Konzorcij

IAko George W. Bush naredi američkim snagama da počnu svoj juriš pod nazivom �šok i strahopoštovanje� protiv Iraka bez sankcija Ujedinjenih naroda, izložit će američke vojnike svojevrsnoj dvostrukoj opasnosti. Prvo, riskirat će svoje živote u borbenoj strategiji daleko riskantnijoj nego što se javno priznaje. Drugo, bilo kakvo značajno oduzimanje života civila moglo bi dovesti do toga da i časnici i vojnici budu odgovorni za buduće optužbe za ratne zločine.

Kliknite za verziju za ispis

Bush, koji je i sam izbjegao vojnu službu u Vijetnamu i čini se da je napustio dužnost u Nacionalnoj gardi iz doba Vijetnama, dovodi mlade američke vojnike i njihove časnike u neviđenu situaciju. Rečeno im je da napadnu i osvoje zemlju koja je u procesu razoružavanja pod nadzorom UN-a.

Osim toga, neki vojni stratezi vide Bushov ratni plan kao najgoru vrstu pusta želja.

'Šok i strahopoštovanje'

Postoji, naravno, mogućnost da sve bude kako se Bush nada. Prva dva dana, bombardiranje s 3,000 projektila razbit će iračke vojne mete i ostaviti irački narod u stanju "šoka i strahopoštovanja". Trećeg dana, vojska Saddama Husseina će se srušiti i irački narod će dočekati američke trupe kao osloboditelji.

Ali sve više vojnih stratega pita se što će se dogoditi ako ovaj ružičasti scenarij krene po zlu.

Što ako 3,000 projektila na kraju uništi uglavnom prazne zgrade ili se sruši na džamije ili civilne centre? Ima li uopće 3,000 vojnih ciljeva u Iraku koje vrijedi pogoditi? I nakon svih ratnih zbivanja, tko bi bio toliko lud da sjedi u vojarnama ili vladinim zgradama čekajući da ga se raznese u paramparčad? Koliko god šokantno bilo bombardiranje tipa "šok i strahopoštovanje", ono sigurno neće biti iznenađenje.

Što ako se iračka vojska – umjesto da postane laka meta za američke projektile – stopi s urbanim središtima i počne koordinirati s naoružanim civilnim stanovništvom kako bi se oduprla stranoj invaziji na njihovu domovinu? Što ako se irački narod odluči boriti protiv američkih osvajača, umjesto da ih obaspe ružinim laticama? Saddam Hussein već je počeo provoditi upravo takvu strategiju, koncentrirajući svoje trupe u urbanim središtima i dijeleći AK-47 Iračanima, mladima i starima, muškarcima i ženama.

Što ako se američke borbene pješačke snage, koje mogu činiti samo oko 10 posto ukupnog američkog vojnog osoblja u regiji, nađu kako ulaze u urbana uporišta protiv neprijatelja koji je brojčano nadmoćniji, poznaje bojno polje i pomaže mu civilna milicija?

Kao što nam je rekao jedan pametni američki vojni strateg, �Svi ti tipovi koji sjede na bojnim brodovima povećavaju vaš broj, ali vam ne pomažu na terenu. Tamo ćete imati oko 20,000 XNUMX pješaka. Bit će brojčano nadjačani.�

'Rolling Start'

U posljednjih nekoliko dana Bush je ponovno modificirao svoj vojni plan. Frustriran kašnjenjem u dobivanju dopuštenja Turske za korištenje njezinog teritorija za pokretanje napada na iračku sjevernu frontu, Bush žuri započeti rat možda u sljedećih nekoliko dana, čak i dok mnoge američke snage nisu na poziciji.

Ovaj takozvani "pokretni početak" možda neće povećati neposredne opasnosti s kojima se suočavaju američke trupe budući da se ne očekuje da će započeti velike napade na iračke gradove na početku rata. Ali potreba za jačanjem američkih snaga u Iraku nakon što rat počne može pridonijeti drugim opasnostima usporavanjem ukupnog tempa rata.

Pod pretpostavkom da se Irak ne preda nakon dvodnevnog bombardiranja, američki rat će izazvati humanitarnu katastrofu. Kad rat bude neizbježan, centri UN-a za hranu će se zatvoriti i osoblje UN-a će se povući. To će mnoge od 23 milijuna Iračana, od kojih su oko polovica djeca, ostaviti bez zaliha hrane. Kakva god bila njegova druga postignuća, Bushevo bombardiranje tipa �šok i strahopoštovanje� sigurno će također poremetiti opskrbu električnom energijom i vodom.

Dok se američke snage nastavljaju kotrljati na mjesto i počinju gomilati snage oko gradova, bolest i glad će se već širiti Irakom.

Svjetski prosvjedi

U međuvremenu, politički položaj SAD-a u svijetu vjerojatno će se pogoršati. Proturatni pokret, koji već ima stotine milijuna ljudi, vjerojatno će dobiti na zamahu i možda pribjeći razornijim taktikama.

Američke obavještajne agencije upozorile su da će Bushova invazija na Irak gotovo sigurno pokrenuti val antiameričkog nasilja, uključujući nove terorističke napade. Ako irački operativci ili islamski teroristi imaju pristup biološkom ili kemijskom oružju, Bush će povećati vjerojatnost da će ono biti upotrijebljeno, vjerojatno protiv proameričkih arapskih država ili u Europi ili u samim Sjedinjenim Državama.

Budućnost pakistanskog čelnika Perveza Mussharrafa mogla bi biti dovedena u opasnost. Islamski fundamentalisti, koji već imaju jake položaje unutar njegove vojske i obavještajnih službi, mogli bi iskoristiti kaos i svrgnuti proameričkog diktatora. Da je Mussharraf pao, islamski radikali možda bi postigli svoj cilj preuzimanja kontrole nad pakistanskim nuklearnim arsenalom, ironično, jedan od argumenata koje je Bush izvorno gurao kako bi opravdao napad na Irak.

Uz širenje antiamerikanizma po cijelom svijetu, situacija kod kuće također će se vjerojatno pogoršati. Neuspjeh da se brzo dobije rat bio bi još jedan udarac američkom gospodarstvu. Američke tvrtke s velikim inozemnim operacijama mogle bi očekivati odmazdu.

Ako američki antiratni aktivisti pojačaju svoju taktiku kod kuće, Bushevo ministarstvo pravosuđa sigurno će se još više obračunati s građanskim slobodama. Glavni državni odvjetnik John Ashcroft već je rasporedio 5,000 agenata FBI-a da "prate i uhite osumnjičene militante" koji žive u SAD-u, izvijestio je Washington Post. [17. ožujka 2003.]

Pakleni scenarij

Povratak na teren u Iraku, američke snage mogle bi biti uhvaćene u pakleni scenarij.

Usred razaranja koje je nanijelo 3,000 projektila i suočavajući se s rojevima očajnih izbjeglica, američke trupe morat će se kretati kroz labirint nepoznatih ulica. Umjesto herojske reprize prvog rata u Perzijskom zaljevu, Bush bi mogao smatrati da je ovaj rat više poput duge verzije �Blackhawk Down�, samo u puno većoj mjeri. Prednost američke tehnološke nadmoći može biti ograničena bliskom prirodom borbi.

Od neiskusnih američkih vojnika, od kojih se mnogi suočavaju s prvom borbom, može se očekivati da će pretjerano reagirati na složene i opasne okolnosti. Američka taktička frustracija također može dovesti do upotrebe teškog naoružanja protiv urbanih ciljeva. Civili će umrijeti i to vjerojatno u velikom broju.

Američke snage također bi se mogle naći u drugim nezgodnim situacijama ako, na primjer, kurdski pobunjenici zauzmu iračka sjeverna naftna polja, a Turska intervenira kako bi spriječila Kurde u postizanju ključnog nacionalističkog cilja. Moguća je i intervencija iz Irana. Ovi granični sukobi mogli bi postati višestrani, čineći američke trupe sucima koji drže podalje povijesne neprijatelje koji će biti teško naoružani.

Na kraju, naravno, očekuje se da će Sjedinjene Države "pobijediti" u Iraku, ako ni zbog čega drugog, poraz bi bio nezamisliv za američki položaj u svijetu � i za političku budućnost Georgea W. Busha.

Ali pobjeda u krvavoj bitci za Irak mogla bi biti samo prvi korak u dugotrajnoj borbi s drugim nacijama za koje se smatra da su dio Bushove "osovine zla". Borba protiv Irana ili Sjeverne Koreje ili neke druge nove prijetnje koju Bush identificira u budućnosti mogla bi biti daleko manje izvjesna stvar.

Vidjeti kako je Irak slomljen nakon što je pristao surađivati u vlastitom razoružanju bit će lekcija drugim nacijama koje žure razviti oružje za masovno uništenje. Ove druge 'neprijateljske' države priznat će da je najveća pogreška Saddama Husseina možda bila vjerovanje da međunarodna zajednica može obuzdati Busha od njegovog 'instinkta', koji je uvijek davao prednost sili umjesto diplomaciji.

Problematika ratnih zločina

Dok Bush gura Sjedinjene Države u ovu budućnost gotovo stalne ratobornosti, američki časnici i vojnici moraju prepoznati drugu moguću realnost. Ako međunarodna zajednica konačno odluči da je SAD pretvoren u odmetničku državu super-sile, pojavit će se zahtjevi za pravdom za ratne zločine protiv onih koji su izvršavali Bushove naredbe.

Upravo sada, neupitna vojna dominacija Amerike može takve sudove protiv američkog vojnog osoblja učiniti nezamislivim. Ali kao što su vojnici i generali kroz vrijeme znali, rat je najveća kocka i ne može se pretpostaviti nikakva sigurnost. U vrijeme sukoba, ono što se danas čini sigurnom političkom odlukom može izgledati sasvim drugačije samo nekoliko mjeseci ili godina u budućnosti. Političke promjene mogu doći izvana ili iznutra.

Bush, koji je sebe opisao kao 'igrača u želucu', možda misli da riskantni kurs na koji je postavio naciju ima smisla. Na kraju krajeva, tako mu govori njegov �introbus�.

Također je okružen sebe s ljudima koji neće postavljati previše zabrinjavajućih pitanja. S jedne strane, on ima neokonzervativne ideologe, koji ili laskaju njegovom "odvažnom" vodstvu ili ga upozoravaju da ne ide "klimavo". S druge strane, ima karijeriste koji nikada ne bi ni sanjali da će principijelnost staviti ispred zadržavanja prestižnog posla.

Ali Bushov "križarski rat" protiv "zla" neće se voditi u Washingtonu, već na prvim crtama složenih, drevnih antagonizama gdje će mladi borci iz Sjedinjenih Država biti prisiljeni brzo prosuđivati život i smrt. Oni će krenuti u tu bitku bojeći se ne samo za vlastite živote, već shvaćajući da bi ova invazija mogla biti vođena otvorenim prkosom međunarodnom pravu.

To je �dvostruka opasnost� gotovo bez presedana u povijesti SAD-a. I sve bi moglo jako loše završiti.

Robert Parry, urednik

Povratak na Home