Američki obavještajni analitičari zaključili su da američki uspjeh u afganistanskom ratu zahtijeva pakistansku pomoć u iskorjenjivanju talibanskih sigurnih utočišta duž granice, ali da Pakistan nije voljan okrenuti protiv svojih dugogodišnjih talibanskih saveznika zagonetku koja i dalje muči Obaminu administraciju i američke vojne zapovjednike, piše Gareth Porter u ovoj analizi za Inter Press Services.
Gareth Porter
Neka 23, 2011
Jednostrani američki napad u kojem je ubijen Osama bin Laden doveo je do porasta međusobnih optužbi između američkih i pakistanskih političara, ali njihov temeljni sukob interesa oko Afganistana već je vodio dvije zemlje prema ozbiljnom sukobu.
Ključni događaj u odnosima između Obamine administracije i Pakistana bila je odluka predsjednika Baracka Obame da eskalira rat u Afganistanu 2009., unatoč saznanju da je Pakistan predan potpori talibanskim pobunjenicima kao strateškoj politici u svom sukobu s Indijom.
Obama je u posljednjem trenutku pokrenuo očajnički pokušaj da od Pakistanaca dobije neku vrstu obveze da smanje svoju potporu Talibanima prije odluke o eskalaciji rata. Ali nije preispitao odluku nakon što je taj pokušaj očito propao.
Unutar Obamine administracije uvijek se shvaćalo da bi svako javno priznanje da je Pakistan predan podršci Talibanima moglo biti politički opasno za ratne napore.
Kao rezultat toga, Obamin tim za nacionalnu sigurnost rano je odlučio zanijekati suučesništvo pakistanskog šefa stožera Ashfaqa Parveza Kayanija i direktora obavještajne agencije ISI Shuja Pashe, unatoč saznanju da oni u potpunosti stoje iza te politike.
Dana 26. ožujka 2009., priča u New York Timesu pružila je najdetaljniji medijski izvještaj do tog datuma o pakistanskoj pomoći Talibanima. Ali priča je citirala anonimne američke dužnosnike koji su okrivili "ISI-jeve operativce srednje razine" i izrazili sumnju da su najviši pakistanski dužnosnici u Islamabadu izravno koordinirali tajne napore ISI-jevih operativaca da pomognu Talibanima.
To nije odražavalo brifing koji je Obama dobio od direktora nacionalne obavještajne službe Georgea W. Busha, Mikea McConnella, nakon njegovog izbora. McConnell je iz presretanja komunikacija saznao da je Kayani mrežu Haqqani, koja je bila ciljana kao najozbiljnija prijetnja američkim trupama u Afganistanu, smatrao "strateškom imovinom".
Dok se Obama približavao odluci o zahtjevu generala Stanleyja A. McChrystala za još jedno povećanje trupa za čak 40,000 vojnika, odlučnost pakistanske vojske da upotrijebi talibane i mrežu Haqqani za promicanje pakistanskih interesa u Afganistanu bila je glavno pitanje u političkoj raspravi .
Protivnici zahtjeva za povećanje broja vojnika, uključujući potpredsjednika Joea Bidena, zamjenika savjetnika za nacionalnu sigurnost Toma Donilona i koordinatora za afganistanski rat Douglasa Lutea, tvrdili su da Pakistanci neće promijeniti svoju politiku prema Afganistanu, prema izvještaju Boba Woodwarda u Obamini ratovi.
Biden je na sastanku 13. rujna 2009. tvrdio da je Pakistan odlučan izbjeći afganistansku vladu koju "vodi Paštun simpatizer za Indiju", tj. afganistanski predsjednik Hamid Karzai. Zaključak je bio da će Pakistanci nastaviti pomagati pobunu koju SAD pokušava poraziti. 

Unatoč tom argumentu, dok je proces kreiranja politike ulazio u posljednje tjedne, Obama je pokušao izvršiti pritisak na Pakistan na visokoj razini.
U pismu pakistanskom predsjedniku Asifu Aliju Zardariju od 11. studenog 2009., Obama je rekao da pakistansko korištenje takvih "proxy skupina" kao što su Haqqani i Talibani više neće biti tolerirano, kako navodi Woodward. Savjetnik za nacionalnu sigurnost James Jones i savjetnik za borbu protiv terorizma John Brennan poslani su u Islamabad da prenesu poruku.
Obama je htio da Pakistan shvati da će poduzeti jednostranu akciju protiv talibana i sigurnih utočišta Haqqanija u Pakistanu, uključujući ubrzane napade dronovima i napade komandosa, osim ako ih pakistanske snage ne napadnu.
Ta je poruka jasno primljena. Pakistanski dužnosnik rekao je za New York Times: "Jonesova poruka je bila da će, ako pakistanska pomoć izostane, Sjedinjene Države to morati učiniti same."
U tjednu od 17. studenog 2009. direktor CIA-e Leon Panetta sastao se s Pashom i drugim najvišim pakistanskim dužnosnicima i požalio se na prisutnost glavnog stožera talibana u Quetti, Baluchistan, prema Woodwardovom izvještaju. Panetta je citirao obavještajne podatke da su se ondje izrađivale bombe, a zatim "prevozile preko granice i dizale u zrak Amerikance".
Panetta je predložio zajedničke američko-pakistanske operacije na terenu usmjerene na Quetta Shura, ali Kayani je odbio. 

U odgovoru na Obamino pismo krajem studenog, Zardari je izrazio obrazloženje pakistanske vojske za pakistansko korištenje afganistanskih pobunjenika za zaštitu svojih interesa u Pakistanu. Optužio je da "susjedne obavještajne agencije", što znači Indija, "koriste afganistansko tlo za produžavanje nasilja u Pakistanu".
A Zardari nije dao jasan odgovor na Obamin poziv da se planiraju zajedničke operacije protiv tih snaga.
Kada se Obama sastao sa svojim timom za nacionalnu sigurnost na odlučujućem sastanku 29. studenog, znao je da je taktika pritiska propala. Lute, Obamin koordinator za Afganistan, upozorio je da je politika Pakistana jedan od četiri glavna, međusobno povezana rizika politike porasta trupa.
Ali Obama je svejedno odobrio plan za dodatnih 30,000 vojnika, sugerirajući da je odluka bila potaknuta političko-birokratskim zamahom rata, a ne racionalnom procjenom troškova, rizika i koristi.
Tijekom 2010. pakistanska je vojska nastavila jasno isticati svoje odbijanje kompromisa oko svojih interesa u Afganistanu. Krajem siječnja 2010., američke i pakistanske vlasti uhitile su Mullaha Ghanija Baradara, drugorangiranog dužnosnika u talibanskoj Quetta Shuri, u raciji u Karachiju očito ne znajući unaprijed da je Baradar prisutan.
Ali kada su Sjedinjene Države tražile izručenje Baradara Afganistanu, Pakistanci su to odbili. A Baradar i nekoliko drugih članova Quetta Shura koje su Pakistanci zatočili su u listopadu 2010. pušteni na slobodu.
U siječnju 2011. intervjuu za “Frontline” Public Broadcasting Systema, general David Petraeus, dotad zapovjednik u Afganistanu, upitan je o pakistanskom oslobađanju najviših talibanskih vođa. "Zapravo smo nedavno razgovarali o tome", rekao je Petraeus ljubazno, "i zapravo je postojao zahtjev za informacijama."
Dvije nacionalne obavještajne procjene o Afganistanu i Pakistanu u prosincu 2010. ponovno su ukazale na središnju ulogu pakistanske politike u ishodu američkih ratnih napora u Afganistanu.
NIE o Afganistanu zaključio je da je mala vjerojatnost da će Sjedinjene Države uspjeti u Afganistanu ako Pakistan ne promijeni svoju politiku i poduzme vojnu akciju protiv utočišta pobunjenika u Pakistanu. Ali procjena o Pakistanu jasno je pokazala da se takva promjena u pakistanskoj politici ne može očekivati.
Sredinom prosinca, Obamina administracija objavila je sažetak od pet stranica svoje recenzije rata u Afganistanu iz prosinca 2010., u kojem je zaključeno da su "dobici" bili "krhki i reverzibilni" i da će konsolidacija tih dobitaka "zahtijevati veći napredak s Pakistanom kako bismo uklonili utočišta za nasilne ekstremističke mreže.”
Odmah nakon te recenzije, New York Times je izvijestio o vojnom prijedlogu za prekogranične napade na Pakistan s ciljem hvatanja talibanskih zapovjednika radi ispitivanja u Afganistanu.
Štoviše, počevši od kraja 2010., SAD je infiltrirao stotine jednostranih obavještajnih agenata u Pakistan, što ukazuje na namjeru provođenja daljnjih prekograničnih racija.
Ti potezi već su uznemirili pakistanske vojne vođe puno prije američkog napada na bin Ladenov kompleks u Abbottabadu.
A u povjerljivom izvješću poslanom Kongresu početkom travnja, Obamina administracija oštro je kritizirala neuspjeh Pakistana da tri godine uzastopno napadne sigurno utočište pobunjenika u Mohmandu na sjeverozapadu Pakistana, kako je izvijestio New York Times 5. travnja.
Moeed Yusuf, direktor programa za južnu Aziju pri Američkom institutu za mir, koji je vodio istraživanje mišljenja pakistanske elite o odnosima sa Sjedinjenim Državama, vjeruje da se za krizu u američko-pakistanskim odnosima može okriviti neuspjeh obiju vlada izričito priznati postojanje temeljnog sukoba interesa.
"Ako postoji strateška razlika u interesima, mislim da Pakistan to treba staviti na stol", rekao je Yusuf. Pakistanski čelnici "trebaju biti vrlo iskreni o tome zašto nije u njihovom interesu" učiniti ono što Washington želi, rekao je.
Ako se interesi koji su u pitanju ne iznesu na vidjelo, sugerirao je Yusuf, "raskid je moguć".
Gareth Porter je istraživački povjesničar i novinar specijaliziran za politiku nacionalne sigurnosti SAD-a. Meko izdanje njegove najnovije knjige, Opasnosti dominacije: neravnoteža moći i put u rat u Vijetnamu, objavljen je u 2006.