Consortiumnews.com

Intelovi veterani dovode u pitanje krizu između Iraka i Ujedinjenog Kraljevstva

30. ožujka 2007.

Napomena urednika: Ispod je procjena skupine bivših američkih obavještajnih analitičara o krizi između Irana i Ujedinjenog Kraljevstva oko zarobljavanja 15 pripadnika britanske mornarice zbog navodnog prelaska u iranske teritorijalne vode:

Od: Veteran Intelligence Professionals for Sanity (VIPS)
PREDMET: Nerazborito upravljanje rubovima u neistraženim vodama

Pomama u američkim korporativnim medijima oko iranskog pritvaranja 15 britanskih marinaca koji su možda, a možda i nisu, narušili teritorijalne vode na koje Iran polaže pravo, povratna je slika na neobuzdanu podršku s obzirom na ratno huškanje administracije protiv Iraka neposredno prije napada.

Britanci odbijaju priznati mogućnost da su njihovi marinci prešli u loše označene vode na koje Iran polaže pravo i pojačavaju sukob. U ovom trenutku, relativne zasluge britanske i iranske verzije onoga što se zapravo dogodilo uvelike su manje važne od toga kako su usijane glave na obje strane - a posebno Britanci - odlučile iskoristiti događaj u nadolazećim danima.

Postoji stvarna opasnost da se ovaj incident, i način na koji se odvija, može pokazati kao posljednja gesta odanosti britanskog premijera Tonyja Blaira prema predsjedniku Georgeu W. Bushu, potpredsjedniku Dicku Cheneyju i “neokonzervativnim” savjetnicima koji , ovaj put, traže a casus belli kako bi "opravdali" zračne napade na Iran.

Bush i Cheney bez sumnje nalaze ohrabrenje u činjenici da su demokrati prošli tjedan odbili uključiti u sadašnji nacrt zakona o financiranju rata u Iraku predloženi tekst kojim se Bijeloj kući zabranjuje pokretanje rata protiv Irana bez izričitog odobrenja Kongresa.

Ako Senat izostavi sličan jezik, ili ako zabrana nestane na konferenciji, povećavaju se šanse za "preventivni" američki i/ili izraelski napad na Iran i veliki rat zbog kojeg će onaj u Iraku izgledati kao manji okršaj. Dojam, koji njeguju Bijela kuća i naši udomaćeni mediji, da bi Saudijska Arabija i druge države sa sunitskom većinom mogle favorizirati vojni napad na Iran je mit.

Ali implikacije idu daleko izvan Bliskog istoka. S Rusima i Kinezima, SAD je odavno izgubio sposobnost, iskorištenu s priličnom agilnošću u 70-ima i 80-ima, da igraju jedni protiv drugih. Zapravo, politika SAD-a pomogla je da se ova dva diva spoje. Oni dobro znaju da se radi o nafti i strateškom pozicioniranju i neće mirno stajati ako Washington udari na Iran.

Obavještajni analitičari veliku važnost pridaju evidenciji izvora za pouzdanost i povijesnu evidenciju. Bili bismo prisiljeni klasificirati Tonyja Blaira kao poznatog prevaranta koji, iz još uvijek nejasnih razloga, ima petogodišnji dosije glume Busha kao čovjekov najbolji prijatelj. Ako predsjednik treba a casus belli, Blair će ga vjerojatno donijeti.

Postoji li, dakle, neki britanski državnik dobro upućen i u Bliski istok i u pomorska pitanja, koji je vrijedan povjerenja? Tamo je. Craig Murray bivši je veleposlanik Ujedinjenog Kraljevstva u Uzbekistanu (sve dok nije otpušten zbog otvorenog prigovora na potporu Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a tamošnjoj torturi) i također bivši šef pomorskog odjela britanskog Ministarstva vanjskih poslova, te ima značajno iskustvo u pregovaranju sporova oko granica koje se protežu do more.

Posljednjih dana, bivši veleposlanik Murray pokazao je svoj karakter hrabro istupivši javno, osporavajući stav britanske vlade o incidentu koji je u pitanju. Brzo je citirao, na primjer, razumno uravnotežene riječi komodora Nicka Lamberta, zapovjednika Kraljevske mornarice operacije u kojoj su marinci zarobljeni:

“Nema apsolutno nikakve sumnje da su bili u iračkim teritorijalnim vodama. Jednako tako, Iranci mogu tvrditi da su bili u njihovim teritorijalnim vodama. Opseg i definicija teritorijalnih voda u ovom dijelu svijeta vrlo je komplicirana.”

Usporedite komodorov oprez s nepogrešivom sigurnošću s kojom je Blair izjavio da je "potpuno uvjeren" da su marinci u iračkim vodama, i dobit ćete ideju o tome što bi mogla biti Blairova krajnja svrha.

Pišući na svom čitanom blogu (http://www.craigmurray.co.uk/weblog.html ), Murray ukazuje na "kolosalan problem" s obzirom na kartu koju je britanska vlada koristila za prikaz koordinata incidenta i pomorske granice Irana i Iraka - priču koju su stenografi mainstream tiska nekritički prihvatili. Murray piše:

“Pomorska granica između Irana i Iraka prikazana na karti britanske vlade ne postoji. Izradila ga je britanska vlada. Samo Irak međutim Iran mogu dogovoriti svoju bilateralnu granicu, a to nikad nisu radili u Zaljevu, samo unutar Shatta jer je tamo i kopnena granica. Ova objavljena granica je lažna bez pravne snage...U svakom slučaju, UK bilo očito pogrešno biti ultraprovokativan u spornim vodama...

“Njima [Britanskim marincima] bi prema međunarodnom pravu bilo dopušteno ući u iranske teritorijalne vode ako su bili u 'vrućoj potjeri' za teroristima, robovlasnicima ili piratima... Ali oni su tražili prokrijumčarena vozila koja su pokušavala izbjeći dužnost automobila. Kakve veze ima utaja iranskih ili iračkih poreza s Kraljevskom mornaricom?"

Veleposlanik Murray apelirao je na razum i hladne glave. Da bi rekao ono što bi trebalo biti očito, napominje da nije legitimno da britanska vlada povlači granicu bez dogovora uključenih zemalja:

“Malo više poniznosti i priznanje da je ovo granica koja je predmet spora, moglo bi naše ljude zapravo vratiti kući. Pitanje je želimo li doista vratiti naše ljude kući ili povećati propagandu iz incidenta?”

Ratni snovi

Ono što se u ovom trenutku zna o okolnostima govori više o zlouporabi Kraljevske mornarice nego o namjernoj provokaciji. Međutim, način na koji su britanski i američki mediji bili podstaknuti, sugerira da bi i London i Washington mogli odlučiti predstavljati nepopustljivost iranskih usijanih glava kao casus belli za dugo pripremane zračne napade na Iran.

A ne treba isključiti ni mogućnost da je riječ o provokaciji ab initio. Obavještajni analitičari gledaju na presedan, a ono što se čini posve relevantnim u vezi s tim je razgovor između Busha i Blaira 31. siječnja 2003., šest tjedana prije napada na Irak.

“Dopis iz Bijele kuće” (poput poznatog “Dopisa iz Downing Streeta” koji je ranije procurio u britanski tisak) prikazuje Georgea Busha koji je Blairu predlagao razne opcije za izazivanje rata s Irakom. Britanski zapisnik—čiju autentičnost britanska vlada ne osporava—sa sastanka od 31. siječnja 2003. navodi prvu opciju kao:

“SAD je razmišljao o letenju izviđačkog zrakoplova U2 s borbenim pokrivačem iznad Iraka, obojenog u boje UN-a. Kad bi Sadam pucao na njih, bio bi u prekršaju.”

Da ne spominjemo (ne)slavni ne-incident u Zaljevu Tonkin, kojim se predsjednik Lyndon Johnson poslužio da opravda bombardiranje Sjevernog Vijetnama.

Sve veće ulaganje "lice" u situaciju zarobljavanja marinaca Ujedinjenog Kraljevstva neupitno povećava opasnost od nenamjernog izbijanja otvorenih neprijateljstava. Jedna ili druga strana bit će prisiljena odreći se dijela svog ponosa ako se želi izbjeći smrtonosniji sukob.

I nema naznaka da Busheva administracija radi išta osim što potiče britansku neposlušnost.

Osim ako nečija temeljna namjera nije izazvati neprijateljsku akciju na koju bi SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo mogli "uzvratiti", uplitanje u natjecanje "milo za drago" s Irancima je glupa i nepromišljena igra, jer se možda neće pokazati mogućim izbjeći eskalaciju i gubitak kontrole. I čini se da smo na dobrom putu tamo. Ako netko nazove Iran "zlim", uhiti njegove diplomate, optuži ga za promicanje terorizma i nezakonito zarobljavanje, može biti siguran da će Iranci uzvratiti i povećati uloge u procesu.

Tako se u tom dijelu svijeta igra milo za drago. Ono što britanski i američki dužnosnici, čini se, ne uzimaju u obzir je da su Iranci tvrdokorni susjedi. U tom kvartu kontroliraju uvjete u kojima će se utakmica igrati. Oni mogu slobodno promijeniti pravila kad god žele; UK ne može, a ne može ni Washington.

Provokativno ponašanje, dakle, može biti vrlo opasno, osim ako ne namjeravate započeti svađu zbog koje biste mogli požaliti.

Netko bi trebao ispričati Tonyju Blairu i ajatolahu Khameiniju maksimu koju je prošli tjedan citirao bivši glavni inspektor UN-a za oružje Hans Blix:

„Plemenito umijeće gubljenja obraza
Jednog dana će spasiti ljudsku rasu."

Ray Close, Princeton, NJ
Larry Johnson, Bethesda, MD
David MacMichael, Linden, VA
Ray McGovern, Arlington, VA
Coleen Rowley, Apple Valley, MN

Upravljačka skupina
Iskusni obavještajni stručnjaci
za razum (VIPS)

Za komentar na Consortiumblog kliknite ovdje. Da biste nam komentirali e-poštom, kliknite ovdje. Da biste donirali kako bismo mogli nastaviti izvještavati i objavljivati priče poput ove koju ste upravo pročitali, kliknite ovdje.