Nezavisno istraživačko novinarstvo od 1995 |
Doba Obame-2 Obamino doba Bush End Game Bush - drugi mandat Bush - prvi termin Tko je Bob Gates? Kampanja 2004
Iza legende Colina Powella
Kampanja 2000
Medijska kriza
Clintonovi skandali Nacistički odjek Tamna strana Rev. Moona Kontra krek Izgubljena povijest Listopadsko iznenađenje "Dosjei X"
International |
Nakon što je ismijao mirotvorce libijske vlade, službeni Washington sada udara u bubanj za novu rundu bombardiranja tipa "šok i strahopoštovanje" i zračnih napada iz neposredne blizine kako bi "dovršio posao" svrgavanja pukovnika Moamera Gadafija.
Obično se ova debata u Washingtonu oblikuje kao niz izbora za predsjednika Baracka Obamu i NATO: prvo, napustiti trenutnu kampanju zračnih napada i pustiti Gadafiju da prevlada; drugo, nastaviti sukob trenutnim tempom i prihvatiti zastoj; ili tri, angažirati više vojnih resursa za "pobijedu". Krugovi javnog mnijenja u Washingtonu kojima dominiraju neokonzervativci gotovo su jednoglasni u svojoj odlučnosti da poguraju Obamu i NATO da usvoje opciju tri. To je konsenzus kakav nije viđen budući da su gotovo svi ti isti Ozbiljni ljudi podržali invaziju Georgea W. Busha na Irak 2003., koja je započela bombardiranjem tipa “šok i strahopoštovanje” koje je trebalo sve riješiti. Izostavljeno je iz današnje rasprave o Libiji bilo kakvo razmatranje nadogradnje na prijedlog Afričke unije za prekid vatre i prijelaz na demokraciju s Gadafijem na marginama. Gadafijev borbeni režim pristao je na te uvjete, ali plan su odbacili anti-Gadafijevi pobunjenici i ne ocjenjuje niti spomen kada se "opcije" navode u velikim medijima. Osim uzimanja stranice iz Bushove knjige o “šoku i strahopoštovanju”, Smart Talk u Washingtonu također predlaže modeliranje “promjene režima” u Libiji nakon NATO-vog bombardiranja Srbije 1999. godine. U tim NATO udarima na glavni grad Beograd poginule su stotine civila, a procjene se kreću od oko 500 do više od 1,200, uključujući ubojstvo 16 ljudi koji su radili na srpskoj TV postaji. NATO generali su opravdali svoje bombardovanje srpske TV na premisi da je “neprijateljska propaganda” legitimna meta u ratu, čak i ako je osoblje postaje nenaoružano i bespomoćno. Od tada je namjerno ciljanje civilnih TV i radio postaja postalo dio zapadne vojne doktrine pri pokušaju svrgavanja arapskih režima i režima Trećeg svijeta. Srbijanski model sada se primjenjuje u Libiji uz blagoslov visokih vojnih dužnosnika koji su sudjelovali u toj kampanji. Na primjer, general John P. Jumper, koji je zapovijedao jedinicama američkog zrakoplovstva iznad Srbije, rekao New York Times da se bombardiranje visokoprofilnih institucionalnih mjesta u Beogradu pokazalo učinkovitijim od uništavanja srpskih tenkova i drugih vojnih ciljeva. “Kad smo ušli i počeli uznemiravati važna i simbolična mjesta u Beogradu i počeli zaustavljati život srednje klase u Beogradu, ljudi [srbijanskog predsjednika Slobodana] Miloševića počeli su se okretati protiv njega,” rekao je Jumper . Sada, Jumper je rekao da se sličan pristup provodi u Libiji. Ovog su tjedna NATO-ovi zrakoplovi bombardirali libijsku prijestolnicu Tripoli, nakratko prekinuvši libijsku TV s programa i raznijevši Gadafijevu osobnu rezidenciju (iako je NATO inzistirao da napad nije bio pokušaj atentata, mig-mig). Drugim riječima, protusrpska zračna kampanja, za koju se procjenjuje da će ubiti četiri srpska civila za svakog ubijenog srpskog vojnika, sada postaje model za vojnu strategiju NATO-a u Libiji. Proturječenje mandata Moglo bi se pomisliti da bi primjena srpskog modela na Libiju izazvala zabrinutost u američkim medijima jer sugerira da bi NATO mogao završiti ubijanjem velikog broja civila pod mandatom Ujedinjenih naroda za zaštitu civila. Međutim, predvođeni Washington Postom i New York Timesom, glavne američke novinske kuće ignorirale su ovu očitu kontradikciju. Umjesto toga, postoji obnovljeno uzbuđenje zbog mogućnosti novog "šoka i strahopoštovanja" bombardiranja "neprijateljske" zemlje kojoj je oduzeta protuzračna obrana. U utjecajnim krugovima javnog mnijenja u SAD-u, to je cijelo vrijeme propaganda za rat. Doista, čini se da New York Times objavljuje samo uvodnike i eseje koji favoriziraju prošireni sukob. Dominantna stranica Timesa u utorak bila je poziv od umirovljenog general-pukovnika vojske Jamesa M. Dubika da “dovrši posao” u Libiji. Dubik, koji je služio u ratu u Iraku, a sada je viši suradnik na Institutu za proučavanje rata, uokvirio je debatu na način da eskalaciju i pobjedu učini jedinim "odgovornim" izborom. Također je predvidio dugoročnu prisutnost SAD-a i NATO-a u Libiji nakon Gadafijeva poraza. "Ako pukovnik Qaddafi padne, Sjedinjene Države i NATO imat će odgovornost pomoći u oblikovanju poslijeratnog poretka, uključujući pružanje sigurnosti kako bi se spriječilo da oslobođena Libija potone u kaos", napisao je Dubik. "Washington mora početi planirati i pripremati se za ovu složenu i skupu nepredviđenu situaciju i prikupiti značajnu političku volju potrebnu da se to provede." Drugim riječima, gledamo još jednu SAD/NATO okupaciju “oslobođene” arapske ili muslimanske zemlje. Ono što je također jasno iz američkih vijesti jest da su urednici Timesa i drugi kreatori mišljenja uključeni u Dubikov važan prvi korak, izgradnju “političke volje” za ovaj novi rat i buduću okupaciju isključujući bilo kakva ozbiljna pitanja o mudrosti željenog naravno. Times je u srijedu objavio još jednu proratnu op-ed – fokusirajući se na Gadafijev navodni neuspjeh u opskrbi kvalitetnog mlijeka svojim sunarodnjacima. U međuvremenu, nije bilo nikakvog preispitivanja ključnog razloga za sudjelovanje SAD-a u ratu, Gadafijeve navodne krivnje za bombardiranje Pan Am 103 iznad Lockerbieja u Škotskoj 1988. godine. “Krv Amerikanaca je na [Gaddafijevim] rukama jer je on odgovoran za bombardiranje Pan Am 103,” izjavio je senator John McCain, R-Arizona, nakon nedavnog putovanja u Benghazi koji drže pobunjenici tijekom kojeg se McCain pridružio pozivu za veću ulogu američke vojske. Times i druge vodeće američke novinske kuće također krivnju Libije tretiraju kao paušalnu činjenicu, ali slučaj zapravo ostaje mutan. Godine 2001. škotski sud doista je osudio libijskog agenta Alija al-Megrahija za bombaški napad u kojem je poginulo 270 ljudi. Ali čini se da je presuda bila više politički kompromis nego čin pravde. Jedan od sudaca rekao Profesor vlade Dartmoutha Dirk Vandewalle o "ogromnom pritisku na sud da dobije osuđujuću presudu". Megrahijevo uvjerenje utažilo je razumljivu ljudsku želju da netko bude kažnjen za tako gnusan zločin, iako možda nevin čovjek. Ponovno otvaranje slučaja terorizma Godine 2007., nakon što je svjedočenje ključnog vladinog svjedoka diskreditirano, škotsko Povjerenstvo za reviziju kaznenih slučajeva pristalo je ponovno razmotriti osudu kao ozbiljnu neostvarenje pravde. Međutim, ta je revizija tekla sporo 2009. godine kada su škotske vlasti pustile Megrahija iz humanitarnih razloga, nakon što mu je dijagnosticiran terminalni rak prostate. Megrahi je odustao od žalbe kako bi dobio prijevremeno puštanje, ali to ne znači da je kriv. Nastavio je tvrditi da je nevin, a objektivni novinarski zbor bi odražavao sumnje u vezi s njegovom osudom. Navodni razlog škotskog suda za proglašavanje Megrahija krivim – dok je oslobađao njegovog suoptuženika Lamina Khalifu Fhimaha – bilo je svjedočenje Tonija Gaucija, vlasnika trgovine odjećom na Malti, koji je Megrahiju navodno prodao košulju, čiji su ostaci pronađeni s krhotinama kovčega u kojem je bila bomba. Ostatak slučaja počivao je na teoriji da je Megrahi stavio prtljagu na let s Malte za Frankfurt, gdje je prebačena na povezujući let za London, gdje je prebačena na Pan Am 103 za New York, izrazito malo vjerojatan način poduzeti teroristički čin s obzirom na sve uključene slučajne varijable. Megrahi bi morao pretpostaviti da tri odvojena sigurnosna sustava zračnih luka – na Malti, u Frankfortu i Londonu – neće uspjeti ozbiljno ispitati kovčeg bez pratnje ili otkriti bombu unatoč tome što sigurnosni službenici traže upravo takvu prijetnju. Kao što je povjesničar William Blum ispričao u članak Consortiumnews.com nakon osude Megrahija 2001., “Slučaj za hipotetska putovanja kovčega također se mora pozabaviti činjenicom da su, prema Air Malti, svu dokumentiranu prtljagu na KM180 pokupili putnici u Frankfurtu i nisu nastavili u tranzitu do Londona, te da su dva Dežurni dužnosnici Pan Am-a u Frankfurtu posvjedočili su da nikakva prtljaga bez pratnje nije unesena na Pan Am 103A, dovodni let za London.” Također je bilo problema s Gaucijevim zakašnjelim identificiranjem Megrahija kao kupca majica desetljeće nakon te činjenice. Gauci je napravio kontradiktorne iskaznice i ranije je dao fizički opis koji nije odgovarao Megrahiju. Gauci je navodno dobio nagradu od 2 milijuna dolara za svoje svjedočenje, a potom se preselio u Australiju, gdje je otišao u mirovinu. Godine 2007. škotsko vijeće za reviziju odlučilo je preispitati Megrahijevu osudu nakon što je zaključilo da je Gaucijevo svjedočenje nevjerodostojno. I bez Gaucijeva svjedočenja, slučaj protiv Megrahija bio je gotovo isti kao slučaj protiv njegovog suoptuženika koji je oslobođen. Međutim, nakon osude Megrahija 2001. godine, više međunarodnog pritiska je izvršeno na Libiju, koja se tada smatrala arhetipskom „odmetničkom“ državom. Dapače, Libija je preuzela “odgovornost” za napad na Pan Am i platila odštetu obiteljima žrtava, iako su libijski dužnosnici nastavili poricati krivnju, kako bi se ukinule teške ekonomske sankcije. Ipak, usprkos ovim sumnjama u vezi sa slučajem Pan Am 103, američki mediji nastavljaju tretirati krivnju Libije kao jednostavnu činjenicu. Ispitani prebjeg Ranije ovog mjeseca, bilo je uzbuđenja zbog mogućnosti da će Gadafija smatrati glavnim umom Pan Am 103 od strane prebjega na visokoj razini, bivšeg libijskog ministra vanjskih poslova Moussa Koussa, za kojeg se vjerovalo da je bio zadužen za libijsku obavještajnu službu 1988. Moussa Koussa bio ispitan od strane škotskih vlasti, ali je očito bacio malo novog svjetla na slučaj te mu je nakon intervjua dopušteno da izađe na slobodu. Vrlo brzo je nestalo zanimanje medija za Moussa Koussa. Ipak, dok se u službenom Washingtonu sada diže buka za eskalaciju američkog sudjelovanja u ratu – i budući da se slučaj Pan Am 103 uvijek iznova navodi kao opravdanje – nije bilo ozbiljnog preispitivanja misterija, samo ponavljanje libijskog pretpostavljena krivnja. Promatrajući krajolik američkih medija, teško je pronaći bilo kakav glas koji sugerira mirovne pregovore s Gadafijevom vladom ili čak zagovara da se iskrenost prihvaćanja plana Afričke unije za prekid vatre i demokratske reforme treba staviti na test. Umjesto toga, gotovo sve glave koje govore su ratnici iz fotelje, s neokonzervativnim urednicima Washington Posta i New York Timesa koji ponovno prednjače osuđujući Obaminu odluku da minimizira sudjelovanje američke vojske. “Ako je njegov pravi cilj bio gurnuti NATO u političku krizu, ili iscrpiti zračne snage i vojne proračune Britanije i Francuske — koje obavljaju većinu bombardiranja — ovo bi bila briljantna strategija. Ovakav kakav je, nemoguće ga je razumjeti,” napisao je Post 17. travnja:. “G. Čini se da Obama manje namjerava svrgnuti g. Gadafija ili osigurati uspjeh NATO-a nego dokazati ideološku poantu - da Sjedinjene Države ne moraju preuzeti vodstvo u vojnoj operaciji koja ne uključuje vitalne interese SAD-a. “Kako drugačije objasniti njegovu odluku da uskrati NATO-u dva najučinkovitija kopnena jurišna zrakoplova na svijetu — AC-130 i A-10 Warthog — koji postoje samo u američkim zračnim snagama i koji su napadali tenkove i topništvo gospodina Gadafija do 4. travnja?" New York Times je bio jednako nepokolebljiv u pogledu vraćanja AC-130 i A-10 Warthogova u akciju kako bi kosili libijske trupe odane Gadafiju. “G. Obama bi trebao odobriti [jurišnim zrakoplovima] da ponovno lete pod zapovjedništvom NATO-a,” objavio je Times 14. travnja, ponavljajući zahtjev koji su urednici napravili samo tjedan dana ranije. Ipak, ako je stvarni cilj NATO-a minimizirati civilne žrtve, zapadne zemlje bi mogle dobro razmisliti o tome da stanu na stranu u onome što se oblikuje kao ružan plemenski rat. Možda bi čak dali priliku miru, umjesto da ponavljaju bombardiranje civila u Beogradu ili “šok i strahopoštovanje” zbog Iraka. [Više o ovim temama potražite u Robertu Parryju Tajnost i privilegija i Neck Deep, sada dostupan u kompletu od dvije knjige po sniženoj cijeni od samo 19 USD. Za detalje, kliknite ovdje.] Robert Parry objavio je mnoge priče o Iran-Contrama 1980-ih za Associated Press i Newsweek. Njegova najnovija knjiga, Neck Deep: Katastrofalno predsjedništvo Georgea W. Busha, napisan je s dvojicom njegovih sinova, Samom i Natom, i može se naručiti na neckdeepbook.com. Njegove prethodne dvije knjige, Tajnost i povlastice: Uspon dinastije Bush od Watergatea do Iraka i Izgubljena povijest: kontraši, kokain, tisak i 'Projekt Istina' također su tamo dostupni. Za komentar na Consortiumblog kliknite ovdje. (Da biste komentirali blog o ovoj ili drugim pričama, možete upotrijebiti svoju uobičajenu adresu e-pošte i lozinku. Zanemarite upit za Google račun.) Da biste nam komentirali putem e-pošte, kliknite ovdje. Da biste donirali kako bismo mogli nastaviti izvještavati i objavljivati priče poput ove koju ste upravo pročitali, kliknite ovdje. |
|
RSS Feed
Početna
linkovi
Kontakt
knjige
E-mail
Pogodan za ispis