MEMORANDUM
OD: Veteran Intelligence Professionals for Sanity
PREDMET: Ulozi u potrazi za oružjem za masovno uništenje
Odbijanje Bushove administracije da dopusti inspektorima UN-a da se pridruže lovu na oružje za masovno uništenje u Iraku pod okupacijom SAD-a izazvalo je veliki interes stranih medija. Najšire prihvaćeno tumačenje je da su SAD itekako svjesne da su dokazi o postojanju i lokaciji takvog oružja "klimavi" (pridjev koji sada favorizira glavni inspektor UN-a za oružje Hans Blix), te da je posljednje što Pentagon želi da neka Blixovi inspektori gledaju preko ramena američkih snaga dok nastavljaju svoju zastrašujuću potragu.
Čelnici administracije neće uskoro oprostiti Blixu ili Mohamedu ElBaradeiju, glavnom direktoru Međunarodne agencije za atomsku energiju, što su izložili ruglu dva glavna "dokaza" koje je Washington iznio krajem prošle godine u prilog svojoj tvrdnji da je Irak rekonstruirao svoj razvoj nuklearnog oružja program: (1) krivotvoreni dokumenti koji navodno pokazuju da je Irak pokušavao nabaviti uran iz Nigera, i (2) aluminijske šipke visoke čvrstoće koje je tražio Irak za koje je SAD inzistirao da se koriste u nuklearnoj primjeni. Tu su tvrdnju odlučno opovrgli ne samo znanstvenici IAEA-e, već i međunarodna inženjerska zajednica.
Inače šutljivi Blix sada smatra "upadljivim" da mjesec dana nakon invazije na Irak američka potraga za oružjem za masovno uništenje nije pokazala ništa. Izrazio je spremnost da pošalje inspektore UN-a natrag u Irak, ali je također upozorio da neće dopustiti da ih tamošnje američke snage vode "kao pse na uzici".
Mediji su iznijeli mogućnost da bi SAD mogao “podmetnuti” oružje za masovno uništenje u Iraku, te da bi to mogao biti još jedan razlog da se UN-ovi inspektori ne uključe. Ovo je optužba toliko ozbiljna da smo mi veterani obavještajnih stručnjaka za zdrav razum vodili neformalni kolokvij o tom pitanju. Kao što se moglo očekivati, među nama nema jednoglasnosti oko vjerojatnosti takvog podmetanja, ali većina vjeruje da bi Washington to smatrao previše riskantnim. Oni koji zastupaju ovo stajalište dodaju da nedavne ankete pokazuju da većina Amerikanaca neće biti previše kritična prema Bushevoj administraciji čak i ako se ne pronađe oružje za masovno uništenje.
Drugi, zatečeni stavom u lice kojim je državni tajnik Colin Powell reagirao i na razotkrivanje krivotvorine u Nigeru i na rekvijem za argument od aluminijskih šipki, vide u tom stavu znak da bi Busheva administracija htjela ne mora nužno dopustiti da ga rizik od otkrivanja odvrati od podmetanja oružja. Oni također ukazuju na nepriliku s kojom će se Blairova vlada suočiti u Velikoj Britaniji i drugim koalicijskim partnerima ako takvo oružje ne bude pronađeno u Iraku. Oni primjećuju da je tisak u Ujedinjenom Kraljevstvu bio neovisniji i oprezniji od svog američkog pandana, pa su stoga Britanci općenito bolje informirani i skeptičniji prema svojoj vladi nego što su građani SAD-a.
Iako se izgledi za takvo podmetanje čine manje nego jednaki, nagađanja o toj mogućnosti odvela su nas niz sjećanje. Vjerojatno ili ne u sadašnjim okolnostima, postoji dovoljno presedana za takve tajne akcije. Član VIPS-a David MacMichael je autor ovog kratkog rada sa studijom slučaja kako bi bacio svjetlo na ovu malo poznatu temu. Ono što iskače iz njegove recenzije je podsjetnik da, kad bi se Busheva administracija odlučila za sadnju ili sličnu operaciju, ne bi morala početi od nule što se iskustva tiče. Štoviše, mnogi povijesni primjeri koji slijede nevjerojatno su slični čimbenicima i okolnostima u igri danas.
1. Lažni dokazi bili su zaštitni znak američkih tajnih operacija u Latinskoj Americi nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1954., na primjer, bila je ključna u svrgavanju Arbenzove vlade u Gvatemali. Arbenz, za kojeg se sumnjalo da ima komunističke sklonosti, pokušao je natjerati tvrtku United Fruit Company da poštuje gvatemalski zakon. Prema uputama predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, CIA je organizirala i naoružala snage nezadovoljnih Gvatemalaca koji žive u Nikaragvi da napadnu njihovu domovinu.
Invazija je objašnjena i "opravdana" kada je na atlantskoj obali Nikaragve "otkriveno" skriveno oružje sovjetske proizvodnje koje je postavila CIA. Washington je tvrdio da je oružje bilo namijenjeno za potporu pokušaju Arbenza da svrgne nikaragvansku vladu.
2. Jedna od nečuvenijih i neugodnijih upotreba lažnih materijalnih dokaza dogodila se uoči fijaska u Zaljevu svinja 1961., kada su bombarderi Nacionalne garde Alabame B-26 napali bazu kubanskih zračnih snaga u Havani. Kad je kubanski veleposlanik u UN-u prosvjedovao, američki veleposlanik Adlai Stevenson (koji je i sam bio pogrešno informiran od strane Bijele kuće) inzistirao je na tome da su napadački zrakoplovi bili piloti kubanskih zračnih snaga koji su prebjegli.
Međutim, dvije su letjelice oborene na Kubi, a druge su bile prisiljene sletjeti u Miami gdje su mogle biti pregledane. Kad je postalo jasno da zrakoplovi nisu kubanski, pokazala se Washingtonova ruka, a Stevenson je bio užasan.
Međutim, čini se da legende umiru sporije od dudgeona. Američka se vlada nesavjesno dugo držala "uvjerljivog poricanja" u vezi s B-26. U incidentu su ubijena četiri pripadnika Nacionalne garde Alabame, a Kuba je nastavila pokušavati natjerati SAD da prihvati njihova tijela. Washington je tek 1978. pristao primiti ostatke i predati ih obiteljima preminulih.
3. Rat u Vijetnamu prepun je primjera izmišljanja i/ili lažnog predstavljanja obavještajnih podataka kako bi se opravdala politika i djelovanje američke vlade. Najpoznatiji slučaj je, naravno, zloglasni incident u Zaljevu Tonkin, onaj koji se nije dogodio, ali ga je iskoristio predsjednik Lyndon Johnson kako bi natjerao Kongres da mu da carte blanche za rat. Dodatna uvreda na povredu, sadašnjim obavještajnim analitičarima CIA-e bilo je zabranjeno točno izvješćivati o tome što se dogodilo (a što se nije dogodilo) u Tonkinškom zaljevu u njihovoj dnevnoj publikaciji sljedećeg jutra, na temelju toga što je predsjednik već odlučio iskoristiti neincident da opravdati pokretanje zračnog rata baš tog dana. Analitičari su bili zaprepašteni kada su im stariji objasnili da su odlučili da ne žele “istrošiti dobrodošlicu u Bijeloj kući”.
Izravnije relevantan za aktualnu potragu za oružjem za masovno uništenje u Iraku je sljedeći incident, koji je tadašnjem autoru ispričao jedan od glavnih sudionika. Američki dužnosnici koji su vodili rat u Vijetnamu vjerovali su da su sjevernovijetnamske komunističke trupe koje su djelovale u Južnom Vijetnamu imale potporu velikim, tajnim deponijama zaliha preko granice u Kambodži. Godine 1968. američka vojska u Saigonu izradila je planove za napad na jednu od tih sumnjivih opskrbnih baza.
Pukovnik zadužen za logistiku racije iznenadio je ostale članove jurišne grupe ukrcavanjem velikih količina sjevernovijetnamskih uniformi, oružja, komunikacijske opreme i tako dalje. Očito je imao dodatne naredbe. Objasnio je članovima svog tima da, budući da bi bilo potrebno otkriti sjevernovijetnamske zalihe kako bi se opravdao upad u neutralnu Kambodžu, moralo bi biti spremni ponijeti nešto natrag.
4. S Williamom Caseyjem na čelu CIA-e tijekom Reaganova predsjedničkog mandata, podmetanje dokaza koji pokazuju da je protivnike vlada u Srednjoj Americi sponzorirao SSSR doseglo je nove visine ili dubine. Sljedeći su reprezentativni primjeri:
a) U siječnju 1981. četiri kanua su "otkrivena" na salvadorskoj plaži. SAD je tvrdio da su čamci prevozili 100 naoružanih sandinističkih gerilaca iz Nikaragve za podršku ljevičarskim pobunjenicima u El Salvadoru. Nikada nisu pronađeni ni oružje ni nikaragvanski tragovi do čamaca, ali Washington je skrenuo pozornost na činjenicu da drvo od kojeg su čamci napravljeni nije porijeklom iz El Salvadora.
Ovakav "dokaz" mogao bi se isprva činiti smiješan, ali to nije bila trivijalna stvar. Reaganova administracija uspješno je iskoristila incident kako bi opravdala ukidanje embarga na američko oružje El Salvadoru koji je predsjednik Carter uveo nakon što su pripadnici Nacionalne garde Salvadora silovali i ubili tri američke časne sestre i njihovu pomoćnicu laiku. Imena te četiri žene sada se nalaze na vrhu dugog popisa Amerikanaca i Salvadoraca koji su nakon toga ubijeni američkim oružjem u rukama Nacionalne garde u El Salvadoru.
(b) U veljači 1981., State Department izdao je senzacionalnu "Bijelu knjigu" temeljenu na dokumentima navodnih salvadorskih pobunjenika. Autor mladog, željnog ugoditi časnika službe vanjskih poslova po imenu John Glassman, rad je prikazivao prokletu vezu između pobunjenika, Nikaragve, Kube i Sovjetskog Saveza. Puška koja se dimi.
Na nesreću Glassmana i Reaganove administracije, novinar Wall Street Journala Jonathan Kwitny dobio je pristup istim dokumentima i pronašao malo sličnosti s onim što je sadržano u Glassmanovu radu. Glassman je priznao Kwitnyju da je izmišljao citate i pogađao brojke za sovjetsko oružje koje je navodno dolazilo salvadorskim pobunjenicima.
(c) Svakako među najneobičnijim pokušajima podmetanja dokaza bila je afera Barry Seal, komplicirana operacija osmišljena da inkriminira nikaragvansku sandinističku vladu za međunarodnu trgovinu drogom. Operacija je započela 1982. godine, kada je direktor CIA-e Casey otvorio mjesto nacionalnog obavještajnog časnika za narkotike. Caseyjev odabrani NIO nije gubio vrijeme govoreći predstavnicima drugih agencija da se veliki prioritet treba dati pronalaženju dokaza koji povezuju Castra i sandiniste s rastućom trgovinom kokainom.
Službenici Obalne straže i Agencije za suzbijanje droga prosvjedovali su da bi to moglo biti kontraproduktivno budući da je Kuba bila najkooperativnija vlada na Karibima u borbi protiv droge i nije bilo dokaza koji pokazuju da je nikaragvanska vlada igrala značajnu ulogu. Nema veze, rekao je NIO, zadatak je bio staviti crne kape na naše neprijatelje.
Godine 1986. Barry Seal, bivši pilot TWA-e koji je obučavao nikaragvanske pilote Contra ranih osamdesetih, suočavao se s dugogodišnjom kaznom nakon federalne presude za drogu na Floridi. Seal je otišao do Vijeća za nacionalnu sigurnost Bijele kuće kako bi tamošnjim dužnosnicima iznio sljedeći prijedlog. U Kolumbiju bi letio vlastitim zrakoplovom i preuzimao kokain. Zatim bi "hitno sletio" u Nikaragvu i pokazao da mu sandinistički dužnosnici pomažu u trgovini drogom.
Seal je jasno dao do znanja da očekuje pomoć oko svojih pravnih problema.
Reaganova Bijela kuća skočila je na ponudu. Sealov zrakoplov je prebačen u zračnu bazu Wright-Patterson, gdje je opremljen tajnim kamerama koje su Sealu omogućile da fotografira nikaragvanske dužnosnike dok mu pomažu s kutijama kokaina.
Operacija je prošla po planu. Seal je odletio u Kolumbiju, a zatim u Nikaragvu gdje je sletio na komercijalni aerodrom. Tamo ga je dočekao Nikaragvanac po imenu Federico Vaughan, koji je pomagao pri istovaru i pretovaru kutija s kokainom te je bio uredno fotografiran, pokazalo se ne baš dobro, jer su posebne kamere bile u kvaru. Iako zamućene i zrnate, fotografije su dostavljene Bijeloj kući, a pobjedonosni Ronald Reagan pojavio se na nacionalnoj TV kako bi pokazao da sandinisti nisu samo komunisti, već i kriminalci koji su namjeravali učiniti ovisnošću američku mladež. Kakvo je još opravdanje bilo potrebno za rat kontraša protiv sandinista!
Opet je Jonathan Kwitny iz Wall Street Journala odigrao ulogu tvora na pikniku, ukazujući na bitne nedostatke u iskonstruiranoj priči. Pokazalo se da Vaughan, koji je prema scenariju bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova Nikaragve Tomasa Borgea, nije ono što je tvrdio. Doista, kongresni istražitelji otkrili su da je telefonski broj koji je Seal nazvao da bi kontaktirao Vaughna pripadao američkom veleposlanstvu u Managui.
Bio je to još jedan fijasko, a Seal je to platio životom. Njegovim kolumbijskim dobavljačima droge nije bilo zabavno kada ga je Reaganova administracija javno identificirala kao američkog tajnog agenta. Dok je čekao suđenje za druge optužbe za drogu u Louisiani, Seala su iz zasjede uhvatila i ubila četvorica naoružanih napadača koji su ostavili njegovo tijelo izrešetano sa 140 metaka.
5. Izmišljeni dokazi također su odigrali važnu ulogu u pokušaju prvog predsjednika Busha da osigura odobrenje Kongresa i UN-a za Zaljevski rat 1991. godine.
Rijetki će zaboraviti potresno svjedočenje pred kongresnim odborom od strane uplakane 15-godišnje djevojke iz Kuvajta po imenu Nayirah 10. listopada 1990.:
“Vidjela sam kako irački vojnici ulaze u bolnicu s oružjem i ulaze u sobu u kojoj je bilo 15 beba u inkubatorima. Izvadili su bebe iz inkubatora, uzeli inkubatore i ostavili bebe na hladnom podu da umru.”
Niti jedan kongresnik, niti jedan novinar nije se potrudio ispitati identitet "Nayirah", za koju se govorilo da je pobjegla iz Kuvajta, ali je kasnije otkriveno da je kći kuvajtskog veleposlanika u Washingtonu. Uz vrhunsku vještinu, priča je bila izrađena od cijelog materijala, a 15-godišnjakinja koju je podučavala PR tvrtka Hill & Knowlton, čija je glasnogovornica Pentagona Victoria Clarke istaknuta bivša studentica, a koja ima bogatu povijest "ugrađivanja" u republičkim upravama. Slične nepotkrijepljene priče debitirale su nekoliko tjedana kasnije u UN-u, gdje je tim od sedam "svjedoka", također pod vodstvom Hill & Knowltona, svjedočio o zločinima u Iraku. (Kasnije se doznalo da je sedmorica koristila lažna imena.) I u potezu bez presedana, Vijeće sigurnosti UN-a dopustilo je SAD-u da prikaže video koji je napravio Hill & Knowlton.
Sve s dobrim učinkom. PR kampanja imala je željeni učinak, a Kongres je 12. siječnja 1991. izglasao odobrenje uporabe sile protiv Iraka. (UN je to učinio 29. studenog 1990.) Pravi identitet "Nayirah" postao je poznat tek dvije godine kasnije . A blagajna Hill & Knowltona je narasla kada je stigao prihod od naplate Kuvajtu.
Richard Beske, San Diego, CA
Kathleen McGrath Christison, Santa Fe, NM
William Christison, Santa Fe, NM
Raymond McGovern, Arlington, VA
Upravljačka skupina,
Stručnjaci za obavještajnu djelatnost veterana za zdrav razum