Američke kršćanske crkve nisu uspjele osigurati moralno vodstvo u ime "javnog dobra", primjećuje velečasni Howard Bess. 7. svibnja 2011
Velečasni Howard Bess
Editorova bilješka: Što se tiče kršćanske desnice, postalo je člankom protupovijesne vjere da su Sjedinjene Države utemeljene kao “kršćanska nacija”, čime su Židovi, muslimani, ateisti i druge vjerske manjine postali građani drugog reda koji moraju prihvatiti kršćanstvo dominaciju nad vladinom politikom.
Ironično, ovo inzistiranje na zemlji pod kontrolom deformiranog koncepta "što bi Isus učinio", tj. progoni homoseksualce, potiskuju žene i stigmatiziraju nekršćane, stopilo se s ekstremizmom "slobodnog tržišta" koji ne vidi ulogu vlade u pomaganju siromašnima koji bili su u središtu Isusove službe, što je kontradikcija na koju se osvrnuo velečasni Howard Bess u ovom gostujućem eseju:
Sjedinjene Države nikada nisu trebale biti kršćanska nacija. Umjesto toga, Utemeljitelji su zamislili sekularnu državu u kojoj bi se vjera ispovijedala uz potpunu slobodu, ali su također razumjeli potrebu da mlada nacija ima moralni kompas.
James Madison, jedan od glavnih arhitekata Ustava SAD-a, napisao je: “Javno dobro, stvarna dobrobit velikog dijela naroda, najviši je cilj kojemu treba težiti.”
Madison je shvatio da Amerika, kako bi ispunila svoje obećanje, mora održati javnu vrlinu, vrlinu koja se ne može uhvatiti ili osigurati pisanim dokumentom kao što je Ustav SAD-a.
Religija je imala moć dati smisao toj javnoj vrlini. Uostalom, temeljna etička poruka židovskih i kršćanskih spisa podupire Madisonovu ideju o "javnom dobru". Oni prepoznaju da moralna dobrobit naroda zahtijeva da odgovorimo s "da" na pitanje "Jesam li ja čuvar svoga brata?"
Starozavjetni zakoni gostoprimstva zahtijevaju da se moralni ljudi brinu za ranjive. Potrebe stranaca, udovica, siročadi, slijepih, hromih i siromašnih dio su “javnog dobra”.
A u trenucima nacionalnog stresa iz dana osnivanja nacije religiozni ljudi često su donosili te moralne vrijednosti za stol.
Značajni primjeri bile su uloge vjerskih vođa u Abolicionističkom pokretu za okončanje ropstva iu prošlom stoljeću za donošenje prava glasa ženama i građanskih prava Afroamerikancima. U takvim su ključnim trenucima religiozni ljudi pokazali sposobnost oblikovanja savjesti nacije.
1960-e i 1970-e mogle su biti najbolji čas američkog kršćanstva da su njegovi vođe bili dorasli izazovu vođenja nacije kroz razdoblje previranja, ali uglavnom nisu.
Amerika je vodila besmisleni rat u Vijetnamu koji je proizveo kaotične antiratne prosvjede kod kuće. Rasizam je osporavan. Žene su zahtijevale svoje puno partnerstvo u društvu. Patrijarhalni brak je bio uništen. Sjeme gay prava počelo je klijati.
Ipak, s izuzetkom afroameričkih crkava pod vodstvom Martina Luthera Kinga Jr., društvena revolucija koja se dogodila nije naišla na malo moralnog smjera od propovjednika i uspostavljenih religija.
Mnoge su crkve pobjegle od javnog kaosa u poruku osobnog spasenja, koja je pojačana ekstatičnim iskustvima pentekostalizma. Zabava visoke tehnologije dodana je torbi s alatom crkve. Strast za "javnim dobrom" izgubljena je u procesu.
U retrospektivi, tijekom druge polovice 20. stoljeća, dok je Billy Graham punio najveće svjetske stadione, a televizijski evangelisti dominirali američkim televizijskim ekranima, moralna osjetljivost nacije bila je okrenuta težnjama superbogatih i vladavini divovske korporacije.
Niti su operirali s grižnjom savjesti. Bogatstvo i moć vodili su njihove operacije.
Dakle, danas su Sjedinjene Države na raskrižju svoje povijesti. Mi smo nacija na vrhuncu svjetskog utjecaja, carstvo s neusporedivim bogatstvom i moći. Ipak, kako je Amerika zauzela svoje mjesto dominantnog svjetskog carstva, javna je vrlina oslabila do točke nemoći.
Nedavno sam vidio crtani film Williama Haefelija koji je uhvatio bit ove dileme. Četiri odrasle osobe su usred razgovora za večerom dok jedna primjećuje: "Tražim lakšu religiju." Ipak, ova laka religija nikada neće pružiti moralno vodstvo naciji.
Sadašnja ekonomska kriza je plod ove ludosti. U središtu financijskog kolapsa bile su korporacije koje su bile "prevelike da bi propale". Iz perspektive vlade kojoj nedostaje moralni kompas, nije bilo drugog izbora nego spasiti najsebičnije i najkorumpiranije utjecaje koji su ikada prijetili naciji.
Korporacije po definiciji nemaju dušu ni etiku osim krajnje granice profita. Kako su se korporacije razvijale u Americi, ljudi više nisu zaduženi za korporacije; korporacije kontroliraju ljude koji su postali ništa više od marioneta na koncema korporacije.
Tijekom nedavnog financijskog skandala, većina američkih vjerskih vođa i institucija šutjeli su, sukrivi za moralnu i etičku propast Amerike. Trebali su znati bolje.
Želio bih svaliti krivnju za ovaj neuspjeh na velike korporacije i na one koji su kupili njihovo bogatstvo. Međutim, prava krivnja pada na vjerske institucije i vođe koji su napustili nacionalnu potrebu za javnom krepošću.
Ukoliko ne povratimo svoj moralni kompas, san Utemeljitelja o naciji izgrađenoj na općem dobru bit će san koji je umro.
Velečasni Howard Bess je umirovljeni američki baptistički svećenik koji živi u Palmeru na Aljasci. Njegova e-mail adresa je [e-pošta zaštićena].