Idite na consortiumblog.com za objavljivanje komentara

Naručite sada

arhiva

Obamino doba
Predsjednik Baracka Obame

Bush End Game
Predsjednik Georgea W. Busha od 2007

Bush - drugi mandat
Predsjednik Georgea W. Busha od 2005.-06

Bush - prvi termin
Predsjednik Georgea W. Busha, 2000.-04

Tko je Bob Gates?
Tajni svijet ministra obrane Gatesa

Kampanja 2004
Bush bolji od Kerryja

Iza legende Colina Powella
Mjerenje Powellove reputacije.

Kampanja 2000
Prepričavanje kontroverzne kampanje.

Medijska kriza
Jesu li nacionalni mediji opasnost za demokraciju?

Clintonovi skandali
Iza opoziva predsjednika Clintona.

Nacistički odjek
Pinochet i drugi likovi.

Tamna strana Rev. Moona
Velečasni Sun Myung Moon i američka politika.

Kontra krek
Otkrivene priče o kontra drogama

Izgubljena povijest
Pokvaren povijesni zapis Amerike

Listopadsko iznenađenje "Dosjei X"
Razotkriven izborni skandal 1980.

International
Od slobodne trgovine do kosovske krize.

Druge istraživačke priče

editorijala

Velika je tragedija Sjedinjenih Država što je odgovor na mnoge domaće probleme zemlje očit, čak i jednostavan, ali se ne može učiniti zbog dominantne političke/medijske dinamike koja isključuje to rješenje.

Rješenje za ove mnoge probleme – od proračunskog deficita do infrastrukture koja se raspada, od masovne nezaposlenosti do nejednakosti prihoda, od degradacije okoliša do manjka obrazovanja – jest povećati poreze bogatima i upotrijebiti taj novac da se Sjedinjene Države vrate na pravi put i napreduje prema budućnosti.

A za to postoje jasna opravdanja, od praktičnosti do pravednosti. Iako mnogi multimilijunaši sebe smatraju muškarcima (i ženama) koji su sami stvorili, istina je da su svi oni profitirali od ulaganja američkih poreznih obveznika tijekom desetljeća, pa čak i stoljeća.

Na primjer, međudržavni sustav autocesta predsjednika Dwighta Eisenhowera omogućio je tvrtkama da jeftinije premještaju svoju robu; Svemirski program predsjednika Johna Kennedyja potaknuo je razvoj računalnih znanosti; Pentagon je stvorio Internet (da, uz kritičku podršku Ala Gorea dok je bio u Kongresu), koji je revolucionirao trgovinu i širenje informacija.

Ove inovacije i mnoge druge postigla je savezna vlada novcem poreznih obveznika. Da, poduzetnici u svojim garažama i studentskim sobama doista su napredovali na ovim otkrićima i zaslužuju kredit i udio u profitu, ali također bi trebali platiti po mnogo višoj stopi za istraživanje i razvoj koji su financirali porezni obveznici i koji im je omogućio bogatstvo.

Još jače porezno opravdanje vrijedi za Wall Street, gdje su pohlepa i kockanje bankara prije samo tri godine gurnuli gospodarstvo u tešku recesiju, što je milijune Amerikanaca koštalo njihovih poslova i domova. Kako bi izbjegli još gori ishod – novu depresiju – savezna vlada i Federalne rezerve odobrile su trilijune dolara pomoći.

Kako bi dodatno umirile Wall Street, vlasti su bankarima u biti dale karticu za "slobodan izlazak iz zatvora". Niti jedan istaknuti igrač u skandalu s drugorazrednim vrijednosnim papirima nije procesuiran ili prisiljen predati mnogo u nepošteno stečenoj dobiti.

Umjesto toga, mnogi vodeći bankari s Wall Streeta ponovno stoje u redu za ogromne isplate u desecima milijuna dolara, u biti ukradujući profite koji su ostvareni samo zato što je američka vlada ulila goleme količine javnog novca u financijski sektor. Ipak, mnogi od tih istih bankara inzistiraju na tome da njihovi porezi ostanu na povijesno niskim razinama.

Drugi bogati Amerikanci obogatili su se udjelima u multinacionalnim korporacijama koje su povećale svoju dobit otpuštajući Amerikance srednje klase i zapošljavajući jeftinije zamjenske radnike u inozemstvu.

Ovim američkim radnicima ne samo da su životi oštećeni izvozom njihovih radnih mjesta, nego su suočeni s nedostojanstvom pomaganja u plaćanju računa golemoj američkoj vojsci koja štiti globalne interese ovih multinacionalnih kompanija.

Pošteno i logično

Dakle, činilo bi se pravednim i logičnim da američka vlada vrati granične stope poreza na dohodak za najbogatije porezne obveznike barem na razine koje su postojale prije predsjedništva Ronalda Reagana. Tako bi bogati mogli uzvratiti državi za sve što je učinila za njih.

Američki bogataši čak bi mogli zaraditi više ako bi pomogli u ponovnoj izgradnji srednje klase. Još od Henryja Forda poznato je pravilo poslovanja da tvrtke napreduju kada si ljudi mogu priuštiti kupnju proizvoda koje tvornice proizvode.

Društveno-ekonomski sustav koji uništava srednju klasu i služi samo bogatima nije samo nepravedan nego i nesiguran. Posebno je osjetljiv na špekulacije na burzi, cikluse rasta i pada i političke poremećaje.

Dakle, poduzeti korake za vraćanje Sjedinjenih Država na stabilniju strukturu srednje klase koja je vladala od kraja Drugog svjetskog rata do Reaganova predsjedničkog mandata čini se neshvatljivim.

A ključ te obnove bilo bi podizanje najviših graničnih poreznih stopa na najviše razine prihoda za najbogatije Amerikance s današnjih 35 posto na, recimo, 50 ili 60 posto. Te granične stope bile su čak 90 posto pod Eisenhowerom.

Ali današnja politička/medijska dinamika u SAD-u čini bilo kakvu raspravu o višim porezima za bogate nepoželjnom. Umjesto toga, rasprava se vodi oko davanja dodatnih poreznih olakšica bogatima, rezanja državne potrošnje, otkazivanja transportnih projekata, napuštanja ekoloških ciljeva i razbijanja sindikata koji predstavljaju učitelje i druge javne radnike.

Test političke hrabrosti, prema glavnim američkim medijima, jest jeste li spremni ići još dalje i smanjiti socijalno osiguranje i medicinsku skrb. Ali prava “treća tračnica” američke politike je hoćete li razmotriti veće poreze za bogate.

Koliko je to teško postalo je očito ranije ovog mjeseca dok je nacija zaokupljena sentimentalnim sjećanjem na pokojnog Ronalda Reagana, oca onoga što je njegov potpredsjednik George HW Bush jednom nazvao "voodoo ekonomijom", ideje da će smanjenje poreza povećati prihode .

Reagan je također uzdigao obožavanje privatnog bogatstva i potaknuo demonizaciju javnog sektora svojom poznatom rečenicom: “Vlada nije rješenje za naš problem; Vlada je problem.”

Ipak, koliko god se Reaganova politika pokazala pogrešnom, a nova Gallupova anketa pokazuje da ga Amerikanci ocjenjuju najvećim predsjednikom ikada, ispred Abrahama Lincolna i Georgea Washingtona.

Inspiriran Reaganom

Upravo ovaj tjedan, kada je republikanski guverner Wisconsina Scott Walker mislio da razgovara telefonom s desničarskim milijarderom Davidom Kochom, ključnim financijskim podupirateljem, Walker se prisjetio svojih misli prije nego što je bacio "bombu", svog zakona o oduzimanju javnih zaposlenika prava na kolektivno pregovaranje u Wisconsinu.

Walker je rekao prevarantu Davida Kocha koji je snimao poziv: “Izvukao sam sliku Ronalda Reagana, i rekao sam, znaš, ovo može izgledati malo melodramatično, ali prije 30 godina, Ronald Reagan, čiji smo 100. rođendan upravo proslavili dan ranije, imao je jedan od najvažnijih trenutaka u svojoj političkoj karijeri, ne samo u predsjedništvu, kada je otpustio kontrolore zračnog prometa.”

Drugim riječima, Reaganovo naslijeđe još uvijek nadahnjuje mladu generaciju republikanaca i desničarskih operativaca da napreduju u pristupu ekonomskim bolestima nacije koji bi nastavio s niskim porezima za bogate, manje propisa o korporacijama, strukturnim proračunskim deficitima koji prisiljavaju rezove u državnoj potrošnji i pritisak da se razbiju sindikati.

Ipak, tijekom ta tri desetljeća koja je Walker naveo, Reaganova desničarska politika opustošila je srednju klasu i gurnula više ljudi u siromaštvo, stvarajući nejednakost u prihodima kakva nije viđena od Zlatnog doba 1920-ih, nejednakost koja je pridonijela slomu burze 1929. i Velike depresije.

Još jedan čimbenik današnje krize poslova bio je dramatičan napredak tehnologije, koji je stvorio ogroman višak radne snage u Sjedinjenim Državama, od tvorničkih radnika do knjigovođa. I, ako vas tehnologija ne uhvati izravno, još uvijek bi vas mogla staviti u red nezaposlenih jer moderne komunikacije omogućuju vašoj tvrtki offshore vaš posao na pola svijeta.

Dakle, čak i ako današnji slabi oporavak nije zaustavljen višim cijenama nafte na Bliskom istoku ili većim zastojima u Washingtonu, mnogi Amerikanci koji su izgubili posao ili morali ozbiljno smanjiti plaće vjerojatno neće nadoknaditi izgubljeno. Nezaposlenost i nedovoljna zaposlenost gotovo će sigurno ostati visoka, a oni sretnici koji imaju posao morat će raditi više, brže i dulje nego prije.

Većina nas već pokušava spojiti kraj s krajem, s manje zaštita na radnom mjestu kako se sindikati smanjuju, s nestajanjem 40-satnog radnog tjedna, s mobitelom i e-poštom koji nas stavljaju na poziv gotovo 24 sata dnevno, s odlaskom u mirovinu odgađati ponekad na neodređeno vrijeme.

Velika ironija ovog doba može biti da je ranija generacija mislila da će tehnologija stvoriti toliko bogatstva i udobnosti da će život biti lakši za ljudsku rasu, dajući nam više vremena za igru ​​s djecom, čitanje knjige, putovanje ili jednostavno polako.

Umjesto toga, zbog čudne američke političko-medijske dinamike, tehnologija prvenstveno obogaćuje bogate, a za nas ostale čini naše živote ropskim, užurbanijim i očajnijim, osobito kada se gubitak posla kombinira s izgubljenim zdravstvenim prednostima i beskrajnim pritiskom inkasatori računa.

Neuravnoteženo bogatstvo

Dok su srednja i radnička klasa vidjele kako se američki san povlači za njima, viši sloj super bogatih gledao je kako dobrobiti globalne ekonomije visoke tehnologije nesrazmjerno teku u njihove dioničke portfelje i zakladničke fondove -- dok su gledali njihov porez stope opadaju.

Prije Reaganova predsjedništva, gornja granična porezna stopa (postotak koji su najbogatiji Amerikanci plaćali na svoju najveću tranšu prihoda) bio je oko 70 posto. U vrijeme kada je George HW Bush napustio ured 1993. godine, granična stopa bila je 31 posto – a proračunski deficit SAD-a eksplodirao je.

Kako bi deficit stavili pod kontrolu, predsjednik Bill Clinton i Kongres pod kontrolom demokrata poduzeli su politički opasan korak podizanja najviše granične stope na 39.6 posto, što je potez koji je pridonio republikanskom preuzimanju vlasti u Kongresu 1994. godine.

Ipak, Clintonovo povećanje poreza pomoglo je vratiti savezni proračun u ravnotežu i dovelo do projiciranog suficita toliko velikog da su kreatori politike bili zabrinuti zbog komplikacija koje bi mogle proizaći iz američkog duga potpuno isplatilo se. Međutim, kada je George W. Bush preuzeo vlast 2001., odmah je nastavio s Reaganovim nastojanjem da smanji poreze, posebno bogatima.

Pod Bushom-43, najviša granična stopa smanjena je na 38.6 posto, a zatim na 35 posto, pridonoseći još jednom rekordnom porastu saveznog deficita. Dodajući tome razne porezne olakšice, bogati su plaćali čak i manje od niskih nominalnih stopa.

“Prosječna stopa koju plaća 1 posto najvećih kućanstava smanjila se s 33 posto u 1986. na oko 23 posto u 2006.”, Washington Post izvijestio. “Istodobno, udio prilagođenog bruto dohotka koji tvrdi taj dio američkog društva s najvećom zaradom udvostručio se, s 11 posto na 22 posto.”

U vrijeme kad je Bush napustio ured u siječnju 2009., financijski mjehur na Wall Streetu – djelomično napuhan neobuzdanom pohlepom hranjenom golemim bankovnim bonusima – je pukao i američka vlada je zapela s deficitom od 1.2 trilijuna dolara koji je uključivao spašavanje bankara od katastrofe vlastite izrade.

Nakon što su preuzeli dužnost, predsjednik Barack Obama i kongresni demokrati rekli su da žele "povratiti" neke od tih prenapuhanih bonusa i ubirati veće poreze na nove bonuse nakon što pomoć stabilizira banke. Ali Obama i demokrati također su se bojali ponavljanja izbora 1994., pa su usvojili paket poticaja od 787 milijardi dolara i zadržali visoku potrošnju za dva Bushova nedovršena rata bez traženja trenutnog marginalnog povećanja poreza.

Rezultat je bio daljnje pogoršanje saveznog deficita – što je stvorilo još jedno pitanje republikanske kampanje: demokratsku fiskalnu neodgovornost.

Te optužbe – i izdašno financiranje od naftaša Davida Kocha – potaknuli su uspon pokreta Tea Party, val koji je potaknuo republikance do velikih pobjeda na izborima 2010., uključujući preuzimanje Zastupničkog doma američkog Kongresa i kontrolu nad mnogim državnim kućama.

Nakon tih pobjeda, republikanci su inzistirali da Bushevo smanjenje poreza za bogate ostane na snazi ​​još najmanje dvije godine, ustupak koji su Obama i demokrati dali u zamjenu za dodatnu potrošnju na nezaposlene. Ali Bushevo smanjenje poreza zajamčilo je da će deficit ostati visok, otvarajući vrata novim zahtjevima GOP-a za dodatnim rezovima potrošnje.

Američka vlada sada juri prema obračunu u ožujku kada neki republikanci kažu da će zatvoriti vladu ako demokrati ne pristanu na dodatna smanjenja potrošnje, što će zauzvrat osigurati daljnja otpuštanja s poslova u javnom sektoru.

Vodoinstalateri Joe

Ono što je možda najviše zbunjujuće u vezi s ovom političko-medijskom dinamikom jest koliko prosječnih Amerikanaca još uvijek podržava smanjenje poreza poput Reagana, čak i kada su te politike dovele do toga da bogati vode "klasni rat" protiv srednje i radničke klase, kao i protiv budućnosti generacije koje zapinju s računima.

Tijekom kampanje 2008. ovu neobičnu anomaliju personificirao je "vodoinstalater Joe", muškarac iz Ohija u srednjim 30-im po imenu Joe Wurzelbacher. Iako Wurzelbacher nije bio kvit licencirani vodoinstalater u to je vrijeme za senatora Johna McCaina postao simbol američkog obićaja, netko koga je 72-godišnji republikanski predsjednički kandidat nazvao "mojim uzorom".

U završnim danima Kampanje 2008., Wurzelbacher je započeo svoj čudan uspon do nacionalne zvijezde čavrljajući duž užeta s Obamom o poreznim prijedlozima demokrata, posebno o Obaminom planu da smanji poreze Amerikancima srednje klase i poveća ih ljudima koji zarađuju više od 250,000 dolara .

Wurzelbacher je rekao da razmišlja o kupnji tvrtke svog šefa, za koju je mislio da bi mogla zaraditi nešto više od 250,000 dolara i da bi stoga mogla doživjeti povećanje poreza prema Obaminom planu.

Obama je odgovorio napomenom da bi svako povećanje poreza u tom slučaju bilo neznatno i ustvrdio da bi njegov porezni plan pomogao američkoj srednjoj klasi jer bi "proširio bogatstvo". (Kasnije je Obama primijetio da velika većina malih poduzeća ne plaća 250,000 dolara, a gotovo niti jedan vodoinstalater to ne čini.)

Ništa u razmjeni između Obame i Wurzelbachera nije bilo posebno. Zapravo, Obama je ponavljao stoljetni argument za progresivni porez na dohodak koji procjenjuje više stope za dobrostojeće nego za one sa skromnim prihodima.

Bio je to koncept koji je slavno zagovarao McCainov raniji republikanski uzor, predsjednik Theodore Roosevelt, koji je u svojoj Govor novog nacionalizma iz 1910. zvučalo je daleko radikalnije nego što je to učinio Barack Obama 2008.

“Stvarno veliko bogatstvo, nabujalo bogatstvo, samom činjenicom svoje veličine, stječe osobine koje ga razlikuju u vrsti kao i u stupnju od onoga što posjeduju ljudi s relativno malim sredstvima”, rekao je Roosevelt.

“Stoga vjerujem u postupni porez na dohodak na velika bogatstva i u drugi porez koji se daleko lakše prikuplja i daleko je učinkovitiji, postupan porez na nasljedstvo na velika bogatstva, koji je pravilno zaštićen od utaje i koji se brzo povećava u iznosu s veličinom imanja.”

Međutim, McCain je optužio Obamu za “socijalizam” zbog Obamine podrške ukidanju smanjenja poreza za bogate. McCainova kampanja počela je označavati Obamu kao "glavnog redistribucionista", što je optužba koju su demokrati dotjerali tijekom posljednjih dana kampanje, ali se čini da je još uvijek strah.

U prve dvije godine Obamine administracije, optužbe za “socijalizam” ponavljane su iznova i iznova, iako je Obama poduzeo izvanredne korake da zaštiti američke bankare.

Obamina praktična politička odluka tijekom kampanje 2008. da ne brani agresivno svoju ideju "širenja bogatstva" i njegova nevoljkost da se pozabavi pitanjem povećanja poreza od tada znači da je argument o potrebi veće uloge vlade u preusmjeravanju dijela bogatstva s vrha prema dolje je odgođeno. Nakon izbora 2010., to je zapravo izvan stola.

Međutim, to bi mogla biti najvažnija rasprava za budućnost Sjedinjenih Država i zdravlje američke republike. Ako vlada ne intervenira kroz svoje porezne vlasti kako bi redistribuirala dio bogatstva koje se sada koncentrira među ultrabogatim, srednja klasa će se vjerojatno nastaviti smanjivati, a redovi siromašnih rasti.

Kako bogati sve više dominiraju političkim procesom kroz neograničenu potrošnju na kampanju i financiranje sofisticirane propagande – poput Fox Newsa i desničarskog talk radija – političke bitke nastavit će se voditi na terenu koji je naklonjen desnici: više rezova u javnoj potrošnji, više smanjenja u mirovinskim i zdravstvenim programima, više razbijanja sindikata.

Niti jedna demokratska republika ne može dugo preživjeti ovako iskrivljen političko-ekonomsko-medijski sustav.

Kao što je sudac Louis D. Brandeis primijetio prije više od 60 godina, "možemo imati demokraciju u ovoj zemlji, ili možemo imati veliko bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje."

[Više o ovim temama potražite u Robertu Parryju Izgubljena povijest i Tajnost i privilegija, koji su sada dostupni s Neck Deep, u kompletu od tri knjige po sniženoj cijeni od samo 29 USD. Za detalje, kliknite ovdje.]

Robert Parry objavio je mnoge priče o Iran-Contrama 1980-ih za Associated Press i Newsweek. Njegova najnovija knjiga, Neck Deep: Katastrofalno predsjedništvo Georgea W. Busha, napisan je s dvojicom njegovih sinova, Samom i Natom, i može se naručiti na neckdeepbook.com. Njegove prethodne dvije knjige, Tajnost i povlastice: Uspon dinastije Bush od Watergatea do Iraka i Izgubljena povijest: kontraši, kokain, tisak i 'Projekt Istina' također su tamo dostupni.  

Za komentar na Consortiumblog kliknite ovdje. (Da biste komentirali blog o ovoj ili drugim pričama, možete upotrijebiti svoju uobičajenu adresu e-pošte i lozinku. Zanemarite upit za Google račun.) Da biste nam komentirali putem e-pošte, kliknite ovdje. Da biste donirali kako bismo mogli nastaviti izvještavati i objavljivati ​​priče poput ove koju ste upravo pročitali, kliknite ovdje.

Povratak na početnu stranicu