dobio 1948. godine, au arapskim je zemljama proljeće.
Postoje pukotine u izraelskom imunitetnom nasipu koje nisu zapečaćene ulizičkim kongresnim pljeskom.
Iako nisam vješt u hvalospjevima republikanskim vođama, moram pohvaliti Dwighta Eisenhowera i Georgea HW Busha jer su pokazali jedini način da se zaustavi izraelski ekspanzionizam.
Godine 1956., kada je Izrael okupirao Sinaj i pojas Gaze, Ike je zaprijetio da će "zaustaviti svu stranu pomoć i eliminirati privatne donacije koje se odbijaju od poreza Izraelu ako se ne povuče" s tih okupiranih teritorija.
I pogodi što! Brzo su udovoljili.
Predsjednik George HW Bush podsjetio je Izraelce da je istočni Jeruzalem okupirano područje, a ne dio Izraela.
Njegov državni tajnik James Baker rekao je AIPAC-u u svibnju 1989.: “Sada je vrijeme da se jednom zauvijek ostavi po strani nerealna vizija Velikog Izraela. ... Forswear aneksija. Zaustavite aktivnost naselja. Obratite se Palestincima kao susjedima koji zaslužuju politička prava.”
Predsjednik Bush tada je zaprijetio da će uskratiti značajan dio američke financijske pomoći od 10 milijuna dolara dnevno Izraelu ako se naselja između Jeruzalema i Betlehema ne zaustave.
Da bi potvrdio svoju riječ, Bush je zadržao 700 milijuna dolara, a premijer Yitzhak Shamir zaustavio je izgradnju. Ipak, Busheva administracija oduzela je 400 milijuna dolara, koliko se procjenjuje da je potrošeno na ilegalna naselja.
Čim je Bush otišao s dužnosti 1993., "nagodbe" su se nastavile.
Čak je i predsjednik George W. Bush 2008. izjavio: “Trebalo bi doći do kraja okupacije koja je započela 1967. I moramo osigurati da država Palestina bude održiva, kontinuirana, suverena i neovisna. … švicarski sir neće uspjeti kada se radi o obrisu države.”
Eto, ja sam to učinio. Hvalio sam republikance. Ali gdje su sad ti hrabri i pravedni glasovi?
Nepotkrijepljene akcijom SAD-a ili barem vjerodostojnim prijetnjama akcije, nemoćne molbe da se zaustavi ekspanzionizam zvan "nagodba" ne pomažu ništa. Nikad nisu; nikada neće.
Nemo gratis mendax. Plaćamo cijenu za naše laži. Politika Likuda počiva na dvije i pol laži.
Laž jedna: Izrael jest i zaslužuje biti židovska demokracija. To je, kako kaže židovski izraelski povjesničar Shlomo Sand, oksimoron. Izrael je, kaže, etnokracija.
Ne možete imati židovsku demokraciju kada su 20 posto vaših građana muslimani i kršćani. Židovska demokracija nema više smisla od luteranske demokracije. Ne možete privilegirati jednu vjersku ili etničku skupinu i dalje se nazivati demokracijom.
Laž dva je paritetna laž. Čak i kritičari Izraela, poput rabina Michaela Lernera, nude ovu obranu moralne ekvivalencije: "Popis zločina je dugačak na obje strane."
Ovo zamagljuje osnovnu moralnu razliku između osvajača i okupiranih, između okupatora i okupiranih, kao i usporedne statistike o vojnoj snazi i smrti civila, uključujući djecu.
Na primjer, više od 1,400 stanovnika Gaze ubijeno je u odmazdi za četiri Izraelca ubijena u prosincu 2008. Operacija Lijevano olovo ne bi se mogla nazvati "ratom" jer rat podrazumijeva neki vojni paritet na objema stranama.
Napadi četvrte najjače vojske na svijetu (i šeste najjače nuklearne sile) na Gazu protiv Hamasa, koji nema ni vojsku, ni mornaricu, ni zrakoplovstvo, pa čak ni aerodrom, nisu rat. To je masakr. (Napomena iz povijesti, "bostonski masakr" uključio je pet smrtnih slučajeva Amerikanaca.)
Pola laži: “sigurnost” je izraelska otrcana isprika za ekspanzionizam. To je šuplje. Izrael je gorila od 800 funti na Bliskom istoku.
Što se tiče palestinske strane, napadi raketama domaće izrade su glupi i daju samo izgovor za nesrazmjernu odmazdu. Palestincima je potreban Gandhi i zdrav razum.
Hamas je rekao i treba ponovno reći da će priznati Izrael unutar granica iz 1967. uz odštetu za izbjeglice, te mora promijeniti sve svoje dokumente koji tome proturječe.
U ožujku 2002. Arapska liga ponudila je priznati pravo Izraela na postojanje i normalne odnose s Izraelom. Ponuda je više puta potvrđena.
U travnju 2002. Organizacija islamske konferencije, koju je odobrilo izaslanstvo Irana, podržala je ovo. Uvjet je bio da Izrael poštuje Rezolucije Ujedinjenih naroda 194, 242, 338. Hamas se složio.
Ali što je s istinitom stranom izraelske tvrdnje o nesigurnosti, drugom polovicom?
Istina se može pronaći u promjenama u vojnoj znanosti i arapskom svijetu koji se brzo mijenja. Nuklearni duh je izašao iz boce, a bombardiranje Irana neće ga vratiti natrag.
Postoje atomske bombe veličine kofera, kao i mali paketi biološkog oružja. Zaštitnog zida koji je osigurao od SAD-a potkupljeni diktator predsjednik Hosni Mubarak više nema.
Protiv minijaturiziranog oružja, ogromna vojna moć Sjedinjenih Država i Izraela nema odgovarajuću obranu.
Voditelj židovskih studija na Sveučilištu Baylor, Marc Ellis, u svjetlu svega ovoga kaže: "Scenarij pada Izraela i pada Bliskog istoka kao posljednjeg čina teško da je nevjerojatan."
Ali Izrael bi mogao pronaći praktičnu mudrost i istinsku sigurnost koja mu je potrebna u vlastitim svetim svicima.
Ne možete graditi “Sion u krvoproliću”, rekao je prorok Mihej. (3:10); Zaharija je dodao: "Ni silom oružja ni grubom snagom" ljudi neće biti spašeni. (4:6)
Izaija 32:17, u tekstu koji zaslužuje Nobelovu nagradu za ekonomiju i mir, kaže dok ne zasadite pravdu (cedaka) ne možeš imati mira (Shalom).
Cijena američke potpore Izraelu također izlazi na vidjelo. Navodni organizator napada 9. rujna, Khalid Sheikh Mohammed, navodi jednostranu američku potporu Izraelu kao motiv za napad, kako je navedeno u Izvješću Komisije za 11. rujna.
Gen. David Petraeus posvjedočio je Kongresu da američko pretjerano poistovjećivanje s Izraelom ugrožava američke trupe na Bliskom istoku.
Čak je i bivši potpredsjednik Dick Cheney rekao za American Enterprise Institute 2009. da je priroda američke potpore Izraelu postala jedan od “pravih izvora ogorčenosti”.
Ogromna vojna nadmoć više ne proizvodi mir. Kako kaže Andrew Bacevich, Izrael i Sjedinjene Države to dokazuju.
Stupovi se tresu. Izrael može imati mir ili ekspanziju; trenutno bira proširenje.
PRIJEDLOZI ZA KNJIGE:
Judaizam nije jednak Izraelu Marc Ellis, The New Press, 2009
Živi pijesak: američka potraga za moći na Bliskom istoku napisao Geoffrey Wawro, The Penguin Press, 2010
Možemo imati mir u Svetoj zemlji: plan koji će uspjeti Jimmy Carter, Simon and Schuster, 2009.
Napad na slobodu: neispričana priča o smrtonosnom izraelskom napadu na američki špijunski brod 1967. James Scott, Simon & Schuster, 2009
Daniel C. Maguire je profesor moralne teologije na Sveučilištu Marquette, katoličkoj, isusovačkoj ustanovi u Milwaukeeju, Wisconsin. Autor je knjige Moralno vjerovanje za sve kršćane. Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena]