Od Williama Bluma Libijac Abdelbaset Ali Mohmed al Megrahi proglašen je krivim za bombaški napad od strane škotskog suda u Haagu, dok je njegov suoptuženik Al Amin Khalifa Fhimah oslobođen optužbi. Napokon će doći do neke vrste zatvaranja za obitelji. Dakle, što nije u redu s ovom slikom? Ono što nije u redu je to što su dokazi protiv Megrahija bili razvučeni do točke transparentnosti. Doista, sudska bi se presuda mogla nazvati Vrhovni sud II, još jedan primjer nesudskih čimbenika koji zamagljuju sudsko obrazloženje. Trojica škotskih sudaca nisu uživali u povratku u Ujedinjeno Kraljevstvo nakon što su oba optuženika proglasili nevinima za ubojstvo 270 ljudi, većinom iz Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država. Da ne spominjem suočavanje s desecima članova obitelji histeričnih žrtava u sudnici. Kao i kod svakog užasnog zločina, postoji želja da netko bude kažnjen. To je posebno jak osjećaj kada je optuženik iz nepopularne rasne ili etničke skupine, u ovom slučaju Libijac. Trojica sudaca također su znala želje Bijele kuće i Downing Streeta u pogledu ishoda. Treba pročitati cijelo Mišljenje suda od 26,000 riječi koje je pratilo presudu, kao i dobro poznavati povijest slučaja od 1988. godine, da bi se cijenilo ono što su suci učinili. Slučaj Ključna optužba protiv Megrahija -- sine qua non -- je da je dao ukrcati kovčeg s eksplozivom u zračnoj luci na Malti i označio ga kako bi prošao kroz zračne luke Malte, Frankfurta i Londona bez putnika u pratnji i neotkriven. To bi samo po sebi bio veliki podvig i tako malo vjerojatno da bi se dogodilo da bi svaki terorist s imalo zdravog razuma pronašao bolji način. Ali osim svega drugog, imamo ovo -- što se tiče prvog koraka, utovara kovčega na Malti: nema svjedoka, nema videa, nema dokumenta, nema otisaka prstiju, nema forenzičkih dokaza bilo koje vrste koji povezuju Megrahija -- ili bilo koga drugog -- na takav čin. I sud to priznaje: "Nepostojanje bilo kakvog objašnjenja metode kojom je primarni kovčeg mogao biti stavljen u zrakoplov KM180 [Air Malta] velika je poteškoća za slučaj Crown." Slučaj za hipotetska putovanja kovčega također se mora pozabaviti činjenicom da su, prema Air Malti, svu dokumentiranu prtljagu na KM180 pokupili putnici u Frankfurtu i nisu nastavili u tranzitu do Londona, te da su dva dužnosnika PanAma u Frankfurt je posvjedočio da nikakva prtljaga bez pratnje nije bila unesena na PanAm 103A, glavni let za London. Štoviše, prema sigurnosnim zahtjevima 1988. godine, prtljaga bez pratnje bila je podvrgnuta posebnim rendgenskim pregledima, plus -- zbog nedavnog događaja -- sigurnosno osoblje je posebno tražilo bombu skrivenu u radiju, kao što je bio slučaj s bomba PanAm 103. Kako bi opovrgli ove dokaze, suci navode neke šture i zbunjujuće bilješke o kretanju vagona s prtljagom unutar zračne luke Frankfurt. Tužiteljstvo je uvelo ove zapise kako bi sugeriralo da je neka neidentificirana prtljaga još uvijek mogla otići od KM180 do centra za razmjenu prtljage u zračnoj luci i teoretski je od tamo mogla otići do PanAm 103A. Ali tužiteljstvo nikada nije pozvalo službenika koji je napravio ključne bilješke i bio odgovoran za obradu prtljage da objasni što bi nedorečeni zapisi mogli značiti. Unatoč tome, suci su iskoristili ove bilješke kako bi zaključili da "dokumentarni dokazi u cjelini stoga jasno daju povoda za zaključak da je predmet koji je stigao na KM180 prebačen i ostavljen na PA103A." Sigurnost Heathrowa Slučaj tužiteljstva naišao je na više složenosti u zračnoj luci Heathrow izvan Londona. Opet nije bilo dokaza da je prtljaga podrijetlom s Malte ukrcana na PanAm 103. Dokazi sa suđenja također su otkrili da je Heathrow imao slabu sigurnost oko "područja za gomilanje prtljage" gdje je bila pohranjena prtljaga za PanAm 103 prije leta. "Izgrađeno područje bilo je uz cestu koju su intenzivno koristile osobe unutar zračne luke", rekli su suci. "U prosincu 1988. bilo je više nego inače jer su u zračnoj luci trajali građevinski radovi." Kanta za prtljagu imala je oznaku PanAm 103, prema svjedočenju, pa nije bilo misterija kamo su krenuli koferi u kanti. “Izvan šupe nije bilo zaštitara, tako da je stavljanje stvari na pokretnu traku bilo bez nadzora”, stoji u sudskom mišljenju. Nakon što je kovčege ubacio u kantu, jedan od rukovatelja prtljagom posvjedočio je da je napustio prostor kako bi popio šalicu čaja. "Kada se vratio, vidio je da su u kontejner dodana dva sanduka," uključujući jedan "smeđi ili kestenjasto-smeđi tvrdi sanduk tipa Samsonite", koji je odgovarao opisu prtljage za koju se vjeruje da nosi bombu. Svjedočanstva rukovatelja prtljagom bila su proturječna o tome kako su dvije torbe tamo dospjele, ostavljajući otvorenom mogućnost da je fatalna torba mogla biti ubačena u PanAm 103 spremnik za prtljagu u slabo nadziranom okruženju na Heathrowu. Suci su priznali da se to moglo dogoditi, rekavši: "Da bi se to postiglo, osoba koja je stavila kovčeg morala je izbjeći da bude otkrivena, ali dokazi pokazuju da osoba koja posjeduje propusnicu za zračni prostor vjerojatno ne bi biti izazvan, a postojao je vrlo velik broj propusnica izdanih za Heathrow, od kojih znatan broj nije uračunat." svjedoka Zahtijevajući neku vrstu izravnog i vjerodostojnog svjedočenja koje povezuje Megrahija s bombaškim napadom, sud je dao veliku -- ne, najveću -- težinu navodnoj identifikaciji Libijca od strane skladištara na Malti, kao kupca odjeće pronađene u kovčegu s bombom . Ali ovaj skladištar je ranije identificirao nekoliko drugih ljudi kao krivce, uključujući jednog koji je bio agent CIA-e. Kada je konačno identificirao Megrahija s fotografije, bilo je to nakon što je Megrahijeva fotografija godinama bila u svjetskim vijestima. Sud je ponovno priznao moguću opasnost koja je svojstvena takvoj provjeri: "Ove su identifikacije kritizirane između ostalog na temelju toga što su se fotografije optuženih mnogo puta pojavljivale tijekom godina u medijima i prema tome navodne identifikacije više od 10 godina nakon događaja su od male, ako ikakve vrijednosti." Postojale su i velike razlike između trgovčevog originalnog opisa kupca odjeće i Megrahijevog stvarnog izgleda. Vlasnik trgovine rekao je policiji da je mušterija bila "visoka šest stopa ili više" i da je "imala oko 50 godina". Megrahi je bio visok 5'8" i imao je 36 godina 1988. Suci su priznali da početni opis "ne bi u nizu aspekata odgovarao prvooptuženom [Megrahiju]" i da se "mora prihvatiti da je postojala značajna razlika." Ipak, suci su identifikaciju prihvatili kao točnu. Sumnjivo ponašanje Mišljenje Suda također je dalo značajnu težinu sumnjivom ponašanju Megrahija prije kobnog dana, čineći veći dio njegovih dolazaka i odlazaka u inozemstvo, telefonske pozive nepoznatim stranama iz nepoznatih razloga, korištenje pseudonima, itd. Trojica sudaca pokušali iz tih događaja izvući što više kilometraže. Ali ako je Megrahi doista bio član libijske obavještajne službe, moramo uzeti u obzir da su obavještajni agenti znali djelovati... pa, na misteriozne načine, bez obzira na zadatak na kojem su. Sud, međutim, nije imao pojma na kojem je zadatku Megrahi radio, ako ga je uopće radio. O slučaju se zna još mnogo toga što dovodi u pitanje sudsku presudu i pisano mišljenje, iako se sudu mora odati priznanje na iskrenosti o onome što je radio, čak i dok je to radio. "Svjesni smo da u vezi s određenim aspektima slučaja postoji niz nejasnoća i kvalifikacija", napisali su suci. "Također smo svjesni da postoji opasnost da odabirom dijelova dokaza koji izgledaju međusobno usklađeni i ignoriranjem dijelova koji možda ne odgovaraju, moguće je u masi proturječnih dokaza pročitati obrazac ili zaključak koji zapravo nije opravdan ." Nevjerojatno je, s obzirom na sve što suci priznaju da je upitno ili nesigurno, da su na kraju dana ipak mogli izjaviti svijetu da "ne postoji ništa u dokazima što bi nas ostavilo s bilo kakvom razumnom sumnjom u pogledu krivnje [ Megrahi]". |
