Napuštanje crkve čuda slobodnog tržišta

Značajan dio američke populacije zaglavio je u ljutitom poricanju, ne želi priznati znanstvenu stvarnost (poput globalnog zatopljenja), prihvaća fikcije (poput rođenja Baracka Obame u Keniji) i odbija priznati smanjenu situaciju u Americi (poput raspadajuće infrastrukture cesta i obrazovanja ). Umjesto da postupaju razumno, oni se drže svog smanjenog statusa i rugaju se svima koji izazivaju katastrofalni status quo, kako objašnjava Phil Rockstroh.

Autor: Phil Rockstroh

Neka 17, 2011

Većina muškaraca s kojima sam odrastao u Alabami i Georgiji niječu istinitost klimatskih promjena.

Ne žele povezivati ​​svoje (zapravo bankino) vlasništvo nad SUV vozilima i ogromnim kamionetima i super oluja, tornada i velikih poplava koje, sada s alarmantnom redovitošću, haraju regijom.

Budući da je njihov opkoljeni osjećaj sebe isprepleten s njihovim motornim vozilima, čvrsto se drže ovih simbola svijeta koji blijedi koji poznaju.

U njihovoj mašti, ti jezivi, štetni (i odvratni) strojevi predstavljaju moć i pokretljivost - upravo one aspekte njihovih života koji su umanjeni zahtjevima i degradacijom oligarhijskog kapitalizma.

Svojim samozatvaranjem u ove vrste kompenzacijskih fantazija, oni odlučuju riskirati budućnost svoje djece, radije nego, kako je rekla jedna žrtva vlastitog sve manjeg testosterona, odreći se svog prevelikog kamioneta “i voziti 4- vagina kotača, algore-mobil."

Duboko ukorijenjeni, zloćudni bijes u vezi s njihovim oslabljenim osjećajem muškosti ključa u srži izjava kao što je ova, i sljedećih, podijeljenih na mom Facebooku, prošlog Dana planeta Zemlje:

“Sretan Earhartov dan!!! Kako ste proslavili? Udario sam divnu bebu grenlandske medvjedice, bacio bačvu otpadnog ulja u odvodnu cijevi i zapalio ogroman požar!!! Dobra vremena."

Osjećaj koji je gore izražen prijekorna je molitva, rođena iz nelagodne podložnosti, tj. tihi glas dubokog poricanja, manifestacija kulturološki osnaženog, samozaštitničkog cinizma — refleksivna negacija novih ideja koja maskira opkoljenu psihu; to je nihilistički bijes koji prisvajaju nemoćni i služi kao bedem protiv tjeskobe koju stvaraju promjenjive okolnosti i udarene istine.

U SAD-u se život radničke klase stalno mijenja - i to ne na bolje.

Stoga, unutarnji glas sumnje i očaja lažno obavještava te ljude da agenti i učinci promjene neće biti od pomoći njima osobno da vam nitko (osobito samodopadni, sveznajući liberali) ne može biti od koristi, i , što je još gore, ono malo što ste nakupili bit će izgubljeno.

Uobičajen je (neizgovoren) strah muškaraca oko kojih sam odrastao dolje na jugu da ako bi pustili ono malo što stežu, ništa ne bi stiglo da zamijeni ono što bi bilo izgubljeno.

Neće biti mjesta rezerviranog za njih i njihove obitelji u novim situacijama i novim aranžmanima koje im (svojim neujednačenim shvaćanjem situacije) elitistički ekološki snobovi pokušavaju nametnuti.

Štoviše, u korporativnoj državi gubitak zajedništva, u kombinaciji s komercijalno prikazanom istovjetnošću okoline i sveobuhvatnom, maničnom ustrajnošću masovnih medija — od kojih su oba toliko lišena dubine, konteksta i značenja — ima pojedincu postaje sve teže steći, a zatim zadržati osjećaj sebe koji je neophodan da bi znao gdje postoji u odnosu na vrijeme, mjesto i promjenjive društvene i političke okolnosti.

Kako je moguće krenuti u smjeru povoljne promjene kada su zahtjevi i smetnje korporativne/potrošačke države negirali nečiju sposobnost da ostane miran i usredotočen dovoljno dugo da uopće shvati prirodu problema?

Nemilosrdno iskorištavanje zemaljskog i vremenskog krajolika imalo je katastrofalan učinak na unutarnja područja misli, snova i mašte građana/potrošača neoliberalne ekonomske superdržave.

Gubitak mjesta i popratna kriza identiteta neraskidivo su povezani s tjeskobom i anomijom koji su tako očiti u sadašnjoj neoliberalnoj epohi: lišavanje veze s zemljom, nebom, morem i polisom stvara duboki osjećaj nelagode.

Nasuprot tome, snažan osjećaj prisutnosti izranja iznutra kada stojite ispred oceana, rijeka, planina, pa čak i usred potoka ljudskih struja koje prolaze ulicama i bulevarima velikih gradova.

Suprotno tome, gdje smo mi, u odnosu na istine našeg bića, kada čekamo narudžbu prerađene, brze hrane u koloni automobila koji lere ispred prozora ili smo zaokupljeni šupljim zajedništvom sa sitnim, svjetleći zasloni uređaja informacijskog doba?

Nečiji osjećaj sebe i nečijih uvjerenja, kao i mitovi i tradicije naroda neraskidivo su povezani s mjestom, krajolikom i društvenom situacijom.

Kad sam bio dijete, odrastajući u Alabami i Georgiji, u prilikama kao što su ribolovne ekspedicije u prirodi, povremeno bih dolazio u kontakt s ruralnim afroameričkim farmerima koji su još uvijek živjeli po agrarnim ritmovima devetnaestog stoljeća.

Povremeno bismo, tražeći utočište od popodnevne vrućine visokog ljeta, ležali na drvenim trijemovima i grickali mahune, a ja bih slušao kako citiraju stihove.

Isus njihovog sustava vjerovanja rođen je iz skromnih početaka (obično sjeme) i rastao je pod vrelim suncem, ali je, na vrhuncu zrelosti, bio posječen, žrtvovan kako bi oni mogli živjeti, zatim, kao i njihovi usjevi koji održavaju život, je uskrsnuo kao sjemenski usjev sljedeće godine.

Prožete metaforičkom analogijom kriterija po kojima su živjeli iz dana u dan, ove su priče imale odjeka za ove ruralne, zemljoradničke ljude; metafore su odzvanjale istinitošću mjesta i okolnosti.

Kristov lik bio im je stvaran poput zrna graha pod njihovim prstima.

Sada, u eri u kojoj je odredište većine naših predmeta i potrepština odlagalište otpada, mega-crkve dubokog juga prihvaćaju kozmologiju koja odzvanja paradigmom nezdrave hrane: Evanđelje o Isusovoj vožnji kroz Isusa kada dođe Uznesenje. tjelesna tijela bit će odbačena poput omota brze hrane.

Sve u svemu, kako za kršćane, tako i za istinske vjernike koji su svjetovno orijentirani i tržišne ekonomije, vjera u ekonomsku providnost dokazala je našu pogubnost - inzistiranje na njezinu čudesnom utjecaju dovelo nas je do toga da ad hoc, bogatstvo koje se stvara mjehurićima pogrešno zamijenimo s oživljavanjem duše dio božanske milosti.

Prevarantski bogovi brze trgovine korporativne/potrošačke države nude prosvjetljenje vozila kroz prozor.

Članovi kongregacije Crkve čuda slobodnog tržišta vjeruju da će njihove molitve uvijek biti uslišane: Trenutačno stižu propovijedi potrošačke države o trajnom zadovoljstvu — njihovi glasovi pucketaju poput gorućeg grma iz kutija za narudžbe u vozilu.

Ipak, bogovi otkupitelji plasmana proizvoda ne mogu našoj umirućoj kulturi osigurati dulji rok trajanja.

Vjera u božanstva empirijskog tržišta mogla bi privremeno odagnati sumnju i nepouzdanje - ali ovaj mit nas ne može zaštititi od anonimnog bijesa eksponencijalne matematike globalnih sustava pomaknutih u entropijsko bježanje.

Iako svaka generacija nasljeđuje pustoš koja urliče i obitava u strukturama izgrađenim od nasljeđa izbijeljenih kostiju prošlih generacija — morali biste se vratiti u kasnu kredu da biste pronašli generaciju koja stoji na pragu masovnog izumiranja poput nas ljudskih bića učiniti trenutno.

Grčki bi tragičari shvatili maničnu i destruktivnu prirodu kasnog kapitalizma kako opsesivno herojska potraga za pobjedom nosi sjeme nečijeg uništenja; ergo, pretjeranim oslanjanjem na svoje snage i vrline klasični je junak doveo do vlastite smrti - jer ga je navika herojskog djelovanja učinila zatvorenim za svijest o romanu.

Victory je zatvoreni sustav; nasuprot tome, poraz otvara mogućnost novih prilagodbi.

Pobijediš neko vrijeme, a onda je gotovo

Vaš mali pobjednički niz.

I sada su pozvani na dogovor

S tvojim nepobjedivim porazom,

– Leonard Cohen

U slučaju grčke tragedije, heroj (čak i kolektivni način razmišljanja naroda) ne može, dugoročno gledano, napredovati u ispoljavanju oholosti izazvane pobjedom.

Ići će prema tragediji; on će, sa svakim sljedećim trijumfom, postati toliko samozatvoren samopoštovanjem da će samo trauma ponovno otvoriti njegovo srce za intimu koju koriste zemlja i vječnost

Jason će ignorirati sva vijeća i donijeti svoj ratni trofej, Medeju, natrag u Korint, pokrenuvši događaje zbog kojih će izgubiti sve što voli. Umrijet će sam, u suludom uživanju, smrvljen ispod trule krme Arga, broda koji ga je doveo do slave.

Izgubite stisak, a zatim poskliznete

U remek-djelo.

– Leonard Cohen

Apropos, suočavanje s tragedijom, da parafraziramo Camusa, suprotno je naivnosti. Ipak, nastavljamo dalje, iako mislimo da ne možemo, kada nosimo spoznaju krajnje uzaludnosti naših težnji.

Iako se borba protiv silne moći i kolektivne zablude čini uzaludnom, takvi napori osujećuju nečiju težnju za savršenstvom: Kad tražimo raj, nalazimo paradoks.

Dugoročno gledano, način na koji primamo, odgovaramo i mijenjamo te razmjene sa svijetom naziva se (naš) karakter.

U tuzi poraza stječe se mogućnost poistovjećivanja s potlačenim ljudima na zemlji. Gubitak donosi miješanje s inherentnom ljepotom zanemarenih stvari svijeta.

Evidentno je

umijeće gubljenja nije teško svladati

iako može izgledati kao (Napiši!) katastrofa. 
–Elizabeth Bishop

U svojim boljim (prerijetkim) trenucima, koristim pristup Walta Whitmana: vjerujem da bi pojedinac trebao nastojati povezati, pomiješati, čak stopiti svoje slomljeno srce s raznim i raznolikim stvarima svjetskog polisa, ljudi i krajolika.

Postoje mnoge stvari, iako podle i ružne, s kojima i dalje razgovaram, postojeće iu meni.

Iako su naši gradovi propali, ljudi u nevolji i krajolici degradirani, ja ne izbjegavam ta mjesta i situacije — jer to su kriteriji po kojima sam, vrijeme i okolnosti, dao raditi.

Čak i sada, pred kraj carstva, kada se nađemo u velikoj žalosti, nasukani smo usred divlje ljepote.

Gdje pronaći pomoć i sjeme obnove u vremenima kao što su ova?

Moglo bi se pokazati korisnim osvrnuti se na ono što je nazvano "uradi sam umjetnost" koju su prakticirali pioniri punk rocka.

Zaslijepljeni zamornim, onanističkim gitarističkim solažama arena rock ere, pristupili su svojim instrumentima s minimalističkom estetikom.

Drugim riječima, mnogi su gorjeli s takvim žarom da preotmu rock and roll iz zaglupljujućeg, baršunastog elitizma tog razdoblja da nisu imali ni vremena ni volje svladati više od tri žice na svojim instrumentima — koje su svirali vrlo brzo — i učinio za oskudnu financijsku naknadu, a još manje pohvale, u razbarušenim klubovima u raspadnutim središtima grada kao što je manhattanska četvrt Bowery, čime je ponovno uvedena prljava, niska bujnost i subverzivna intimnost ranog rock and rolla, uz uspostavljanje trajnog načela da je biti imbecil, rock and roll egoist bi trebao biti demokratski proces, ne isključivo ograničen na gitarske tehnokrate ili čak one pojedince opsjednute tiranijom talenta.

U skladu s tim, možemo kultivirati vrtove (individualne i zajedničke) prisvajajući pepeo jučerašnjih ekscesa i malč davno prošlih pobjeda; možemo posaditi sjeme nasljeđa, i zemaljsko i mnemoničko.

Time počinjemo dopuštati da naši životi postanu prožeti svrhom i smislom koji dolazi kada se nečiji napori usmjere na ponovno stvaranje svijeta.

Iako ne možemo znati budućnost, možemo se početi udaljavati od oslanjanja na disfunkcionalnu sadašnjost.

“Sve ono čega se svi boje već se dogodilo: Krhkost kapitalizma koju ne želimo priznati; gubitak imperija Sjedinjenih Država; i američka iznimnost. Zapravo, američka je iznimnost to što smo iznimno zaostali u petnaestak različitih kategorija, od obrazovanja do infrastrukture. Ali mi smo u fazi poricanja: želimo ponovno uspostaviti stvari kakve su bile, vratiti zemlju tamo gdje je bila.” — James Hillman

Phil Rockstroh je pjesnik, tekstopisac i filozof koji živi u New Yorku. Može ga se kontaktirati na: [e-pošta zaštićena]. Posjetite Philovu web stranicu http://philrockstroh.com/ I na Facebooku: http://www.facebook.com/profile.php?id=100000711907499