Consortiumnews.com

Dopis obavještajnih veterana Kongresu

15. ožujka 2007.

Napomena urednika: Ispod je dopis koji je skupina bivših obavještajnih analitičara poslala čelnicima Kongresa nudeći procjenu o tome kako najbolje zaustaviti rat u Iraku.

Memorandum za: Predsjedavajućeg Doma; Vođa većine u Senatu

Od: Veteran Intelligence Professionals for Sanity (VIPS)

PREDMET: Rasplet oko Iraka: Prvo zaustavite krvarenje

U nadolazećim tjednima Kongres koji je voljan potvrditi svoj prerogativ kao ravnopravna grana vlasti ima jedinstvenu priliku zaustaviti bespotrebne smrti i sakaćenja američkih vojnika u Iraku i ove godine ih vratiti kući na uredan način. Da bi to učinila, mora upotrijebiti svoju ustavom zajamčenu ovlast --- moć novčanika.

Iako predsjednik, potpredsjednik i njihovi najvatreniji pristaše slijepo inzistiraju na tome da je pobjeda nalet trupa daleko, trenutni NAS vojni zapovjednik na terenu, general David Petraeus, priznaje da vojna pobjeda nije moguća. Pobjeda će biti osigurana samo političkim rješenjem.

Pitanje nije da li NAS trupe će ostati trajno u Irak. Velika većina Amerikanaca slaže se da NAS prisutnost u Irak je privremena. Pravo je pitanje koliko će još Amerikanaca biti ubijeno i ranjeno u građanskom ratu koji sukobljava sunite protiv šijita.

Pozadina: VIPS je pokret umirovljenih obavještajnih časnika koji smo osnovali u siječnju 2003. zbog naše akutne zabrinutosti zbog politizacije naše profesije. Naš prvi analitički pokušaj bila je kritika nastupa Colina Powella u UN-u 5. veljače 2003. istoga dana. (Tada se činilo da jedini nismo nimalo impresionirani.)

Od tada smo izdali još jedanaest brifing memoranduma, većina njih upućenih predsjedniku Georgeu W. Bushu. Naša je namjera bila učiniti dostupnom razumnu, nepatvorenu obavještajnu analizu kako bismo potaknuli prosvijećeno donošenje odluka o Bliskom istoku. Nemamo, međutim, ni najmanju naznaku da su naši memorandumi doista stigli do predsjednika. A kad smo ih objavili medijima, naši napori nisu dobili previše tinte ili vremena.

Ovaj predsjednik i potpredsjednik uveli su redovitu praksu postavljanja obavještajnog procesa na glavu. Primjerice, odlučili su se za “navalu” (koja sve više liči na eskalaciju) prije obavještajna zajednica objavila je svoju Nacionalnu obavještajnu procjenu (NIE), “Izgledi za stabilnost Iraka: izazovan put naprijed” u siječnju.

Svaka im čast, autori su se oduprli pritiscima da podrže ideju da bi "val" poboljšao položaj SAD-a u Iraku; analitičari su se odbili pomaknuti i posve jasno dali do znanja da će, uz porast ili ne, pozicija SAD-a nastaviti slabiti.

Jedini trag neprihvatljivog političkog utjecaja na pripremu tog NIE-a pojavio se u neklasificiranim ključnim presudama gdje je slamka "brzog povlačenja" uvedena i snažno oborena uvijek iznova (i opet u ponedjeljak od strane Cheneya i jučer od strane urednika od The Washington Post u njihovom glavnom uvodniku).

Obavještajni analitičari žalili su se da su bili prisiljeni procijeniti što bi rezultiralo "brzim povlačenjem" američkih trupa iz Iraka, ali ne i što bi rezultiralo postupnim ili postupnim povlačenjem. Iako je voditelj procjene uvjeravao senatore na saslušanju 27. veljače da na sastavljače nije vršen nikakav politički pritisak, nije mogao objasniti zašto je najekstremnija opcija, "brzo povlačenje", izdvojena za razotkrivanje.

Da budemo sigurni, nakon čestih posjeta Cheneya i I. Lewisa Libbyja sjedištu CIA-e kako bi pomogli analitičarima, i uslijed debakla u obavještajnim podacima o Iraku, američke obavještajne službe bile su temeljito diskreditirane. Ipak, nema smisla donositi ključne vanjskopolitičke odluke u obavještajnom vakuumu. Kad smo služili u američkoj obavještajnoj službi, predsjednik (a ponekad i Kongres) pitao bi nas za naše promišljeno mišljenje o vjerojatnoj stranoj reakciji na ovu ili onu politiku prije donesene su konačne odluke.

Brzo pripremljene, vremenski osjetljive procjene nazvane su posebnim nacionalnim obavještajnim procjenama (SNIE). Prije nego što je predsjednik Lyndon Johnson počeo bombardirati Vijetnam, na primjer, tražio je SNIE koji bi se bavio pitanjem hoće li bombardiranje značajno pomoći u porazu vijetnamske komunističke "pobune". To je bilo jednostavno; rekli smo Ne. Svejedno je nastavio, ali poanta je u tome da mu ne bi palo na pamet donijeti takvu odluku bez prethodnog dobivanja neuljepšanih pogleda obavještajnih analitičara.

Zahvaljujući podjeli vlasti i ishodu izbora u studenom, nacija sada ima još jednog "odlučivača" o vanjskoj politici - vas, čelnike novog Kongresa. Zaključak je da sada imate moć okončati najnesavjesniju i najkatastrofalniju pogrešku vanjske politike u povijesti naše nacije. Trebat će puno hrabrosti, ali takva se hrabrost ne može očekivati, bez istinskog razumijevanja koliko je glupo bacati sve više američkih vojnika u kotao. Zaslužuju bolje.

Upravo s tim akutnim osjećajem za uloge nudimo naše profesionalno stajalište o tome što će se vjerojatno dogoditi ako dođe do nepotrebnog odgađanja povlačenja naših trupa iz Iraka. Oslanjajući se na više od stotinu godina našeg kolektivnog iskustva u obavještajnim poslovima, nas pet članova Upravljačke skupine VIPS-a nudimo u nastavku glavne zaključke o tome što predstavlja mini-SNIE.

Nudimo sljedeće Ključne presude:

-- Velika većina nasilja u Iraku sektaške je prirode i uključuje višestrani građanski rat koji uglavnom sukobljava sunite protiv šijita. Međutim, nasilje također uključuje sekularne sunite koji se bore protiv sunitskih ekstremista povezanih s Al Qaidom i sekularne šiite koji se bore protiv šiitskih ekstremista. Aspekt građanskog rata uključuje (kako je rekao Jan. NIE) "otvrdnjavanje etno-sektaških identiteta, veliku promjenu u karakteru nasilja, etno-sektašku mobilizaciju i raseljavanje stanovništva"—drugim riječima, bijesni pas boriti se s našim trupama između. Jedina stvar koju različite frakcije dijele je nepokolebljivo protivljenje američkoj okupaciji. Ali ideja da postoji monolitna skupina "pobunjenika" ili "neprijatelja" daleko je od cilja.

-- Američka strategija u Iraku temelji se na lažnim pretpostavkama da su "narod" i "pobunjenici" u Iraku dvije različite i suprotstavljene skupine, te da će američke i iračke snage moći "očistiti" pobunjenike i "zadržati" ljudi. Zapravo, otpor će biti suzbijen u jednom području, samo da bi se ponovno pojavio negdje drugdje (pokušaj suzbijanja prikladno je nazvan "Operacija Whack-a-Mole"). Protivi se praktički svim povijesnim presedanima pretpostaviti da nepoželjni osvajač sa 150,000 26 vojnika — i iračkim sigurnosnim snagama koje je NIE ocijenio kao „stalno slabe” — može okupirati i pokoriti veliku zemlju s populacijom od XNUMX milijuna i dugim, poroznim granicama.

-- Sjedinjene Države nemaju dovoljno vojnih snaga na terenu u Iraku da osiguraju učinkovitu kontrolu nad gradovima i ključnim regijama kako bi spriječile nasilje i uništile infrastrukturu pobunjenika. Štoviše, SAD-u nedostaje dovoljno vojnika i marinaca u svojim trenutnim globalno raspoređenim snagama da osiguraju trajna pojačanja. Nedostaje i politička volja da se vrati na vojsku kako bi se dobio broj vojnika potreban za bolju kontrolu nad situacijom na terenu u Iraku. Čak i uz novačenje, Sjedinjenim Državama trebale bi najmanje dvije godine da obuče i organiziraju nove jedinice za bilo koju misiju u Iraku. S obzirom na te činjenice, nema vojnog rješenja situacije u Iraku.

-- Porast američkih trupa u određenim područjima, posebno u Bagdadu, može donijeti više od trenutnog smanjenja nasilja, ali neće prekinuti borbe. Zapravo, ovaj koncentrirani val omogućit će pobunjeničkim snagama u drugim područjima zemlje da prošire svoje operacije i kontrolu. U tijeku je de facto podjela Iraka. Otkako je val počeo, već smo vidjeli porast nasilja na sjeveru koji kontroliraju Kurdi.

-- Prema sadašnjim stopama žrtava, još dvanaest mjeseci značit će najmanje 1,000 dodatnih US trupe poginule, a još 18 mjeseci donijet će najmanje 1,500—da ne spominjemo ubijene Iračane i tisuće i tisuće teško ranjenih. Različite iračke pobunjeničke skupine vjerojatno će neko vrijeme nestati, ali u vrijeme i na mjestu koje sami odaberu sigurno će se vratiti, na snazi. Na kraju, osim smrti, ništa trajno neće biti postignuto.

-- Visoki američki civilni i vojni dužnosnici to još uvijek ne shvaćaju. “Ne mogu nas pobijediti u borbi”, hvalio se naš potpredsjednik prije samo dva mjeseca, ponavljajući nedavne riječi pukovnika američke vojske u Iraku. Ovo potpuno promašuje poantu i podsjeća na tužni mjesec travanj 1975., kada je pukovnik Harry Summers poslan da pregovara sa sjevernovijetnamskim pukovnikom o uvjetima američkog povlačenja iz Vijetnama. Summers je izvijestio o sljedećoj razmjeni: "'Znaš, nikad nas nisi pobijedio na bojnom polju,' rekao sam pukovniku Tuu, svom kolegi iz Sjevernog Vijetnama. 'Možda je tako', rekao je, 'ali je i nevažno'.”

-- Kritični dijelovi Iraka - Bagdad i južni Irak - bit će pod kontrolom šiita. Iran će zauzvrat pokušati proširiti svoju pomoć i utjecaj među šiitskim stanovništvom i sekularnim sunitima.

-- Američka okupacija i dalje je velika dobit za regrutere terorista. NIE iz travnja 2006. o terorizmu primijetio je da je rat u Iraku postao glavno sredstvo regrutiranja nasilnih islamskih ekstremista čiji se broj, kako se navodi, može povećavati brže nego što SAD mogu smanjiti prijetnju. Postoji široki konsenzus među iskusnim promatračima da rat u Iraku neizmjerno otežava suočavanje sa stvarnom prijetnjom međunarodnog terorizma.

-- Nasilje u Iraku, barem srednjoročno, nastavit će se bez obzira na prisutnost SAD-a. Nakon što je odlazak SAD-a u tijeku, postoji povećana vjerojatnost da će suniti i šijiti krenuti prema nekoj vrsti političkog prilagođavanja budući da u tom trenutku niti jedan ne može računati na to da će se Sjedinjene Države boriti na njihovoj strani. Jedina stvar koja je u nedoumici je vrijeme američkog odlaska i može li se to učiniti bez masakra koje su Britanci doživjeli pokušavajući se izvući iz ranijih ekspedicija u Iraku. Nedostatak značajne američke vojne prisutnosti u Iraku imat će kontraintuitivni učinak povećanja vjerojatnosti da će susjedne zemlje biti spremnije poduzeti korake kako bi pomogle u smanjenju nasilja u Iraku.

Nitko nije pitao niti autore nedavnog NIE o Iraku, niti nas u VIPS-u, da procijenimo različite prijedloge na stolu s obzirom na njihov učinak na situaciju u Iraku. Čini se da je unutarnja politika dominantan čimbenik koji vodi Kongres. Domaća politika nije dio našeg portfelja, ali kao američki građani, roditelji i bake i djedovi, dopustit ćemo si ovo opažanje.

Primjećujemo da amandman koji je ponudila kongresnica Barbara Lee, nalažući da se dodatna sredstva koriste isključivo za "sigurno i potpuno povlačenje" svih američkih trupa i izvođača iz Iraka najkasnije do 31. prosinca 2007., nudi najrealističniji pristup u smislu što SAD može postići na terenu u Iraku. Glavna razlika svodi se na spašavanje tisuća života Amerikanaca i Iračana ove godine, s malim ili nikakvim izgledima da administracija izigra Kongres.

Vaš nacrt zakona donosi dvojbenu pretpostavku da predsjednik vjeruje da se Ustav SAD-a još uvijek odnosi na njega - i da mu treba vjerovati na riječ. Umjesto toga, njegovo je ponašanje pokazalo da ima malo osim prezira prema Kongresu, s kojim nije imao problema manipulirati - barem do sada.

Opet, ono što neosporno ostaje u vašem tobolcu je moć torbice. Ovo je vaša prilika da ga iskoristite i pritom spasite neopisiv broj života. Možda želite pustiti čips, a ne naše vojnike, da padnu gdje god žele.

Ray Close, Princeton, NJ
Larry Johnson, Bethesda, MD
David C. MacMichael, Linden, VA
Ray McGovern, Arlington, VA
Coleen Rowley, Apple Valley, MN

Upravljačka skupina
Stručnjaci za obavještajnu djelatnost veterana za zdrav razum

Za komentar na Consortiumblog kliknite ovdje. Da biste nam komentirali e-poštom, kliknite ovdje. Da biste donirali kako bismo mogli nastaviti izvještavati i objavljivati priče poput ove koju ste upravo pročitali, kliknite ovdje.